Piše: Aleksandar Tutuš
Otkad je Ćacilend postao glavni grad Srpskog sveta, zjapeća praznina ( grč. Haos) sa svojim primordijalnim božanstvom beskrajnog pojavljivanja u poremećenoj stvarnosti počela je porađati prve oblike svrsishodnog stanja upitanosti. Tako, nakon zjapećeg haosa ispod Srbije, zjapećeg poput kineskih kopova oko Bora, ili onih zamišljenih jama i bezdana u dolini Jadra, stanovnici Srpskog sveta, počinju se pitati taman kao predsokratici o bivstvovnom ustrojstvu svega postojećeg.
Mi pitamo i zapitkujemo, nekad u sebi, a sve više na glas, o porijeklu stvari i bića. O njihovoj opravdanosti i uzročitosti. Prevrćemo u mislima dok se posve ne usudimo lanuti. Ali, šta više reći? Ili, čemu više mudroljublje?
Evo, u Srbu, vele, u potezanju konopa pobjedila ekipa Divosela protiv tima iz Gračaca. A vladika soko, dao orden kukavici. Arsen Dedić nije Srbin, bune se Hrvati, nakon što je Srpsko nacionalno vijeće uvrstilo šibenskog šansonjera i pjesnika na listu znamenitih Srba. Kažu, on je za sebe znao reći da je Šibenčanin. Tompson okupio pola miliona posjetilaca na koncertu. Ima jedna filmska franšiza pod nazivom ‘’The Purge’’ – u prevodu Pročišćenje, noć kada je u distopijskoj holivudskoj priči dozvoljeno sve. Građani puni bijesa izlaze na ulice i ubijaju bez kazne. U jednoj skraćenoj varijanti, u toj i takvoj Hrvatskoj, u nekim danima je dozvoljeno biti recimo kostimirani ustaša, ili nositi ustaška obilježja bez kazne.
Srbi koprcajući se u svom Haosu, nijemi da progledaju, imaju snagu i talenat samounižavanja. Žvalavo božanstvo, za slučaj da “ne znaš šta je bilo“ pod šatrom pjeva “marširala kralja Petra garda“…Jokićev konj pobjedio u nekoj utrci u Vojvodini, u međuvremenu i Vučević dobio orden u manastiru Tumane. Da, sjećam se nakon biblijskih scena plivanja za časni Krst u Morači u Crnoj Gori, kako je Haos naredio da se masovno pliva i u Dunavu. Malo je ljudi tad shvatalo da su stotine plivača koji su navijački složno skandirali : za koga – za patrijarha( Vučićevog) prije ulaska u vodu, koju godinu kasnije mlatili protestante na velikom skupu protiv Kovid diktature i diktatora. To je armija koja danas mlati studente. A umjesto Ostroga – Tumane. Proizvodnja svetilišta. U maniru naprednjačkog kopiranja. Da li je institucija SPC, državotvorni duhovni stub srpskog naroda, takođe okupirana? Pored sudstva, zdravstva, policije…Pitam za prijatelja.
Vozim se danas iz Šibenika. Stotine automobila sa beogradskim tablama. I čini mi se da to nikom ne smeta. Samo Haosu.
Aleksandar Tutuš: Srpski grafiti i beskućno pravo – Kad se vojska na Kosovo vrati
Kaže neki Marunović, drugorazredni redatelj iz Crne Gore da su crnomantijaši danas slika Srbije. I on tobože podržava pobunu u Srbiji. Ne, on podržava Vučića. Jer u Crnoj Gori, podržava DPS i Mila Đukanovića. On podržava proteste u Srbiji taman kao kad na nekoj raskrsnici na Novom Beogradu pred vozilo javnog prevoza iskoči djevojka ljubičaste kose sa zastavom duginih boja. Podržava taman kao Nova ili neka slična televizija koja nikad nije u kadar sa studentskih protesta uhvatila zastavu s Hristom ili Nema predaje. Pomaže taman kao kad se u medijima nađe protivnik litija u Crnoj Gori neki “ablakat“ Aleksandar Olenik. Ima bezbroj uključenih mehanizama da se pobuna ospe, da se vrati u svoje primordijalno stanje provalije nebića. Ali neće, kasno je. Za početak, svi su svrstani i nazad u bezobličnu masu nema. Haos je regrutovao sve. Vladike bez talenta pišu pjesme,a bolje bi bilo da ih ne pišu , portali razni tiskaju pamflete, u Bosni, u Hrvatskoj P portal, Srbi.hr, u Crnoj Gori IN4s, pljušte ordenja, ne mare ni oni koji ih primaju, ni oni koji ih daju za njihovo bezvrijeđe. To je svijet zlatne rajhmarke, carstvo na zalasku, religija bez vaskrsenja, prodate duše koje na svjetlo više ne umiju.
