Velika je radost i nema manje stope zemlje pod nebeskim svodom danas od Crne Gore, na kojoj se sabralo više episkopa crkve Hristove. Danas u svoju Crnu Goru dolazi glava i prvi jerarh naše crkve njegova svetost Patrijarh srpski Porfirije.
Dobrodošao dostojni.
Dobrodošao u zemlju Svetoga Petra Cetinjskoga, u zemlju sveca umovanja i poezije Njegoša, u zemlju Svetog Vasilija Ostroškog u postojbinu Nemanjića i Karađorđevića.
Dobrodošao u zemlju litija! Da ništa ova mala i ponosita šaka zemlje nije priložila svojoj vjeri i svome narodu od krvavog Mojkovca do danas, dosta bi bilo da se zapamte one rijeke uljudnog naroda, ona djeca sa svijećama, one starine sa krstovima koji ustadoše na poklič blaženopočivšeg mitropolita Amfilohija, od kojeg i danas zvone brda od Boke do Komova – „Ne damo svetinje“.
Dobrodošao među svoje i sa svojima da ustoličimo novoga mitropolita crnogorskoga, našega brata Joanikija.
Radost zbog Vašeg dolaska i povoda ne može se iskazati ni najumnijim riječima, ni najčistijim mislima. Ta radost će se osjetiti iz srca hiljada ljudi koji će se, kao rijeke litija ponovo sliti u Podgoricu da uzmu blagoslov od svog partijarha i da se ponovo do neba prolomi ono nezaboravljeno – „Ne damo svetinje“.
Vaša svetosti, koliko Vam iz srca želimo iskrenu i bratsku dobrodošlicu, toliko sa tog istog mjesta i ponizno Vas molimo da oprotite nedostojnima među nama.
Nemojte se čuditi preosvećeni ako prilazeći Cetinjskom manastiru veliku radost i poj liturgije opogani kakva otrovana riječ ili neka nesrećna ljudska duša.
Na ovom kamenu i među ovim brdima se, to zna svako ko umije da hoda, vazda primalo i raslo i čojstvo i junaštvo. Moglo se bez kore hljeba i kapi vode, ali se nije moglo bez vjere.
Za ovaj isti kamen nerijetko se kao najortovniji korov hvatala i nesreća i rđa. Malo gdje se na prostoru od mora Jadranskoga do Sibira tako primila nesrećna ideologija bezbožništva i komunizma kao na ovom prostoru, koji, kako kaže veliki pjesnik, više ima svetaca nego vjernika.
Nemojte se Svetosti začuditi nedostojnima, njihovi su očevi i đedovi ubili čitavu jednu mitropoliju i mitropolita na čiji tron danas uvodite njegovog imenjaka i naslednika.
Njihovi su očevi i đedovi uz pomoć milicije tjerali sveštenika da vrši opelo nad praznim mrtvačkim sandukom, nesrećno i plitkoumo misleći da na taj način sahranjuju Boga.
Njihovi su očevi i đedovi iznosili drva da nalože vatru na najviše naše planine da bi na taj način Staljinovim komunistima – padobrancima, koje su očekivali da će nagrnuti s neba da zajedno ukinu Boga, pokazali gdje se nalazi Crna Gora.
Ako im nije bio potaman jedan od najumnijih Slovena, Sveti Petar Cetinjski, pa ih je otrovan njihovom zlobom i pakošću morao kleti i proklinjati.
Ako ih nije mogla prizvati Bogu i dozvati pameti najumnija riječ i nadublja misao srpskog jezika – Njegoš, pa je ostao zapisan njegov vapaj „ da mi je jednom uteći od vas na pusti ostrov, nikad ve više moje oči ne bi viđele“.
Ako su do juče najotrovnije riječi upućivali blaženopočivšem mitropolitu Amfilohiju kako onda očekivati da svojom nesrećom ne pokušaju otrovati i Vas koji dolazite u ime gospodnje i nas koji se radujemo.
Koliko ih god bilo i kakvi god bili nećemo se sa braćom nadbrojavati, kao što se žito ne nadbrojava sa kukoljem, a otkad je svijeta zna se čega je više. Umjesto toga radujmo se dolasku patrijarha Porfirija i ustoličenju mitropolita Joanikija i kao rijeke slijmo se u Pogoricu da se ponovo čuje do neba „Ne damo svetinje“ – „ Ne damo ni Crnu Goru“.
Mirko Plamenac
