O izborima se uvijek pisalo iz raznih uglova i sa raznih pozicija. Pročitajte danas dva članka od prije 80 i 100 godina. U prvom, Srpski književni glasnik prenosi izvještaj britanske diplomatske misije o izborima u Crnoj Gori, a posle njega kako Borba piše o prvim posleratnim izborima u Crnoj Gori 1945. godine. Tekstovi su preneseni bez izmjena. Zaključke isvodite sami.
Priredio: NEBOJŠA BABOVIĆ
BRITANSKI IZVEŠTAJ O CRNOJ GORI
„Nekadašnji vojni izaslanik pri poslanstvu Velike Britanije u Beogradu, major Temperli, sada profesor opšte istorije na birminghemskom Universitetu, naš dobar prijatelj i pisac jedne srpske istorije, i G. R. Brajs, sekretar istoga poslanstva, podneli su izveštaj britanskom Ministarstvu Inostranih Dela o političkom stanju u Crnoj Gori. Jedan je od njih tamo bio krajem prošle godine, drugi za vreme izbora za Ustavotvornu Skupštinu. Obojica su putovali kao izaslanici britanske vlade. Njihovi izveštaji koje je izdalo britansko Ministarstvo Inostranih Dela, treba da učine kraj svima onim optužbama, koje su se tako često, čule u engleskom Narodnom Predstavništvu o Crnogorcima i njihovoj želji da se ne ujedine sa nama u jednu državu.
U Crnoj Gori, kaže G. Temperli, narod se podelio na tri grupe. Jedna je grupa pristalica kralja Nikole, druga je grupa za ujedinjenje sa Srbijom, a treća je za autonomiju Crne Gore. Kralj Nikola je izgubio mnoge od svojih pristalica u Crnoj Gori, a mnogi od pristalica prosti su razbojnici, koji su, pod izgovorom da se bore za kralja Nikolu, sa puškom u ruci, vršili razbojništva. Inteligencija crnogorska je u glavnome za Srbiju, a koliko je drugih teško je bilo odrediti. Među autonomistima nalaze se nekoliko staraca kojima bi godilo preratno stanje, nešto republikanaca koji su se kao takvi povratili iz Amerike. na svoja ognjišta, i nekoliko ljudi koji žele da se očuva autonomijom nešto zasebno od Crne Gore u Jugoslovenskoj.
G. R. Brajs, koji je bio i glavni sekretar engleske delegacije za plebiscit u Koruškoj, izlaže da su izbori za Ustavotvornu Skupštinu izvršeni bespristrasno i pokazali kakvo je raspoloženje naroda u Crnoj Gori. On to kaže, iako dodaje da Crnogorci nisu politički ni obrazovani ni spremni za izbore ove vrste. On daje ovaj primer. Neka su plemena slala po jednog plemenika da glasa za sve ostale svoje plemenike; neka opet nisu znala odvajati partijski program od ličnog samoljublja, koje je zemlju podelilo na mnogo raznih partija. Pa ipak, glasalo je 67% glasača. U Crnoj Gori; vrlo se malo Crnogoraca uzdržalo od glasanja. Većina je za sjedinjenje, tako da su separatisti u glavnome potučeni. Lične ambicije G. Andrije Radovića podelile su demokratske glasove i privukle glasače komunistima. Ovi poslednji nisu ništa obećavali glasačima, već su im prosto rekli da će moći, ako glasaju za njih, uzeti sve bogatstvo u Jugoslovenskoj, i naravno da je ona crnogorska sirotinja gladna i neuka, glasala za njih umesto za demokratski program. Komuniste u Crnoj Gori najbolje su organizovana partija, koja je sebe predstavljala kao rusku partiju. Mnogi dobar Crnogorac bacio je glasačku kuglicu u rusku kutiju iz zahvalnosti prema ruskim carevima. Mnogi crnogorski komunist, čiji su vođe za Treću Internacionalu, bio je najvatreniji pobornik našeg stapanja u jednu jednostavnu državu.
Ova dva Britanca (od kojih je jedan Irac), potvrdili su ono što je ranije naglašavano : da je bivši kralj Nikola na poslednjim izborima izgubio bitku u Crnoj Gori. Ako kakva strana ruka ne bude i dalje pomagala zelenu gardu njegovu, koja podseća mnogo na napolitanske razbojnike iz 1860. godine, onda će u Crnoj Gori početi vreme mira i podizanja, reda i snosnoga života za dobri naš narod u Crnoj Gori. Vreme je da se učini kraj razbojništvima pod maskom politike.“
Srpski književni glasnik, januar-april 1921.
___________________________________________________________________________________________
SA IZBORA ZA ORGANE NARODNE VLASTI U CRNOJ GORI
„Na čitavoj teritoriji federalne Crne Gore održani su 30 septembra ove ove godine izbori za organe narodne vlasti — mjesne i gradske narodne odbore i sreske narodne skupštine. Taj dan, pretvorio se u veliki narodni praznik, u manifestaciju spremnosti crnogorskog naroda da čuva tekovine četvorogodišnje narodno-oslobodilačke borbe.
