Piše: Vule Žurić
Među novogodišnjim aranžmanima naših turističkih agencija nalazi se i praznični boravak u sutomorskom hotelu „Korali“!
Aranžman obuhvata tri (a može i četiri) noćenja s doručkom u ovom hotelu sa dve zvezdice, a gosti, uz odgovarajuće doplate, mogu uživati u dočeku Nove godine i reprizi dočeka u hotelskom restoranu. Uz svečanu trpezu zabavljaće ih bend „Forte“. Ako budu želeli, u prvim danima 2026. godine mogu da, opet uz odgovarajuću doplatu, odu na izlete do Budve i Kotora.
Ipak, glavni adut ovog aranžmana krije se u napomeni da će u novogodišnjoj noći gostima koji to žele, opet uz odgovarajuću doplatu, biti obezbeđen prevoz do Bara. Tamo će na gradskom trgu nastupiti „Dr Igi“, „Bit strit“, „Mobi Dik“, Ivan Gavrilović i druge zvezde domaće muzičke scene devedesetih. Već naredne večeri, publiku će na istom mestu zabavljati Zdravko Čolić!
Ko do sada nije putovao do ovog dela jadranske obale lako će pribaviti informacije da od Sutomora do Bara nema ni sedam kilometara, a da ni Budva i Kotor nisu daleko. Gledajući fotografije „Korala“, obradovaće ga saznanje da se hotel nalazi na samoj obali mora, čiji talasići zapljuskuju dugačku, i na tom mestu široku plažu. Ako još i vreme bude lepo – biće to novogodišnje putovanje iz snova!
Ko je pak u Sutomoru letovao, ili je u letnjoj sezoni kroz Sutomore samo prošao, dobro zna da se sladak san očas posla može pretvoriti u košmar. Jer ako se ne može nazvati turističkim paklom, Sutomore krajem jula i početkom avgusta ume da liči na svojevrsno čistilište o kome bi i pisac „Božanstvene komedije“, da ga je Vergilije tu doveo, sigurno imao mnogo toga da kaže.
Ovakvo stanje stvari ili prihvatate sa velikom simpatijom i dubokim razumevanjem, ili bežite odatle glavom bez obzira. Ali ima i onih kojima je Sutomore bilo i ostalo nešto više od puke letnje destinacije, pa ga s pravom zovu ako ne drugim, a ono letnjim zavičajem.
Zato je oglas koji turiste poziva da Novu godinu provedu u sutomorskom hotelu „Korali“ lepa prilika da se i ja prisetim tih davnih letnjih dana koje sam provodio u najlepšoj uvali moga detinjstva.
Ramine mazge
Parafrazirajući Tolstoja, moglo bi se reći da su sve sarajevske porodice koje su u doba samoupravljanja & bratstva i jedinstva išle na more svoje godišnje odmore provodile u Zaostrogu ili Baškim Vodama, dok smo samo mi letovali u Sutomoru. Moja tetka je bila ubeđena da je reč o više mesta koja se zovu isto, pa je po našem povratku sa letovanja znala da priupita: „I, kako vam je bilo u Sutomorima?“
I bila je u pravu, jer se usred sezone sutomorska stvarnost već dobrih četrdesetak godina odvija u nekoliko paralelnih tokova. U jednoj ravni, reč je o tipičnom malom primorskom mestu koje se tokom leta pretvara u ljudsku košnicu. Svi ostali nivoi sutomorske letnje svakodnevice daleko su od bilo kakve turističke rutine.
Ljudi odlaze u Sutomore ne bi li se odmorili i uživali, a onda im se letovanje pretvara u svojevrsnu vežbu preživljavanja. Svaki novi dan sa sobom donosi danonoćnu borbu za vodu u slavinama, mesto na plaži tokom dana i mesto na šetalištu tokom večeri. Otuda kolone kupača koji se u smiraj dana vuku ka udaljenim iznajmljenim sobama umeju da liče na poražene vojnike što se vraćaju iz rata.
A pre jedva vek i po, na tom mestu nije bilo niti jedne jedine kuće.
Prema predanju, Sutomore je nastalo kao posledica tragičnog kraja velike ljubavi između gusara Iljka i mlade Milje. Istorija pak kaže da je manastir Ratac na istoimenom rtu podignut u 13. veku, da je tvrđava Haj-Nehaj sagrađena u šesnaestom, a Tabija u 19. veku. Krajem istoga veka, u širokoj uvali nekoliko porodica sagradilo je prve kamene kuće.
