Piše: Aleksa Anđelić
U novom prevodu Homera Vilsonova upućuje suptilnu presudu modernom Zapadu da je zaboravio na sveti zakon gostoprimstva, gde ona navodi primer Bregzita kao zabrinjujuću instancu porasta antiimigracionog osećaja. Koliko, međutim, ovo tumačenje ima veze sa Homerom?
U očekivanju Odiseje Kristofera Nolana, čini se da antička književnost i mitologija ponovo zauzimaju mesto u umovima šire javnosti i podstiču široke debate. Ljubitelju Homera, antike, i stare Grčke ovaj razvoj može se činiti kao pozitivan, jer za njega kontakt sa nasleđem klasične starine podrazumeva prvi korak ka komunikaciji sa onim što je kod nas modernih izgubljeno.
Uroniti u svet Homera znači stupiti u jedno područje koje obiluje svežinom i mladošću. Rečima Šarla Pegija: „Homer je i jutros nov i svež, a ništa, možda, nije tako staro i umorno kao današnje novine.“ Gotovo paradoksalnim obrtom, ono što izgleda nepovratno staro javlja se našem pogledu u svoj svojoj mladalačkoj svežini, oštrini, obrisima izvorne, primordijalne snage. Samo po sebi se podrazumeva da ovom materijalu moramo pristupiti sa strahopoštovanjem koje mu dolikuje.
Ne može se dovoljno insistirati na nerazdvojivoj sponi kulture iz koje je mit iznikao, i samog mitološkog sadržaja pretvorenog u konkretno umetničko delo. Ukoliko internalizujemo ovo gledište, shvatićemo da Homerova Ilijada i Odiseja nisu samo „priče“, isto kao što Kosovski ciklus i junačke pesme našeg naroda nisu za nas tek popodnevna razbibriga. One pripovedaju o našem shvatanju sudbine i istorijskog zadatka koji nam je dodeljen. Kao takve, one su nerazdvojive od našeg unutarnjeg bića, jer iz tog dubokog „rezervoara slika i impresija“ (Verner Jeger) proizilaze epska pesma, narodna priča, i istorijska pouka za „daleko neko pokolenje.“ (Njegoš)
Autentični mit
Mi možemo posedovati svest o tome da same istorijske činjenice ne govore o događajima na isti način na koji govori mit. Dekonstrukcija i demistifikacija sveta nužno prati demistifikaciju mita, te se on osuđuje kao bapska priča ili praznoverje. Odavno se govori da je Kosovski mit simptom atavizma, da se to nije „baš tako desilo“, da je potrebno gledati ispravno, naučno na stvari, i iz tog činjeničnog stanja izvući pouke.
Kratko rečeno, osmotrimo sebe putem racionalnog pogleda, i posmatrajmo naše istorijsko iskustvo isključivo posredstvom tvrdih činjenica. Gledajući sa nadracionalnog stanovišta koje prihvata i one aspekte ljudskog postojanja koji se ne mogu pojasniti pukim razumom, mit uvek govori o istini koja svoje opravdanje pronalazi na jednoj višoj ravni. Za nas nije bitno da li su se stvari dogodile kako su se dogodile, već šta mit kao „vanvremenska realnost koja se ponavlja u istoriji“ (Ernst Jinger) govori o nama i našoj vrednosnoj orijentaciji.
S tim u vezi, postojali su pokušaji da se mitološko prikazuje kao „arhetipsko“ ili produkt „kolektivnog nesvesnog“ (K. G. Jung). Takve težnje doprinose demistifikaciji mita jer opet pokušavaju da ga objasne racionalističkim jezikom. Sled uzroka i posledica prati se do prapočetka, deljenog doživljaja kolektivnog čovečanstva. Arhetipsko je uvek opšte, deljeno, i samim tim profano.
Ukoliko pripada svakome, sledi da ne pripada nikome u celosti. Samim tim, autentični mit koji proizilazi iz unutrašnjeg bića jednog naroda uvek je ekskluzivan, jasno ustanovljava razliku između onih koji dele njegove pokretačke podsticaje, koji ga doživljavaju kao istinu o sebi i o svome, i one koji su sposobni da ga cene tek površno, kao priču ili zanimljivost. Oni, pak, koji su od njega odrođeni, namerno ili nenamerno, zauzimaju poseban položaj koji može voditi ka autodestruktivnosti.
Homerove pesme izviru iz interne konfiguracije, rezervoara slika i impresija starih Helena, koji su tim putem načinili epsko posvedočenje o svojoj vrednosnoj orijentaciji prema svetu i sudbini. Na jedan način, Ilijada i Odiseja su testament viđenja istorijskog zadatka starih Helena, uspostavivši fundamentalno vrednosno usmerenje koje francuski istoričar Dominik Vener naziva Homerskom trijadom. „Priroda kao zakon, izvrnost kao cilj, lepota kao horizont“, poruka je koju je Vener pronašao u Homerovim pesmama, tako davajući koherentnu ekspresiju njihovom vrednosnom sistemu.
