Piše: Aleksandar Živković
Čak je i LJ. F. podljega(o) juče razmahanoj fiks ideji, da sa pobjedom Trampa, „Srbija zauzima vodeću poziciju u regionu“. Direktniji je bio Mile Dodik, sa sve Trampovim kačketom. Kao da smo obožavanog Putina zamijenili Trampom. Idolatrija nam dođe kao osnovni modus političkog mišljenja, uzalud ono biblijsko upozorenje da je proklet čovjek koji se uzda u čovjeka.

Da ne budemo prestroge sudije: Kamala je stvarno užasna, a i prvi put smo „secovali“ bolje od kosovskih Albanaca, pa, eto, malog razloga za odušak. Bilo bi, međutim, tragično bolno, ako se ne razumije američki, a time i Trampov, osnovni pristup „regionu“. Kao što je sam Tramp rekao poslije Vašingtonskog sporazuma, jedna većinski muslimanska zemlja (Kosovo) je priznala Izrael sa glavnim gradom Jerusalimom. I to je za Trampa i uopšte Amerikance bila glavna vijest. Njima je potrebno da prikažu da nemaju ništa protiv muslimana, štaviše, da lijepo sarađuju sa kooperativnim, dok Izrael razara jednu po jednu bliskoistočnu zemlju.
Političko Sarajevo je kooperativnost u tim uslovima razvilo do neslućenih razmjera, nezabelježenih u bošnjačkoj istoriji; Kurti je tu tvrđi jer kod njega vjera ne igra tu ulogu, tako da je najviše čemu Beograd može da se nada jeste da Grenel malo prikoči Kurtija. A i to je upitno zbog snažnog albanskog lobija koji ostaje u Kongresu.
Folklor je u politici neizbježan, ali je opasno kada se razlije po malim ekranima umjesto promišljene političke akcije. Srbija bi sada trebalo zaista da se suoči sa zauzimanjem „dominantne pozicije u regionu“, jer je to njena geografska sudbina, ali to znači da promoviše političke slobode, ekonomiju bez korupcije, opšteljudsku i nacionalnu solidarnost, i da realno sagleda i interese i snagu komšija i mogućnosti mirnog saživota. Sve ono, dakle, što Alfa Vukova Srbija ne radi. Kao „slobodija“ Srbija je bila magnet za najbolje, kao satrapija ona je to za najgore. Ne mislimo da je, sada, neki poseban magnet za Trampa.