Piše: Žikica Simić
Na velikom stablu rok muzike, krajem prošlog i početkom ovog veka, uzreo je čudan plod koji se po neobičnom obliku, upadljivoj boji i gorkom ukusu razlikovao od drugih plodova na gorostasnom drvetu. Bila je to muzika Vika Česnata.
Vik Česnat je kantautor iz imaginarne Foknerove Joknapatofe, odnosno sa juga Sjedinjenih Država. Rođen je pre 60 godina. Uskoro, 25. decembra, biće tačno 15 godina otkako nas je napustio.
Vik Česnat je bio paraplegičar, neki bi rekli kvadriplegičar. Kao osamnaestogodišnjak doživeo je saobraćajnu nesreću, slomio vrat i ostao paralizovan od ramena naniže.
Ostao je bez tela. Ostala je samo glava kao na Brankušijevoj skulpturi „Zaspala muza“. A u glavi jad, beda, očaj i apsurd. Bio je vezan za invalidska kolica. Delimična pokretljivost ruku mu je omogućila da svira gitaru i da komponuje.
Tokom karijere koja je trajala dvadesetak godina snimio je skoro dvadeset dugosvirajućih ploča. Svako ko je odslušao bar jednu njegovu pesmu mogao je da zaključi: „Ovako nešto nikad nisam čuo.“
Ukleti Kentaur
Takav je bio slučaj i sa Majklom Stajpom, pevačem grupe R.E.M. On je krajem 80-ih godina prošlog veka u klubu „40 Watt“ u gradu Atens u Džordžiji imao prilike da sluša paraplegičnog momka koji je iz invalidskih kolica pevao svoje ćoškaste, oštrougaone pesme. Autentičnost, u onom smislu u kojem ju je Seren Kjerkegor postulirao kao „prvu vrlinu“, tragikomičnim napevima Vika Česnata davala je oreol prvorazredne rok senzacije.
Sa autoritetom frontmena najznačajnije svetske rok grupe u tom trenutku, Stajp je pristupio Viku Česnatu i ponudio mu pomoć u karijeri. Došlo je do saradnje. Majkl Stajp je producirao prva dva Česnatova albuma „Little“ (1990) i „West Of Rome“ (1991).
Prva pesma na debitanskom albumu Vika Česnata se zove „Isadora Duncan“. Početni stih glasi: „Well I dreamed I was a-dancin’ with Isadora Duncan“. Brzinom munje, u jednom stihu, prevaljuje se razdaljina od paraplegične stvarnosti preko sna do umetničke transpozicije. Nikada tačnije nije premerena dubina očaja koji muči invalida vezanog, kao neki ukleti Kentaur, za kolica sa srebrnastim točkovima.
Onirični ples sa slavnom balerinom jedna je od najžešćih slika u rok poeziji. Činjenica da je Isidora Dankan bila u posebnim vezama sa Jesenjinom celoj ovoj poetskoj konstrukciji daje, bar u mom slučaju, neslućena značenja. Podseća na uticaj koji je engleska pesnikinja Stivi Smit imala na stvaralaštvo Vika Česnata na početku njegove karijere.
Poslednja pesma na debi albumu „Little“ zove se „Stevie Smith“, a jedna od najupečatljivijih numera sa albuma „Drunk“ (1993) pod imenom „One Of Many“ urađena je na stihove ove pesnikinje. U oba slučaja interpoliran je i glas Stivi Smit.
Ovih dana je kod nas objavljen spisak omiljenih pesnika koji je sastavio Nik Kejv. Na prvom mestu te liste nalazi se Stivi Smit. Zanimljivo je reći da nisam našao ništa prevedeno na srpski od ove poetese. Raspitivao sam se levo-desno i saznao da u Antologiji engleske poezije koju je priredio Srba Mitrović postoji nekoliko njenih pesmama prevedenih na naš jezik.
Unutrašnja evidencija
U mini eseju koji je za deluks reizdanje četvrtog Česnatovog album „Is The Actor Happy?“ (1995) napisao Forest Gender, pesnik i profesor književnosti na Braunu, jednom od univerziteta Ajvi Lige, dobro je elaborirana Česnatova poezija. Za pesme sa tog albuma uvaženi profesor kaže da su „odlično društvo“. Kad vam dođu u posetu poželite da ostanu cele noći. Dobijete želju da založite vatru, skuvate kafu i provedete noć sa njima.
Numera „Free Of Hope“ u kojoj se beznadežnost tretira kao posebna vrsta slobode je naročito zanimljiva:
Free of hope
Free of a past
thanks God of Nothing
I’m free at last
Ima i filozofske implikacije. Jednom sam tim povodom napisao:
„Oslobođen od nade“, prikovan za invalidska kolica, naoružan cinizmom, talentom i crnim humorom, „mešajući mijazmu kao svemoćni alhemičar“, on je iz sopstvenog očaja, takozvane „bolesti na smrt“, derivirao pesme koje su žanr označen etiketom „singer/songwriter“ sačuvale od propadanja.