Pravu narodnu vlast crnogorskinarod oduvijek je želio, za nju se borio i prolijevao svoju krv, isto onako kao i ostali naši narodi, zato je smatra jednom od najdragocjenijih tekovina svoje borbe.
Od prvoga dana raspisivanja izbora, u čitavoj Crnoj Gori vladalo je veliko interesovanje.
Na dan izbora, 30 septembra. po svim selima i gradovima narod je dolazio na birališta u grupama i povorkama, sa pjesmom parolama i transparentima. Klicanjem maršalu Titu. Narodnom frontu, federalnoj Crnoj Gori i demokratskoj federativnoj Jugoslaviji narod je izaražavao svoju radost što mu se daje prilika da na slobodnim i tajnim izborima izrazi svoju volju. Na birališta su došli borci naše armije, i oni ispod 18 godina, koji su svoje pravo da biraju i budu birani zaslužili svojom borbom. Došli su da glasaju i stari ljudi, i oni najstariji, kojimase tek sada, u novoj Jugoslaviji, dala mogućnost da slobodno glasaju na demokratskim tajnim izborima. Evo šta je o tome rekao stari Savo Bošković, iz okoline Kolašina, kada je došao da glasa: „Napunih skoro osamdesetu godinu, i evo tek sada mi se daje ovaj listić da i ja već jednom glasam za onog za koga hoću. U staroj Jugoslaviji to nikada nijesi mogao, jer nijesu dali ni meni ni nikome drugom.“
Tako su govorili i mislili i hiljade drugih staraca, koji nisu zažalili truda da, i pored svoje starosti i iznemoglosti, ipak dođu na birališta, da svojim glasom pomognu da se učvrsti i osigura ono za šta su se njihovi sinovi i unuci borili i ginuli.
Naročito veliko učešće na ovim izborima uzele su crnogorske žene. S ponosom su dolazile na biralište majke i sestre koje su, zajedno sasvojim sinovima i braćom, prošle sve tegobe oslobodilačke borbe. Na grudima mnogih mladih djevojaka koje su došle da glasaju, vidjele su se Spomenice boraca iz 1941 godine i odlikovanja. Na izborima su učestvovale i muslimanke. U bjelopoljskom srezu učešće muslimanki na izborima bilo je 100%. Isto tako učestvovao je na izborima veliki broj muslimanki u Podgorici. Pored njih glasale su i Albanke pripadnice albanske nacionalne manjine u Crnoj Gori. Na izborima 30 septembra izašlo je na biralište i glasalo 98% crnogorskih žena.
Prema izvještaju Zemaljske izborne komisije na ovim izborima u čitavoj Crnoj Gori učestvovalo je je 94% od ukupnog broja glasača. U nekim mjestima narod je 100% izašao da glasa. U gradu Podgorica glasalo je 99% glasača. Na Cetinju 95,60% u nikšićkom srezu 93,48% u viluskom i šavničkom srezu 97 i 98%, u bjelopoljskom 97%, u srezovima Berane-Rožaj i Bar-Ulcinj 95%. Učešće birača bilo bi još veće da mnogi nijesu bili sprečeni bolešću ili putovanjem.
U mnoge narodne odbore i sreske skupštine birane su žene, koje su dobile veliki broj glasova. Tako je na Cetinju Ljubica Vrbica dobila 3.878 glasova, to jest samo svega 400 glasova manje od kandidata koji je dobio najveći broj glasova. U Podgorici je Persa Biljurić-Delević dobila isto tako samo 400 glasova manje od kandidata sa najvećim brojem glasova.
Potpuno ravnopravno sa crnogorskim narodom na izbore su istupili i svi pripadnici albanske manjine u Crnoj Gori. U mnogim mjestima, kao i u samoj Podgorici Albanci su izabrani u mjesne odbore ili skupštine. Učestvovanje albanske manjine na izborima za organe narodne vlasti u Crnoj Gori jasan je dokaz da je albanska manjina stekla prava koja u bivšoj Jugoslaviji nikada nije imala. U federalnoj Crnoj Gori, u okviru federativne Jugoslavije, članovi albanske manjine s pouzdanjem i sigurni gledaju u svoju budućnost i zajedno sa crnogorskim narodom rade na obnovi zemlje.
Velikim učešćem na izborima za mjesne narodne odbore i gradske i sreske skupštine, čitav crnogorski narod je još jednom dokazao da ostaje vjeran demokratskim principima za koje se borio oružjem i rukama u toku četvorogodišnjeg rata, da je vjeran čuvar izvojevanih tekovina, da će i na izborima za Ustavotvornu skupštinu glasati za Narodni front i maršala Tita, za demokratsku federativnu republiku Jugoslaviju“.
Vanja Kraljević, Borba, oktobar 1945.
