Piše: Vladimir Đukanović
Katar je 2000 godine imao manje od 700.000 stanovnika. Danas, prema proceni worldometers.info, ima preko 3 miliona građana. Većina su stranci iz Azije koji su kao migranti stigli u ovu dinamičnu državu za poslom.
U svetu međunarodne politike, često se govori o moći velikih sila, o vojnim blokovima i globalnim ekonomskim gigantima. Ali istinska umetnost uticaja danas se sve manje svodi na broj tenkova ili veličinu teritorije. U tom novom svetu meke moći, Katar je postao majstor. Malena država, bogata gasom i ambicijom, ne samo da se održava na međunarodnoj sceni, već uspeva da postane tihi dirigent mnogih geopolitičkih procesa. I to čini sa izuzetnim uspehom, posebno u Sjedinjenim Američkim Državama.
Od 2017. godine, Katar je potrošio više od 220 miliona dolara na lobiranje u Vašingtonu, prema javno dostupnim izvorima. To je suma koja nadmašuje i mnoge veće i razvijenije zemlje. Nije reč samo o angažovanju skupih lobističkih firmi. Katar ulaže u infrastrukturu uticaja, u ljude, u obrazovanje, u narative. Američki univerziteti su postali jedno od glavnih polja delovanja. Harvard, Džordžtaun, Teksas A&M, Nortvestern i drugi prestižni fakulteti primili su više od šest milijardi dolara od katarskih izvora u poslednjih petnaest godina. U Dohi se nalaze čitavi kampusi američkih univerziteta, čime se oblikuju buduće elite, kako katarske tako i međunarodne, uz određenu zahvalnost prema zemlji domaćinu.
Još veći efekat ima američka vojna baza Al Udeid, najveće američko vojno postrojenje na Bliskom istoku. Troškove njenog održavanja snosi Katar. Pametnom dosta. Zahvaljujući tome, Katar je osigurao svoje mesto kao ključni saveznik SAD u regionu. Ta baza garantuje sigurnost od spoljne agresije i daje direktan pristup najvišim američkim vojnim i obaveštajnim strukturama. Svaku napetost u regionu Vašington menadžuje iz ove baze.
Uticaj Katara ne prestaje kod institucionalnih odnosa. On ulazi i u ličnu sferu. Bivši Trampov izaslanik Stiv Vitkof je bio vlasnik hotela Park Lane u Njujorku, čija je vrednost drastično opala zbog lošeg poslovanja. Kada više nije imao rešenja, spas je došao iz Dohe. Katarski investicioni fond je otkupio njegov udeo za $623 miliona. Pam Bondi, bivša državna tužiteljka Floride, kasnije je postala lobistkinja katarske ambasade. Kaš Patel, direktor FBI-ja i Trampov bliski saradnik, radio je kao konsultant za katarsku vladu. Čak je i sam Tramp dobio Boing 747 iz Katara kao poklon koji će postati deo njegove predsedničke flote.
Ovo naravno ništa nije slučajnost, već pažljivo izgrađena strategija. Kada su Saudijska Arabija, UAE i Egipat u junu 2017. pokušali da izoluju Katar politički, uvodeći mu blokadu i zahtevajući da zatvori televiziju Al Džaziru, prekine odnose sa Iranom i zatvori tursku vojnu bazu, Doha je odgovorila glasno ne. I to ne diplomatijom, već novcem i lobiranjem. Već tada su počele ozbiljne investicije u lobističke kanale u Vašingtonu. I rezultat nije izostao. Trampova administracija se brzo preusmerila sa početnog entuzijazma prema saudijskoj strani na mnogo suzdržaniju poziciju, a vremenom čak i simpatiju prema Kataru. Izolacija je propala. Katar je preživeo, ali ne samo to – izašao je iz krize jači nego ikad.
Ali Amerika nije jedino mesto gde Katar demonstrira ovu vrstu uticaja. U Francuskoj je jedan od glavnih investitora u luksuzni sektor. Vlasnik je fudbalskog kluba Pari Sen Žermen, najluksuznijih hotela i velikog broja elitnih nekretnina u Parizu. Ujedno je i kupac francuskog naoružanja – Rafal aviona, ratnih brodova i oklopnih vozila. Francuska, s druge strane, koristi svoju poziciju u Savetu bezbednosti UN i u Briselu da promoviše katarske interese, posebno kada je reč o energetskoj politici i podršci katarskom gasnom izvozu ka Evropi.
U Londonu, Katar drži deo finansijske elite u šaci. Vlasnici su robne kuće Harods, velikih hotelskih lanaca i poslovnih kompleksa. Londonski zvaničnici Katar nazivaju strateškim partnerom. U jeku energetske krize izazvane ratom u Ukrajini, Velika Britanija je upravo s Katarom potpisala jedan od najbitnijih ugovora o snabdevanju gasom, čime je smanjila zavisnost od ruskih izvora. Za uzvrat, Katar dobija investicione pogodnosti, poreske olakšice i političku zaštitu.
Još zanimljiviji je odnos sa Turskom. Katar je finansijski spasio tursku privredu tokom krize 2018. kada je turska lira doživela dramatičan pad. Tada je obećano petnaest milijardi dolara direktnih investicija. U zamenu za to, Turska je poslala trupe u Dohu, otvorila vojnu bazu i postala garant fizičke bezbednosti katarske kraljevske porodice. Ta baza je danas simbol savezništva koje prevazilazi religijske i političke razlike. Ankara i Doha danas funkcionišu kao blizanci na Bliskom istoku, podržavajući iste političke pokrete, od Muslimanske braće do opozicije u Libiji.
Tu je i odnos sa Avganistanom. Katar je jedina zemlja koja je uspela da izgradi odnose i sa Amerikom i sa Talibanom. Kada su SAD odlučile da se povuku iz Avganistana, jedino je Katar imao dovoljno kredibiliteta da bude domaćin pregovorima. U Dohi je održan svaki ključni sastanak između Vašingtona i talibanskog rukovodstva. U trenutku kada su talibani preuzeli Kabul, mnogi zvaničnici su evakuisani upravo uz pomoć katarskih letelica.
Svi ovi primeri vode jednom zaključku – Katar je država koja koristi svoje bogatstvo kao polugu uticaja, ali ne kroz bahatost, već kroz pažljivo oblikovanu strategiju. Nema potrebe da pokreće ratove ili preti silom. Dovoljno je da kupi jednu zgradu, sponzoriše jednu stipendiju, pomogne jednom bivšem predsedniku da reši stambeni problem. To su sitni detalji koji grade novu sliku ove male države. U toj slici, Katar više nije samo bogata zemlja sa gasom, već igra glavnu ulogu u novom modelu globalne politike.
Zato se danas, u mnogim prestonicama sveta, pa i u Vašingtonu, često pitaju šta misli Doha. I to ne zato što je Katar veliki, već zato što je pametno mali. To je država koja zna da nije bitno koliko te ima na karti, već koliko si prisutan u ugovorima, savetima, univerzitetima, fonovima, i naravno – lobističkim izveštajima koji svakog meseca stižu na stolove američkih kongresmena.
Izvor: Fejsbučenje