Doživljaj beznadežnosti kao posebne vrste slobode određuje Česnatov poetski svet. Ima istu funkciju kao epitaf „On je bio individua“ koji je jedan filosof poželo na svom grobu. Izražava spremnost da se odbije svaka spoljašnja pomoć, svaka lažna vera i da se na temelju „unutrašnje evidencije“ preuzme potpuna odgovornost za sopstveni život koji je individualan, jednokratan i neponovljiv, kojim se ne može racionalno manipulisati i raspolagati. To je filosofski okvir u koji je Česnat smestio iskustva ukletog Kentaura koga je sudbina osudila da na kolicima sa srebrnim točkovima prolazi kroz život.
Patnja ili muzika
Jedan lik iz romana Nika Hornbija High Fidelity pita se: „Šta je prvo bilo, patnja ili muzika?“ U slučaju Vika Česnata stvar je jasna. Patnja je bila na početku. Iz nje je proistekla muzika zahvaljujući kojoj je Česnat uspeo da realizuje svoj naum koji je izrazio rečenicom: „Želim da izađem iz sebe i postanem lepa metafora.“
Njegova muzika – mešavina folka, art-roka i kantrija, sa pesmama koje su istovremeno i elegantne i rogobatne, đavolske, morbidne, depresivne, pijane i trezne, britke kao oštrica noža – to mu je omogućila.
Dok slušate Vika Česnata na pamet vam padaju Fleneri O’Konor i Karson Mekalers. Ukoliko poznajete tu vrstu literature, može vam se učiniti da bi iste takve pesme mogla da napiše ona devojčica kojoj je, u pripovesti O’Konorove, neki probisvet ukrao drvenu nogu. Takođe možete da pomislite da iste takve pesme odjekuju u glavi Džona Singera, gluvonemog junaka romana Karson Mekalers „Srce je usamljeni lovac“.
Veza između književnog žanra poznatog pod imenom „južnjačka gotika“ i Česnatovih pesama je bila tema nekoliko zanimljivih radova na američkim koledžima. Nadahnuti akademci su povezivali Česnatovu poeziju sa prozom Vilijema Foknera i spomenutih spisateljica.
I rok kritičari su primetili tu vezu. Na stranicama rok magazina Rolling Stone pisalo je da Česnatove pesme liče na „beskrajne rečenice Vilijema Foknera“.
Česnatovo pojavljivanje u filmu Oštrica zločina (Sling Blade, 1996) Bilija Boba Torntona je bioskopski dokaz veze između južnjačke gotike i njegove muzike.
Geteovo pismo
Idiosinkrazija i autentičnost su dva pola Česnatove muzike. To je čini jedinstvenom i izdvojenom pojavom. Ipak, svojim kvalitetima – narativnim i muzičkim – ona je privukla pažnju drugih rok muzičara.
Čini se da je rokerska zajednica bolje prihvatila Česnata od široke pubike. U tom smislu je veoma značajna evropska turneja amblematskog amerikana benda Giant Sand sredinom 90-ih godina prošlog veka. Bar za mene. Vik Česnat je bio specijalni gost tom prilikom. Jedan moj drug ih je slušao i gledao u Frankfurtu – „neki ljudi su zaista bili na značajnim koncertima“, kao što reče jedan ortak. On mi je prvi rekao da je Česnat nepokretan, da ga iznose na scenu i da peva iz invalidskih kolica.
Giant Sand su posle te turneje izdali live album „Goods And Services“ (1995). Na njemu se nalazi njihova verzija poznate pesme Karli Sajmon „You’re So Vain“. Vik Česnat u toj pesmi nastupa kao glavni pevač. I posle svih ovih godina i dalje sam mišljenja da je to jedan od najboljih tzv. „covera“ koje sam čuo.
Cowboy Junkies – kanadski bend koji je 1988. godine epohalnim albumom „The Trinity Session“ urađenom u ključu tada aktuelne „po-mo melanholije“ zbunio i oduševio rok svet – veliki su poštovaoci Česnatove muzike. Oni su 2010. godine izdali album „Demons“ na kojem pevaju 11 Česnatovih pesama.
Slično oduševljenje Česnatovom muzikom je iskazao bend Widespread Panic. Uvaženi rok kritičari tvrde da je to najbolji južnjački „jam band“ od Allman Brothers Banda naovamo. Oni su sa Česnatom napravili ad hok grupu Brute. Izdali su dva albuma – „Nine High A Pallet“ (1995) i „Co-Balt“ (2002) – na kojima su izvodili originalne Četsnatove pesme. Najveću pažnju je privukla numera „Sewing machine“. Jedna karakteristična Česnatova vinjeta o južnjačkoj svakodnevici pretvorena je u 9-minutnu bugi egzibiciju.