Nije važno, na kraju , na kojoj listi znamenitih će biti Arsen. Bio je veliki u tome što je radio. Ima ona pjesma “Posljednji tango u Đevrskama“, i jedina je istina taj tanani podsmjeh i sentiment istovremeno upućen tim selima šibenskog zaleđa i Bukovice, iz kojih su se regrutovali ti neki novi “fetivi“. Jer knjige pišu da od one devedesetdvije znamenite glave iz tih pravih gradskih familija sa šibenske katedrale , još od prije sto godina niko od njihovih potomaka među živima nije. Malo po malo, Vlaji su prilazili obali, mjenjali izgled, imena, vjeru za malo gospodštine i “fetivosti’.
A ovih ljetnih dana, hit je opet prebrojavanje…Ko je šta bio. Zar ne vidimo da smo isti. Ima doduše male razlike. Na primjer, Srbi se malo više i češće bune. Litije u Crnoj Gori i sad pobuna u Srbiji, su pobuna protiv filijala globalnog sistema. Ali, u biti, padamo na iste fore. I volimo se sramotiti prilično.
Tako se Hrvati vole na svojim danima Pročišćenja sramotiti sa ustaškim obilježjima, nakaradno i sa hulom pričati i prikazivati iskrivljeno mjesta grozomornih zločina nad svojim prvim susjedima za vrijeme NDH. Kao vulgarnu distrakciju svog savremenog podaništva i besciljne ekonomske politike, političko vodstvo servira zavodljivo Pročišćenje naslabijima u zajednici koji su po pravili najpovodljiviji jer najmanje znaju.
Aleksandar Tutuš: Srpski grafiti i beskućno pravo – Kad se vojska na Kosovo vrati
Srbi, iako narod daleko duže i slavnije prošlosti, nije u stanju sagledati sramotu napada na Vukovar i Dubrovnik. Zavarava sebe, poistovjećujući progon i žrtve posljednjeg rata sa stradanjem u Drugom ratu. To nije za usporedbu kao što nije bila realna ni prijetnja kojom je rukovodstvo s Miloševićem na čelu, sa istog RTS-a plašilo srpsko stanovništvo u Hrvatskoj devedestih, podsjećajući ih i aludirajući da im se sprema ’41.
U svjetlu vrlo sličnog lažnog nacionalizma, čiji simbol je jedna ruka na srcu, a druga u državnoj kasi, čekamo dok traje još jedno prebrojavanje čitaj nahuškavanje, tridesetu godišnjicu Oluje. Taj datum dobija na značaju, odnosno podgrijavaju ga ovi što se sramote s obe strane. Da li smo i jedni i drugi nešto naučili, bojim se da nismo. Srbi koji su izbjegli iz Hrvatske nakon Oluje, velikim su dijelom siguran glas politici Haosa, pobjednici i vlasnici Oluje i dalje nisu stvorili bolje i zdravije društvo. Hrvatsko društvo bi posjedovalo Nikolu Teslu, ali rijetko bi mu gdje dalo ulicu. Društvo koje Spomen Dom u Glini, podignut glinskim stradalnicima i dalje naziva Hrvatski dom. Društvo, koje bez obzira na veliku prednost pobjede i ostvarenja “tisućljetnog“ sna i dalje se održava bijednim dozama Pročišćenja.
A ekipa Divosela pobjedila ekipu Gračaca. I drumovima jezde beogradske tablice. I čini mi se da to ipak postaje normalno. Vratio sam se u Hrvatsku poslije trideset godina putovanja. Izvadio sam osobnu na latinici i ćirilici, za tridesetu Oluju, u nadi da ćemo se i jedni i drugi prestati sramotiti.
