Piše: Milorad Durutović
Jergo nije imao talenta za fudbal. Pokušao je druge sportove. Išao na folklor, svirao frulu, pohađao moderne plesove. Pomišljao je da se okuša u sviranju gajdi – nešto egzotično. (Jergo, nikada nije ni pripadao ovom seljačkom podneblju – volio je Jergo pričati o sebi u trećem licu) — istina je, međutim, da nije imao sluha za muziku.
Jergovi roditelji nijesu sumnjali da njihov sinčina posjeduje nesvakidašnji dar. Bilo je potrebno samo pronaći to skriveno blago. Novca u Jergovića nikada nije manjkalo, ali se nije puno ni trošilo. Ne može se reći da su škrtarili. Samo su vodili racionalnu ekonomiju domaćinstva. Znao se red. Prva investicija bio je sinčić, Jergo. Otac se znao našaliti: Cogito, Jergo sum.
Prolazile su duge zime i kratka ljeta, ali potraga za zlatnim runom u kući Jergovića još se orijentisala jedino prema mahovini, koja je šeretski okupirala kuću i dvorište. Jergovi otac i mati ostajali su bez jasnog kompasa, a bogme i bez novca. Njihov pogled, njihova plemenita investicija za udobne staračke dane, njihov voljeni Cogito, postajao je neočekivano predmet njihovog najvećeg razočaranja.
Jergo je i sam uviđao da nešto nije u redu s njim. Srce mu je propadalo kao lastavica u slijepom letu. Ali Jergo nije plakao. (Zašto bi plakao u tridesetoj, kada nije bio plačipička ni u desetoj godini).
Jergo je stao ispred ogledala.
Ko si ti?
Ko si ti?
Ko si ti?
Glas mu se lomio u vazduhu. Ponavljao je kao mantru, glas mu drhtao. Osjetio se kao vještica ispred ogledala. Poželio je da polomi ogledalo. Sjetio se priče iz djetinjstva. Moglo bi to donijeti još sedam godina nesreće.
To bi dokusurilo tatu i mamu!
U ogledalu je vidio obrise očeve biblioteke, ugledao knjige koje je mati brižljivo poređala po veličini i bojama…
Pisac! Pa ja sam pisac!
Jergo je poletio kao da je nošen letećom metlom do dnevnog boravka.
Tata, mama… Pa ja sam pisac! Našao sam svoj dar.
Roditelji su uputili mrtav pogled. Prazan. Kao da ne vide ništa. Slušali nijemo.