U ovom kontekstu svakako treba spomenuti i album „Sweet Relief II: Gravity Of The Situation – The Songs Of Vic Chesnutt“ (1996). Grupa eminentnih rokera – Madonna, Smashing Pumpkns, R.E.M. – zajedno sa viđenim predstavnicima alterntivnog roka – Soul Asylum, Sparklehorse, Viktorija Vilijams – izvela je 14 Česnatovih pesama. Namera je bila da se tim albumom sakupe novčana sredstva koja bi Viku Česnatu omogućila adekvatan medicinski tretman.
Navedeni primeri pokazuju kako je jedinstvena i neponovljiva muzika Vika Česnata postala sastavni deo rok kanona. Njegove pesme prožima autentična patnja i bol koji može da se palpira. To nikog ne ostavlja ravnodušnim.
Na ovom mestu trebalo bi spomenuti i pesmu „Goethe’s Letter To Vic Chesnutt“ pank benda New Bad Things, koja je postala poznata u izvođenju grupe Hefner. U toj pesmi se slavi činjenica da je Česnat ostao živ posle saobraćajne nesreća koja ga je učinila teškim invalidom. Slavi se ta činjenica jer drugačije ne bi bilo ni njegovih sjajnih pesama. Invaliditet, patnja i bol neophodni su preduslovi za muziku i poeziju koja je usledila.
Kobni flert
„Nema skloništa u umetnosti“ (There’s no shelter in the arts), kaže jedan od najpoznatijih Česnatovih stihova. Njegov život pokazuje da je zaista tako. Tri godine posle nesreće koja ga je učinila invalidom Vik Česnat je počeo da piše muziku i pesme. Na taj način je hteo da sublimira očaj u koji je zapao. Činilo se da je uspešan u tome. Njegove pesme naišle su na dobar prihvat od strane kolega muzičara i rok kritike. I publika ih je volela.
Kad se, međutim, svetla pozornice ugase a publika raziđe, Vik je ostajao sam sa svojom zlehudom, nemilosrdnom sudbinom. Trebalo je na neki način da se elaboriraju užas i patnja koju je surova realnost donosila sa sobom, da se izdrži nepodnošljivi fizički bol koji je postao hroničan. Alkohol i droga bili su jedina dostupna sredstva. Kad ni oni nisu pomagali pokušavao je sebi da oduzme život. Imao je puno suicidalnih pokušaja. Njegova pesma „Flirted With You All My Life“ govori o tome:
Oh, death
Oh, death
Oh, death
Clearly
I’m not ready
Ova pesma se nalazi na albumu „At The Cut“. Album je izašao 21. septembra 2009. godine. Tri meseca kasnije, na Božić, 25. decembra, Vik je bio spreman. Izvršio je samoubistvo.
Prethodno je stigla tužba od bolnice u kojoj se lečio. Tražili su mu da plati desetine hiljada dolara na ime bolničkih troškova. Para nije bilo, nade nije bilo, bol je bio veliki, usamljenost je bila strašna.
U oproštajnom pismu nalazila se rečenica: „Obavestite Kristinu Herš“. Kristina je Vikova ortakinja, nekada članica legendarnog benda Throwing Muses.
Vik je sa njom delio scenu nebrojeno puta. Izvodili su muzički performans za koji su govorili da je „dobro uvežbani Turetov sindrom“. Kristin je na spomenutom albumu „Sweet Relief II“ otpevala pesmu „Panic Pure“ za koju je rečeno da „kvintesencijalna“ kada je u pitanju Vikov opus.
U oktobru 2015. godine Kristin Herš je izdala knjigu Don’t Suck, Don’t Die u kojoj govori o Viku Česnatu i njihovom prijateljstvu. Neki su rekli da su to „najlepši rok memoari ikad napisani“.
Kad je stigla vest o Česnatovom samoubistvu, Lusinda Vilijams – čijim imenom je Česnat naslovio jednu davnu pesmu – napisala je numeru „Seeing Black“. Tekst pesme se sastoji od niza pitanja koja Lusinda postavlja Viku a tiču se njegove odluke da oduzme sebi život.
Meni je najbolnije pitanje ono koje glasi: „Da li si koristio kompas kad si odlučio da odeš odavde?“ Meni se čini da jeste. Na Vikovom kompasu tamo gde su bili sever i jug – bili su bol i patnja. Namesto istoka i zapada stajali su beznadežnost i očaj. Magnetna igla je pokazala da je smrt jedini izlaz.
Izvor: RTS OKO