U decenijama koje su sledile plaža je omeđena velikim kamenim zidom, sagrađen je hotel „Sozina“ i još nekoliko kamenih jednospratnih ili dvospratnih zdanja. U jednom od njih je posle Drugog svetskog rata smešteno odmaralište „Srbobran“.
Nekoliko godina pre nego što će prve smene Srbobranaca sa dna Panonskog doputovati na obalu Jadranskog mora moj đed je, polovinom šezdesetih, od neke babe (pod tim imenom je ova žena ostala upamćena u porodičnim predanjima) kupio plac u Pobrđu i počeo da pravi kuću.
Ko je makar jednom u Sutomore stigao vozom i sa jednog jedinog perona ugledao strmo brdo načičkano kućama, znaće o kom delu mesta govorim. A upravo je pruga bila odlučujući razlog što je moj đed rešio da plac na moru kupi baš tu, a ne, recimo, u maslinjaku nadomak plaže u Bečićima. Đedo je bio železničar skoro pa od rođenja i kad god je mogao da bira gde će da živi, odabrao bi lokaciju koja se nalazi odmah uz prugu.
Tako je za mesto gde će podići kuću na moru izabrao plac koji se nalazi gotovo na samom nasipu pruge Podgorica-Bar, puštene u saobraćaj na Dan Republike 1959. godine. Osamnaest godina kasnije, u sutomorsku stanicu su počeli da pristižu vozovi iz Beograda, Subotice i Niša. Ali tada su se među hrastovima i maslinama Pobrđa, u neposrednoj blizini železničke stanice, mogle videti već mnoge dovršene kuće.
Đedo je svoju sagradio zahvaljujući Rami i njegovim mazgama. O ovom suvonjavom vrednom čoveku u nekoliko navrata pisala je „Ilustrovana politika“ i o njemu su snimljene i TV reportaže. Ramo je živeo u Starom Baru, a njegove mazge su do tada nepristupačnih obronaka Sozine na sepetima dopremale kompletan građevinski materijal. Kada je podignuto prizemlje naše kuće, u kojoj će se kasnije nalaziti kuhinja, Ramine mazge su tu provele celu jednu zimu.
Ubrzo je napravljen i prvi sprat, do kog se dolazilo uz spoljno stepenište. Sa lepe terase se ulazilo u neveliki prostor podeljen na kratki hodnik, usko kupatilo i dve nevelike sobe. Tu ću, što bi rekao Bane Bumbar, postajati čovek. Ali pre toga sam prvo morao da postanem dečak.
„Ne sekiraj se, doće brod…“
Ja more ne da volim, nego mu dugujem život. Rođen kao nedonošče, od samoga početka sam bio bolešljiv, pa mi je moja baka, prema maminom pričanju, u jednom od mnogih kritičnih trenutaka čak palila i sveću.
Ipak, nisam umro, već su me odveli u Sutomore!
Doktor Stančić je rekao mojoj mami da bi mi za oporavak i sticanje imuniteta najviše prijao dug boravak na moru. Tako sam svoje prvo leto na Zemlji proveo u tek sagrađenoj kući u Pobrđu i ova terapija je urodila plodom. Ipak, tokom narednih godina nije bilo letovanja a da ne zakačim neku anginu ili šta drugo, pa sam od ono malo javnih zgrada u tom delu primorja najbolje upoznao sutomorsku ambulantu, smeštenu u zgradi staroga hotela „Sozina“ i bolnicu u Starom Baru. Ali svi ti silni penicilini koje sam primao usred leta nisu mogli da pokvare sve radosti koje je sa sobom donosio dugi boravak na moru.
Na prvom mestu bio je kupanjac. Potom su sledila beskrajna druženja i igranja sa braćom i sestrom, tetkinom i strikinom decom, kao i sa vršnjacima koji su sa svojim roditeljima letovali u obližnjim kućama čiji su se vlasnici bavili izdavanjem smeštaja.
Do sredine sedamdesetih, sutomorska plaža je mahom zjapila prazna. Turisti su na tom delu primorja letovali u Budvi, Kotoru, Herceg Novom… Sve južnije od Petrovca na Moru bilo je van zone njihovog interesa.
A onda je 1976. godine u saobraćaj puštena pruga Beograd-Bar. Na toj trasi, Sutomore je bilo prvo mesto na moru i svaki putnički voz bi se tu dobrano ispraznio. Svi su hteli da se što pre spuste do plaže i bućnu u more, koje je sa porastom broja kupača iz godine u godinu bivalo sve prljavije. Porast broja kupača na sutomorsku plažu doneo je i prve prodavce vrućih krofni, kuvanih i pečenih kukuruza i hladnih sokova.
