Piše: Aleksandar Tutuš
Uglavnom iz namjere da se studentski protesti pribroje nekoj lijevoj političkoj eurosizifovskoj stranputici uzbrdo, kamo bi drugačije, zamah pobune u Srbiji, s početka, a čini se to još uvijek, znali su pojedini propagandisti uporediti sa protestima u Gruziji, koji su ove zime bili snažni i masovni. Bjeloruska buna protiv Lukašenka, već je zapala iza vidokruga aktuelnosti, ali ni jedna ni druga politička kriza i pobuna nije uporedljiva sa srpskom.
Iako se ne uzima u obzir u političkoj komparaciji, posličenje jednom drugom žarištu prijeti kao rđava pomisao, koju sa umnožavajućim podudarnostima sve teže možemo odagnati. Ukrajina. I Srbija. A da pritom ne govorimo o Majdanu.
Uzroci i razvoj, pojedinačno, stavljaju ove dvije geopolitičke sfere u odvojene kontekste, što ne znači da se Ukrajina i Srbija ne mogu upoređivati sa svojim sličnostima u pozicijama do kojih su doduše došle drugačijom putanjom i usljed različito raspoređenih političko – istorijskih činilaca.
Ovim dvjema zemljama u nekoliko posljednjih dana pribraja se punopravno i jedan entitet Bosne i Hercegovine, Republika Srpska. Nju u ovu malu uniju pridružuje po skraćenom postupku njen neprikosnoveni vladar Milorad Dodik.
Inače, Srbija je na svjetskoj listi korupcije na 104. mjestu od ukupno 180 zemalja koliko je rangirano po bodovnom izračunu zastupljenosti te društvene pošasti. BiH je na 108 mjestu, a Ukrajina 120. Upravo rezultati i utjecaj korupcije približava ove teritorije i smješta ih u jedan savez, a aktuelni događaji omogućavaju da se uporedi zloupotreba pozicija koja u suštini opstruiše rad institucija i tako otvara put ogromnim koruptivnim tunelima, kao paralelnim pravcima operisanja.
Aleksandar Tutuš: Srpski grafiti i beskućno pravo – Kad se vojska na Kosovo vrati
Ovih dana pojavile su se kalkulacije u javnosti o vrijednosti ruda u Srpskoj, prvenstveno litijuma, ali i drugih rijetkih minerala kao što je magnezijum. U nedavnom intervjuu za Američkog konzervativca Dodik naglašava svoju spremnost i otvorenost za dogovor sa Trampom, u svjetlu političke stvarnosti i nemilosti u kojoj se našao predsjednik Srpske, to znači da traži uslugu od američke administracije koju bi platio resursima koji pripadaju cjelokupnoj zajednici. Dodik naglašava ekskluzivitet nalazišta na koja još niko nije dobio dozvolu. Pritom ni jednom riječju ne pominje široki otpor građana i ekoloških aktivista svakom pomenu kopanja i istraživanja. Kroz istoriju, vladari su nudili ruke svojih kćeri u zamjenu za političke veze i naklonost vladarskih kuća. Pokloni su u modi još od srednjeg vijeka. Dodik za svoj otkup nudi nevinost zemlje.
Njegov kolega, srpski svevladar Aleksandar Vučić, na sličan način osujećuje svaki pokušaj da institucije vrše svoju ulogu u raspolaganju sa državnim resursima, stavljajući se u poziciju jedinog vlasnika i koncesionara onog što pripada državi. I u Srbiji rude, opet famozni litijum, te rijetki minerali, su valute plaćanja za produžetak diktature i opstanak jednog otrovnog koruptivnog organizma. Mlake reakcije međunarodne zajednice na represiju i društvenu krizu u Srbiji očito su avansirane obećanjima datim prvenstveno Njemcima ali i istraživačkim dozvolama izdatim raznim stranim kompanijama. Prosječnom poznavaocu je jasno da kroz rudnu rentu, poreze i druga prava koja država može eventualno naplatiti, domaćin ni približno ne može namiriti štetu za ekosistem koju donosi agresivan način eksploatacije i prerade litijuma recimo. Rasprodaja nacionalnih resursa za politički ćar ostanka na vlasti, ravno je podvođenju najbližeg srodnika za sitno zadovoljstvo i ujedno najviši i najopasniji oblik korupcije u kojem je institucionalni privid, samo prerušeni partijski odnosno saučesnički aparat. Na horizontu krnjave kaskade Generalštaba kao ćutljivi profil. Posmatra i čeka svoj red.
U daleke stepe Kijevske Rusije, krajem 18.vijeka iz Dalmacije i ostalih krajeva Austrougarske odselile su stotine srpskih porodica pod vodstvom Ivana Horvata i naselile prostor nekadašnje Zaporoške republike koji je po njima dobio ime – Nova Srbija. Jedna velika grupa na taj put uputila se za vladikom Simeonom Končarevićem iz Like 1758. Tad je navodno, osnovan i Bahmut. A 1760. krajiški su doseljenici zajedno sa ruskim husarima ušli u Berlin u rusko-pruskom ratu.
Aleksandar Tutuš: Srpski grafiti i beskućno pravo – Kad se vojska na Kosovo vrati
Ipak, mnogo je sličnija siva sadašnjost, nego istorija i pored tih dodirnih sudbinskih tačaka. Tako, Ukrajina bez dijela teritorija, sa komplikovanim crkvenim odnosima, u kojima je zvanična Pravoslavna crkva Ukrajine pod presudnim utjecajem svjetovnih vlasti, vrlo podsjeća na srpsku situaciju, anektirani teritorij, ali i SPC koja je tek vjersko krilo vladajuće partije, nesposobna za vlastiti stav i nesvjesna rastućih i opasnih podjela u društvu.
I Zelenskim koji hipoteku od milion ukrajinskih života, razorene zemlje, izgubljenog teritorija, neodržanih izbora, apsurdne situacije u kojoj mora platiti za pušku koju je nosio pali Ukrajinac, ali i svoj politički opstanak, ili goli život – opet narodnim i rijetkim mineralima.
Smisao dakle, ove sličnosti između kolonijalnih teritorija, a ne suverenih država je jedna koincidencija u kojoj sva tri predsjednika, sa sve Milom Dodikom koji se pridružio tom klubu, pokušava da svoju političku moć i opstanak uslovi i produži nečim što pripada svima. Rijetki minerali i litijum, sirovine iz dubine zemlje i Dodiku i Vučiću i Zelenskom, zadnja su karta, porodična srebrnina, posljednji žeton koji su spremni založiti za još jedan okretaj ruleta, naravno pri tom svojim sljedbenicima to predstaviti kao nešto najbolje što im se moglo dogoditi. Tako se u istorijskom epilogu, iako drugačijeg istorijskog puta, sastaju Ukrajina, Republika Srpska i Srbija u svojim civilizacijskim dometima, prije svega po skoru korupcije i shodno tome, sličnim receptima koje njihovi diktatori koriste za ostanak na vlasti, a što je direktno povezano sa ukidanjem institucija, ali i fizičkim nestankom ovih naroda. U Ukrajini ratnim sukobom i iseljavanjem, u Srbiji devastacijom, dužničkim ropstvom i prijetećim građanskim sukobom u koji prijeti da se pretvori nastojanje da se zadrži vlast.
Pumpaj!
