Piše: Aleksandar Živković
Ideja koju je prihvatio premijer Spajić – da država napravi preduzeće za trgovinu koje bi razbilo oligomonopol u ovoj oblasti, naišla je na podsmješive komentare, tipa „Glovo Spajki“. Malo se govorilo o licima i naličjima uslova za trgovinu u Crnoj Gori.
Državna služba najčešći je posao (i ideal posla) savremenih Crnogoraca. Druge djelatnosti smatraju se ili nesigurnim ili nepriličnim. Tako je i sa trgovinom. Ima u tome i nasljeđa „birokratskog socijalizma“, ali i ranijih istorijskih epoha.
U klasičnoj Crnoj Gori trgovac je smatran nečasnom osobom. U narodnim pjesmama koje je Njegoš sakupio u „Ogledalu srpskom“, slika crnogorskih bojeva najčešće počinje monologom skadarskog vezira:
Dok ja imam u ćesi novaca,
A u Crnoj Gori trgovaca,
Kojini su lakomi na blago,
Učiniću što je meni drago.
Naravno, guslari opisuju dalje kako ovaj plan propada. (Interesantno je da se i danas, u 21. vijeku, najveća pažnja poklanja tome ko se kome „prodao“.)
No, trgovine je ipak bilo i u staroj Crnoj Gori, što na Kotorskom pazaru, što krupnije trgovine, uglavnom stokom (blagom), od strane glavarskih porodica. Novčana privreda došla je u Crnu Goru istorijski kasno (Njegoševa opaska Rotšildu: da od kamena mogu da kujem novac…). Istorijski paradoks jeste da su se Crnogorci masovnije sreli sa robno-novčanim tržištem, tek u periodu socijalizma, koji po sebi nije bio načisto sa kapital odnosima, tržišnom konkurencijom itd.
U uslovima planske industrijalizacije, planirano je i sprovedeno obrazovanje izuzetne generacije spoljnotrgovinaca, u cijeloj bivšoj Jugoslaviji, pa i u Crnoj Gori. Sada se rijetko ko bavi poslovnom istorijom, osobito tom ino-trgovinom koja je donosila velike dobrobiti zemlji. Autor ovih redaka sticajem okolnosti upoznao je brojne (i crnogorske) „spoljnotrgovince“ i može da podijeli utisak da se radilo o ljudima visoke inteligencije i uzornog profesionalnog morala. Tako je moralo da bude jer su se veliki poslovi, kako su mi govorili, ugovarali „na riječ“. Ona je mogla biti pogažena samo jedanput.
Najviđeniji crnogorski spoljnotrgovinac, Ćano Koprivica, uspio je, u kojim okolnostima i da li u pravom smjeru, druga su pitanja, da odredi jedan dio istorijskog razvoja Crne Gore.
Došlo je sve ono što je kasnije došlo, sa najpre ekonomskim, pa političkim slomom i na kraju ratovima za jugoslovensko nasljeđe; jedinim ratovima, kako je to na primjeru otcjepljenja Slovenije pokazao nekada najugledniji ekonomski analitičar, Dragiša Bošković, u kojima se borilo za smanjivanje tržišta.
U tim uslovima došlo je do tzv. tranzicije uslužnog sektora u Crnoj Gori, pa i trgovine. Bilo su svakako pretjerane tvrdnje, svuda u Istočnoj Evropi, da će uslužni sektor da zamjeni ulogu realne proizvodnje. Takva viđenja su naročito bila pogubna po nivo obrazovanja stanovništva koje je ostalo bez „alata“ za razumijevanje novog digitalnog tipa ekonomije. Ipak, mislim da je objektivno reći da je uslužni sektor u Crnoj Gori doživio pravu malu revoluciju, posebno iz perspektive nas koji se sjećamo sedamdesetih i osamdesetih godina prošloga vijeka.
Crnogorski trgovački oligomonopol sada je s razlogom „na tapetu“. I ono malo privrede i poljoprivrede što je preostalo, pod udarom je s tim monopolom povezanim „uvozničkim lobijem“. Zamjena domaćeg inostranim kapitalom, do koje će vjerovatno u tom sektoru doći, neće poboljšati perspektive trgovine.
Premijer Spajić već je pokazao da je neortodoksan ekonomista i u tom smislu zaslužuje uvažavanje i njegovo zalaganje za veću ulogu države u trgovini, ali i podsticanju razvoja itd. Ipak, očekivanja od države i vlade su, čini se, tolika u Crnoj Gori da je lako da se proizvede osećaj prikraćenosti u javnosti čim neka odluka ne odgovara pojedinim lobijima. I ranija vlada je preduzimala mjere za ograničenje cijena, pa su glavni bosovi crnogorske trgovine to pitanje „elegantno“ zaobišli.
Razumije se, nijesu trgovci ti koji „proizvode“ inflaciju. Monopolizovana trgovina, ipak, joj doprinosi, a ona ne može da nastane i da se održava bez političkog monopola. Epoha u kojoj živimo i jeste vrijeme gigantskih kapitalističkih monopola.
Željko Ivanović je shvatio da Spajić sada hoće da „zajebe Voli, Ideu…“. Pa time, valjda i cijelu Crnu Goru.
Lično radije bih pazario kod „Glovo Spajkija“, a još radije kod svog prodavca na pijaci, nego u Voliju ili Lidlu, svejedno.
