Proces suočavanja s prošlošću i pozive na pravo na istinu o unutrašnjoj problematičnoj prošlosti i kršenjima ljudskih prava, aktuelna politička elita i stranačke strukture uglavnom doživljavaju kao svojevrsne „nagazne mine” koje se najčešće izbjegavaju zbog navodne bezrezervne posvećenosti evropskoj budućnosti
Razgovarao: Predrag Nikolić
MONITOR: Povodom 13. jula ponovo ste aktuelizovali inicijativu, upućenu Vladi u aprilu ove godine, da se adekvatnije odredi i posveti prema trajnijoj memorijalizaciji i institucionalnom sjećanju na Milovana Đilasa. Između ostalog inicirali ste i podizanje Đilasovog spomenika u Podgorici, kao i objavljivanje njegovih sabranih djela. Da li Vaša inicijativa ima odjeka u institucijama i javnosti?
ZEKOVIĆ: Demokratska javnost Crne Gore postaje svjesna nasljeđa koje je ostalo iza Milovana Đilasa. Njene reakcije su pozitivne i ohrabrujuće. Uz dalju političku i vrijednosnu tranziciju, suočavanje s njegovim stvarnim uticajem u svijetu može da otvori i novu perspektivu našeg nacionalnog prepoznavanja i legitimisanja. Djela Milovana Đilasa su udžbenici na vodećim svjetskim univerzitetima. Demokratizacija sjećanja pomaže da značajno popuste višedecenijska osporavanja. Đilas se sve intenzivnije proučava. Crnogorskom društvu postaje jasno koliko je otpor prema njemu bio neosnovan i lažno projektovan od nedemokratskog režima. Širi se i akademski, intelektualni, aktivistički, medijski pa i politički milje koji je svjestan povezanosti Đilasovog disidenstva sa današnjim slobodama i kvalitetom demokratije i civilnog društva u najširem smislu. Osim što se zahtijeva uspostavljanje sjećanja na Đilasa, aktivno se istražuje i preispituje prostor njegovog osporavanja i nametnute, definisane, nepopularnosti.
Predložio sam Vladi Crne Gore okvir sjećanja na Milovana Đilasa, smatrajući ga i nužnim korakom dalje demokratizacije. Dijalog je pokrenut. Potpredsjednik Momo Koprivica je podržavajući prema toj inicijativi. Prepoznao je značaj Istorijskog instituta Crne Gore kao jedinstvene i otvorene naučne ustanove istorijskog, društvenog i humanističkog karaktera koja gotovo osam decenija vjerodostojno služi nauci, crnogorskom društvu i kvalitetu javnog pamćenja i sjećanja. Sa direktorom Istorijskog instituta dr Radenkom Šćekićem je razgovarano o mogućnostima i oblicima trajnije memorijalizacije. Ocijenjeno je da jugoslovenska i savremena crnogorska demokratija imaju svoju prošlost a Đilas je njen važan dio. Osim organizacionih pitanja, štampanja sabranih djela, razgovarano je i o mogućnosti da se na Istorijskom institutu osnuje centar ili odjeljenje koje bi nosilo njegovo ime a koje bi se Đilasom bavilo bez trunke idolopoklonstva.
Aleksandar Zeković: Pamćenje i memorijalizacija nepravedne prošlosti
MONITOR: Đilasovi dnevnici, uspomene savremenika, brojne knjige o ovom revolucionaru, književniku i prvom disidentu izdate su posljednjih godina u Srbiji. Koliko je Đilas prisutan u društvenom i političkom pamćenju u Crnoj Gori?
ZEKOVIĆ: Uspostavljanje odgovarajuće politike sjećanja prema Đilasu decenijama je u Crnoj Gori uglavnom zanemareno pitanje. Posebno njegovo ljudskopravaško nasljeđe koje sam pokušao reafirmisati kroz trinaestojulsko oglašavanje. Simpatije koje je imao na Zapadu jesu važne ali ne i presudne kod oblikovanja domaćeg sjećanja na Đilasa. Treba imati u vidu da su svi socijalistički disidenti u liberalnim demokratijama nailazili i na nekritički publicitet. Za nas su ključne njegove dobro razrađene poruke o ljudskim pravima. Ne samo one koje je definisao kao otvoreni kritičar jugoslovenske komunističke birokratije, već i tokom narodnooslobodilačke borbe (NOB) i kao vodeći partijski i državni fukcioner. Đilas se odmah po ratu zalaže za „faktičko učešće” manjina u vlasti što u potpunosti odgovara onom što danas poznajemo kao efikasno učešće pripadnika nacionalnih manjina u javnim poslovima i kulturnom, društvenom i ekonomskom životu – član 15 Okvirne konvencije Savjeta Evrope za zaštitu nacionalnih manjina, usvojena 1995. godine.
Pažljiva analiza toka Osnivačkog kongresa Komunističke partije Srbije, maja 1945. godine, vodi osnovanom zaključku da je suštinski usmjerio pa i preokrenuo njegov tok. Otvoreno je govorio o politici istrebljenja Bošnjaka u Bosni i Hercegovini zbog njihove muslimanske vjeroispovijesti koju je uspješno zaustavila i spriječila NOB predvođena Komunističkom partijom Jugoslavije (KPJ). Razotkrio je rasizam i namjere asimilacije u diskusijama brojnih članova KPJ. Nakon njegovog izlaganja dolazi do konstatovanja brojnih grešaka i priznanja najtežih kršenja ljudskih prava. To je i danas aktuelno i važno. Posebno ističem masovno pogubljenje regruta Albanaca i Bošnjaka sa Kosova u Baru, 1. aprila 1945. godine.
