Piše: Jovan Zafirović
Bez mrvice želje da se sa nerazumevanja skine prvi slog, opet me je dočekalo pitanje koje mi izaziva alergiju, pazite sad, budućeg akademskog građanina, dok sam, u letnjikovcu ispred „Šestice“, bistrio da treba zapisati sve – i ko je vera i ko je nevera:
-Šta imaš od pisanja?
Uglavnom sam nespretno, još uvek i meni bez jasno određenog odgovora zašto, ali sa ubeđenjem neophodnosti, branio opredeljenje.
U „Trećoj strani ploče“, jedinom autorovom u mojoj biblioteci bez posvete, u rečenicama ispod naslova „Dužnost sećanja i raskoš nezaborava (Pisci knjiga o muzici)“, Peca Popović optužuje autora kultne „Eks ju rok enciklopedije“ za ohrabrivanje ljudi da „pisanjem napadnu zaborav“. To je ono kako sam oduvek hteo da definišem svoje pisanje, da, zapravo, i ne pišem, samo rečima, doduše ohrabren od drugih, neprestano napadam zaborav. Treba zapisati ono što bismo najradije da zaboravimo, i lično i kolektivno.
Vredi i fragmente vredne nezaborava, anegdote koje bi nas u poznim godinama prezirale da smo ih zaboravili, nervoze iz kojih smo se učili strpljenju, nepravde koje su nas učinile čvršćim, primere tihih, dospelih u prvu postavu kluba onih koji vole, zapisati.
I na poslednju tačku dodati još dve. Uvek.
Odakle krenuti? Ima mnogo toga i uglavnom bi, oboleli od korišćenja fraza, rekli da se počne od početka.
Teško je pisati o Kosovu i Metohiji, a ne dotaći se teskobe dnevne politike, nadmetanja u kukavičluku, pijavica prikačenih na narod, demonstratora sile, neimara revizije, degustatora izdržljivosti potlačenih…
Lako se ovde sistematski tera u pevače one sa „Osmog nervnog sloma“: „Tu nema Boga, nema pravde i zato odlazim odavde“.
Ipak, pre nego što se ode, ili govori, a da se nije došlo, treba disharmoničnoj buci smanjiti volumen i pažljivo čuti muziku tišine koja šalje melodiju utešnih tonova, čiji taktovi smanjuju broj otkucaja srca svodeći ga na normalne vrednosti.
Na terasi studetnskog doma u Solunu sedeli smo prijatelj Dušan, tada student osnovnih studija teologije u Solunu, prizrenski Bogoslov, koji mi je bio glavna veza sa Tesalonikijem i mnogo čemu drugom i ja. Razgovarali smo o koječemu, najviše o Kosovu, ljudima, istoriji, budućnosti, sadašnjosti, umetnosti, ljubavi, radostima, tugama, uz tihu laganu muziku koja je dopirala sa gramofona.
Pričali smo o rodnim krajevima. On je iz okoline Štrpca. Na moje da nema ništa u našem kraju i da su se ljudi iskvarili i izobličili do neprepoznatljivosti, nije klimao glavom u znak odobrenja. Uz optimizam je govorio i ako sad nema, a nema, biće. Mora da bude, bio je uveren.
A onda je prošlo neko vreme i bio je u pravu. I kada nam se čini da mi, kako glasi jedan aforizam iz najnovije knjige aforizama satiričara Bojana Ljubenovića, „nikome nećemo biti slavni preci“, da smo potpuno posrnuli, da smo nakalemili na sebe materijalistički duh, a on se dobro primio, eto iz srca materijalističkog sveta, bez aviona i kamiona, bez skupocenih automobila belih registarskih tablica neuobičajenih dimenzija za naše prostore, na bageru, nečujno, dojezdi u naš kraj čovek koji će biti slavni predak. On, kao i svi naši gastarbajteri, umesto da neumorno podiže kuće, a pored bazene, ne izlazi iz lokalnih kafana kad je na „feriju“, i u tri ujutru nakon lumpovanja naručuje na obližnjoj albanskoj benzinskoj pumpi belo meso sa pomfritom uz „Pećko“ dok ga za stolom okružuju prijatelji iz mladosti, uradi ono što ne vide svi. Umesto da obezbedi budućnost, obezbedio je večnost.
