Piše: Naš stalni dopisnik sa Divljeg zapada Milija Todorović (u ulozi Garija Kupera)
Odmah po završetku Boja na Ist Riveru, preživjeli vitez od Srbije, sa glavom na ramenima, osuo je paljbu po Crnoj Gori, kao da se rezolucija o Srebrebici zbila na njenu inicijativu, i kao da je CG neka autonomna pokrajina Srbije, koja se, eto, bezočno i bezobrazno otela kontroli. Ne znamo drugu državu, drugu međunarodnu adresu sa kojom ili o kojoj g. Vučić ovim tonom omalovažavanja govori.
Jer, ni deseti dio gađenja ili nipodaštavanja od istog Vučića neće dobiti Njemačka, inicijator rezolucije. Niti će „zbog srpskog naroda koji tamo živi“ ovakav odnos predsjednika Srbije dobiti BIH ili Hrvatska, ko-sponzori pomenute rezolucije. Zato što jedino Crnu Goru, ovaj gospodin istinski ne doživljava kao državu. Nego kao stvar koja je greškom ispala iz njegovog ličnog džepa pa sad ne može da je nađe.
Zato je, bukvalno u isti koš, strpao i Amfilohija (koji mu je držao ono „opijelo“) I Đukanovića (koji je svojevremeno priznao Kosovo) I Spajića (koji bukvalno nema veze ni sa jednim ni sa drugim). Ovaj „iskusni državnik“ uporno neće da shvati ili da razumije poziciju Crne Gore u „nit luk jeo, nit luk mirisao“ inicijativi oko Srebrenice, niti da pokuša da vidi borbu ove vlasti protiv svojih domaćih demona prošlosti i jednoumlja, a na putu za EU.
Ajde što to nije jasno nekom novinaru sa Pinka ili Hepija, ali njemu, tom vrlom magu diplomatije, moralo bi biti više nego jasno da u ovoj situaciji nije bilo mjesta za crnogorsko „foliranje“, i da Spajić nije u poziciji jednog Viktora Orbana npr.
„Rekao sam Spajiću da me ne foliraju“ izgovara Vučić koji je do podneva 23. maja izglasavanje rezolucije o Srebrenici (tada nije brojao eventualno uzdržane ni odsutne) predstavljao kao potop Srbije, a od podne -ogrnut zastavom- taj isti potop (sve brojeći i uzdržane i odsutne) medijski permutivao u svoju diplomatsku pobjedu. „Stop foliranju“ je javni politički kredo čovjeka koji evo 10-15 godina „ne da Kosovo“ i „nema predaje“ a bukvalno nema šta nije predao!
I u redu, svakom čestitom Srbinu je jasno da bi bilo najbolje da je Crna Gora bila protiv ili makar uzdržana u ovoj farsi od rezolucije, ali misli li g. Vučić da treba živjeti i poslije ove njegove „velike pobjede“ u UN, I da treba dati priliku da se odnosi između dvije države, i pripadnika jednog istog naroda – unaprijede, ili će njegova agenda i dalje biti Milo Đ. = Amfilohije?
Do čitanja u sljedećem broju….