Institucionalno, u kulturološkom i političkom smislu, sjećanje na Đilasa naročito su „odmrznuli” pozorišna rediteljka Radmila Vojvodić i bivši gradonačelnik Podgorice prof. dr Ivan Vuković. Na tome im trebamo zahvaliti. Imenovanje ulice po Milovanu Đilasu u Podgorici predstavlja pozitivno nasljeđe Demokratske partije socijalista (DPS) Crne Gore i jedan od dobrih pravaca za definisanje njenog novog političkog identiteta i kapitala.
MONITOR: U decembru 2025. godine podnijeli ste Specijalnom državnom tužilaštvu (SDT) Crne Gore dopunu krivične prijave zbog zločina nad Albancima i Bošnjacima s Kosova u Baru u aprilu 1945. godine. O ovom, kao ni o brojnim drugim zločinima nije se pričalo, izazvali ste brojne reakcije?
ZEKOVIĆ: Dio građanske i proevropske javnosti je podržavajući prema rasvjetljavanju svih zločina van Crne Gore ali, interesantno, ne i u samoj Crnoj Gori. U početku je nastala uzbuna i veliko ogorčenje tzv. suverenističke inteligencije i suverenističkih centara političke i šire moći. Masovno pogubljenje regruta u Baru je decenijama ignorisano ili marginalizovano. Sa aspekta ljudskih prava to znači da je postojala namjera i da je dopušteno uništavanje, „iskorijenjivanje” svih tragova i dokaza o mrtvima. Činjenično ukazivanje na poslijeratni zločin u Baru za koji su isključivo odgovorne partizanske jedinice, koje su ga pokušale prikriti spaljivanjem više stotina mrtvih tijela, nije bila poželjna aktivnost. Tvrdilo se da je odabran pogrešan trenutak, navodno pogibeljan po Crnu Goru kao i da su žrtve same izazvale svoju viktimizaciju. Etiketiranje, zbog drugačijeg mišljenja, išlo je i u pravcu da sam psihijatrijski slučaj a dovelo me je i u određenu vrstu izolacije. Uglavnom strah od istine i otpori se prevazilaze. Na snazi je zdrava i argumentovana rasprava. Bez politizacije, u okvirima nauke i ljudskih prava kako bi memorijalizacija bila inkluzivnija i uz što veće razumijevanje javnosti. Konsultativna tijela manjinskih naroda – Bošnjačko vijeće u Crnoj Gori i Albanski nacionalni savjet daju stabilnost i ozbiljnost procesu suočavanja s prošlošću. Nažalost, reakcija i odnos lokalnih vlasti u Baru (DPS, SD, SDP, LP…) treba biti poboljšana i bojim se da je, trenutno, na nivou političke manipulacije. Rasvjetljavanje masovnog pogubljenja regruta u Baru i memorijalizacija tih žrtava na bilo koji način ne predstavlja umanjivanje nesporne i jedinstvene zasluge partizana u borbi protiv okupatora i izdajničkih pokreta. Specifičnosti vezano za masovno pogubljenje regruta u Baru postale su prilično jasnije nakon pisanja Monitora i odluke Željka Vujovića i novinara Jova Martinovića da autentičnu ljudsku priču, svjedočenje, Marka Vujovića učine javnim i na moj predlog ustupe nauci i politikama sjećanja na dalju obradu.
Aleksandar Saša Zeković: Zaustaviti praksu koja umanjuje ljudsko dostojanstvo
MONITOR: Ne samo pričom o zločinima u Baru, pokrenuli ste debatu o nevinim i civilnim žrtvama Drugog svjetskog rata. Da li smo kao društvo spremni da se suočimo i sa tim zločinima, s obzirom na iskustvo suočavanja sa ’90-ima?
ZEKOVIĆ: Za suočavanje s prošlošću u cjelini, u crnogorskom kontekstu i iskustvu, nikada nije pogodan trenutak. Međutim proces ne možemo odložiti niti usporiti do navodno povoljnijih prilika. Relativizovanje stvarnog stanja i činjenica je svakodnevno. To uključuje i potrebu određenih struktura da uvećavaju ili u potpunosti ignorišu žrtve komunizma. Pojedinci i interesne grupe sa pozicija političke ljevice i desnice djeluju i trude se da održe krajnje ispolitizovanu i polarizovanu atmosferu u društvu. U našem se okruženju 1990-ih dogodio i genocid u Srebrenici, koji se i dalje na različite načine negira. Poricanje zločina se događa u kontinuitetu i prenosi se na nove generacije. Tako se stvara potencijal za nove zločine. Tome se svi skupa trebamo odlučno suprostaviti.
MONITOR: Kako gledate na političku i ideološku zloupotrebu zločina kako iz novije tako i starije prošlosti?
ZEKOVIĆ: Proces suočavanja s prošlošću i pozive na pravo na istinu o unutrašnjoj problematičnoj prošlosti i kršenjima ljudskih prava, aktuelna politička elita i stranačke strukture uglavnom doživljavaju kao svojevrsne „nagazne mine” koje se najčešće izbjegavaju zbog navodne bezrezervne posvećenosti evropskoj budućnosti ili se, vrlo rado, podmeću političkom protivniku kada je to god moguće, zgodno i korisno. Tako neozbiljan pristup pogoduje revizionizmu i nastavku sveukupne neracionalnosti i ne doprinosi društvenoj koheziji.
Izvor: Monitor