U dubokoj šumi iznad kosovsko-pomoravskog sela Korminjana, smeštenog na samoj administrativnoj liniji „Bela Zemlja“, nalazi se manastir Izmornik, posvećen Svetom Đorđu.
Do male crkvice, do Izmornika, nema asfalta. U proseku četrdesetak minuta pešačenja, sa natprosečnom voljom, stiže se u manastir, ali se prilikom dolaska, obično, pre manastira spusti, uz neprestani cvrkut ptica i prijemčivo šuštanje lišća pod najezdom vetra, dvadesetak metara levo od gvozdenih vrata manastira, do kladenca da se okrepi ledenom vodom. Odnedavno se, od crkvice ka kladencu, spušta lepo urađenom krivudavom kamenom stazom, odnedavno, kad se umije i popije voda, desno od kladenca, čita se natpis na četvrtastoj mermernoj ploči:
„Leto gospodnje 2024.
Uređenje kompleksa ispred manastira i samog manastira
Donatori Negovan i Vida Ilić sa porodicom
Organizator radova Dalibor Kostadinović sa porodicom“.
Negovan Ilić je sa porodicom obezbedio sva sredstva za uređenje kako manastirskog kompleksa, tako i za sam manastir, ne dajući da i dalje odaje utisak napušteno – zanemarene svetinje, a sve uz pomoć, kako organizatora radova, tako i ostalih meštana sela koji su pomagali majstoru Nenadu Nikoliću.
Tokom godine se svetinji ne dolazi tako često. Više je slučajnih prolaznika, nego namernih. A samo se jednom godišnje služi liturgija za Svetli petak, prvi petak posle Vaskrsa. Bira se tog dana i kum i „oro se vije kraj manastira“. Toga dana, ako je radni dan, učenici, tradicionalno, po cenu neopravdanih izostanaka, krenu umesto u školu, u cik zore ka manastiru. I kada bi neko hteo da osvoji i zauzme selo, kroz šalu se priča, to bi bio taj dan. U selu ostanu samo oni koji fizički nisu u stanju da, što zbog bolesti, što zbog starosti, savladaju težak i zahtevan poduhvat penjanja uz ne tako pristupačan teren.
Prilikom prvog čitanja natpisa sa mermerne ploče, opet sam se setio razgovora, nakon čega sam bolje protrljao oči i počeo da uviđam i mnogo sitnija, neprimetnija, a podjednako značajna i vredna dela i beležim ih. Tu, u manastiru Svetog Đorđa, nalazi se i ikona Svetog Arhangela koju je darovao Velimir Lule Kasalica iz Nikšića, a ona doneta iz Draganca. I druge koje je verni narod, nakon obnove darivao.
Treba je uočiti, “Još uvek ima nade”, peva Jovan Matić zajedno sa Nemanjom Kojićem. Ima dostojnih pažnje dela taman toliko da se može izgraditi velelepni mozaik o nepristajanju na dekadenciju, borbu protiv plamena učmalosti i apatije. U njemu smo govorili budućim planovima.
-Želja mi je da budem sveštenik u Bogorodici Ljeviškoj, rekao mi je te večeri Dušan i dodao, ali kako da Bog. Nekoliko godina kasnije, a to je ove tekuće 2025., Prizrenom su, od Bogoslovije ka Bogorodici Ljeviškoj, koračali, držeći se za ruke, ona u venčanici, on u odelu, studentkinja Medicinskog fakulteta u Beogradu Radica i Dušan, student master studija teologije u Solunu, gde ih je 8. juna venčao iguman Arhangela Mihailo. Venčanje je bilo dirljivo, crkva prepuna naroda, što gostiju što turista koji su, kao i gosti, prisustvovali venčanju. Ono otmeno, radost u Arhangelima nakon venčanja, uz pesme prizrenskih bogoslova, nesvakidašnja. A krajem jula dobih kratku poruku: „Rukopoloženje mi je prvog septembra u Prizrenu. Dođi.“
Dao je Bog. Do rukopoloženja, ovi redovi kao odgovor šta se ima od pisanja. Ovo pisanje kao jedan napad zaboravu.