Onda su u plićak počeli da pristaju i prvi čamci ili brodići koji su zainteresovane turiste vozili na kratka krstarenja, mahom u pravcu Bara. Tokom jednog od poslednjih predškolskih letovanja u Sutomoru, tata me je svakoga dana vodio na krstarenje jednim te istim brodićem. Barka bi u približno isto vreme pristala na približno isto mesto na plaži, i mi bismo se sa još nekoliko drugih putnika ukrcali i odlazili u približno istom pravcu. Jednoga dana brodić se nikako nije pojavljivao. Čekali smo i čekali, ali brodića nije bilo na vidiku. Videvši da tata sve češće pogledava na sat, pokroviteljski sam mu rekao: „Ne sekiraj se, doće brod.“
I brod je napokon došao. Baš kao i naredna letovanja u Sutomoru, koje mi se, kako sam rastao, sve više činilo kao letnji dom. Jer, dok su drugovi iz obdaništa a kasnije i iz škole odlazili na letovanja u razna mesta duž jadranske obale, ja sam svake godine odlazio u jedno te isto Sutomore.
Zato sam jedne godine, dok sam još išao u obdanište, vaspitačici Nadi i drugovima i drugaricama iz grupe slagao da sam letovao u Dubrovniku. Jednog od narednih leta sam naterao Đedu da na sutomorskoj promenadi pričamo na izmišljenom engleskom. Kad već Sutomore nije moglo da bude Dubrovnik, valjalo je bar pokušati u Sutomoru biti strani turista.
A njih je sve više bilo i u Sutomoru. Mahom su odsedali u hotelu „Korali“.
Vule Žurić, književnik, scenarista i esejista, za “Glas Srpske”: Interesuju me ljudi, a ne spomenici
Mistična terasa
Ovaj hotelski kompleks visoke B kategorije sagrađen je početkom sedamdesetih godina i ni po čemu nije razlikovao od mnogih sličnih objekata podignutih tih godina duž cele jadranske obale. Nekoliko zasebnih hotelskih zgrada raspoređeno je oko centralnog objekta, u čijem se prizemlju nalazi velika trpezarija. Nad njom se prostire hotelska terasa do koje se dolazi širokim spoljnim stepeništem. Sa te terase je uveče uvek dopirala nikada preglasna, za mene uvek pomalo tajanstvena muzika.
Sutomore je baš u godinama kada su „Korali“ sagrađeni uši svojih gostiju počelo da navikava na sve glasniju muziku, koja se uživo izvodila na restoranskim terasama duž šetališta uz samu obalu. Prva atrakcija bio je muzički program u bašti hotela „Sozina“. Svake večeri svi stolovi su bili zauzeti, dok je muzički program i sva događanja u bašti posmatrao veliki broj znatiželjnih prolaznika.
Baštu restorana „Južno more“ od ulice je delila visoka živa ograda, pa su oni koji nisu bili na licu mesta mogli samo da slušaju, stojeći na samoj ulici, ili sedeći u susednoj bašti restorana „Tri duda“. I mi smo, tokom večernjih šetnji duž obale, znali da zastanemo pred baštom „Sozine“, ili da jedemo ćevape u „Tri duda“ dok u bašti „Južnog mora“ po dugmetari prebira Bata Kanda. Ali moja neostvarena želja bila je terasa hotela „Korali“.
Koliko puta sam tokom tih naših šetnji video parove kako se penju uz ono široko stepenište, dok sa terase dopiru zvuci koje sam uvek čuo kao kroz neku izmaglicu. Muškarci su najčešće bili u belim pantalonama, a žene su nosile duge večernje haljine. Preplanuli i lepi, nestajali bi iz mog pogleda kada se popnu na terasu, na koju ću se, maštao sam, i ja jedne večeri, kad porastem, isto tako popeti.
Ali to se nikada nije desilo. Leta u Sutomoru su prolazila, ja sam odrastao i naposletku je ta velika želja nestala kao oblutak koji sa sobom u dubine mora zauvek odnese talas. Sada mi se taj oblutak vratio kao reklama za boravak u hotelu „Korali“ za doček 2026.
Iako se u novogodišnjoj noći tamo neću zateći, mogu da zamislim nekoga kome je, kao i meni, Sutomore bilo drugi, letnji zavičaj, kako pred ponoć 31. decembra izlazi iz restorana hotela „Korali“ i konačno se penje uz široko stepenište.
Ni vi ni ja nikada nećemo saznati šta se na toj terasi nalazi.
Izvor: RTS OKO