Autentični mit koji proizilazi iz unutrašnjeg bića jednog naroda uvek je ekskluzivan
Suprotno ovom pogledu je shvatanje mita kao prosto interesantne priče ili materijala za strip, film, itd. Mi svakako možemo primetiti vrednosno saglasje različitih mitoloških tradicija Evrope, i to razumevanje je utoliko lakše ukoliko one proizilaze iz zajedničkog, praindoevropskog izvora. Ali svako od različitih posvedočenja, iako su zajedničkog porekla, implicitno sadrže diferencirano istorijsko iskustvo i izraz su vrednosne vertikale specifičnog naroda.
Nebojša Popović: Crna Gora i Homer- propuštena istorijska lekcija
Kompleksna pitanja o fundamentalnim vrednostima, istorijskom iskustvu, sudbini, vrlini, prošlosti i budućnosti se zaobilaze u stripskom pogledu. Ukoliko je mit samo materijal, ništa ne sprečava ovaj pogled da profaniše njegov sadržaj, kao što racionalistički um profaniše fizičku prirodu i posmatra je kao ogoljenu masu koja čeka da bude iskorišćena.
Novi prevod
To ne mora da znači da stripske ili televizijske ekspresije koje su inspirisane mitom moraju nužno biti niskog kvaliteta. Veliki broj ovih ostvarenja makar su estetski zadovoljavajuća i mogu zainteresovati pojedine gledaoce za dalje istraživanje. Ipak, preostaje problem tumačenja njihovog sadržaja u očima najšire publike, i poistovećenja onoga što se prikazuje na velikom i malom ekranu sa istinom o izvornom materijalu.
Gledajući Nolanovu Odiseju, milionska publika će možda po prvi put doći u kontakt sa Homerom i njegovim svetom. Ukoliko su se pak, sa Homerom sreli tokom osnovnog ili srednjeg obrazovanja, to ne mora biti od preterane pomoći u ovom slučaju s obzirom na ravnodušnost sa kojim se taj materijal predstavlja učenicima, koje po pravilu ne krasi izražena radoznalost.
Kratko rečeno, do umova ljudi došle su izmešane i nepotpune impresije o Homerovim epovima sa više različitih strana – filma, stripa, televizijske serije, i tek na poslednjem mestu iz izvornog materijala. Ukoliko Nolan pretenduje da tu prazninu ispuni, ili da ponudi makar površno razumevanje kulturne, religiozne, političke, duhovne pozadine homerskog i mikenskog sveta, onda ovaj poduhvat već pri svojim prvim koracima nailazi na prepreke.
U jednom intervjuu za Empire magazin, Nolan je upravo najnoviji prevod Odiseje izdvojio kao svoj glavni oslonac prilikom stvaranja filma. [1] U pitanju je prevod Emili Vilson, profesorke klasičnih nauka sa Univerziteta u Pensilvaniji, koji je ugledao svetlost dana 2017. godine, i od početka bio praćen kontroverzama unutar akademske, klasičarske, i šire javnosti.
Razumljivo je da Nolan u traženju načina da se suoči sa kompleksnim svetom Homerove epske poezije poželi da sebi „olakša“ posao i da pronađe prevod koji je najbliži njegovim senzibilitetima. Problem se javlja kada pojmovi, slike, i interpretacije apsorbovane iz tog prevoda budu odražene u samom filmu, čije će se impresije kasnije utisnuti lakovernoj publici.
Pre nego što istražimo motivacije i predubeđenja Vilsonove prema Homeru i njegovoj Odiseji, valja ukratko spomenuti par tehničkih detalja oko samog prevoda. Zbog prepeva izvornog Homerovog heksametra u jambski pentametar, Vilsonova je pokupila hvalospeve za inovativnost i intelektualnu hrabrost. Svakako, nisu svi prevodi Homera urađeni u originalnoj epskoj metrici, na šta nas podsećaju brojni prozni prepevi.
Jedan od najuticajnijih prevoda na engleski jezik, onaj Aleksandra Poupa, više liči na kakvu Šekspirovu tragediju nego na epsku pesmu iz mikenske Grčke. Ovo ne mora navesti na zaključak da je zbog toga prevod automatski „loš“ ili da ne prati original. Sasvim je moguće i, štaviše, razumljivo prilagoditi gusti jezik Homerov potrebama savremenog jezika. Kritika posla koji je Vilsonova obavila ne mora nužno da se kreće u tom smeru. Njeno krivotvorenje Homera javlja se na mnogo perfidniji, prikriveniji način.
Pitanje gostoprimstva
Srećom, Emili Vilson je poprilično dosledno pisala o svojim motivacijama i načinima rada putem kojih je nastao novi prevod Odiseje. U seriji članaka pre i nakon objave ovog prevoda, ona je otkrila sa kakvim predubeđenjima se pustila u zadatak i koji rezultat je želela da postigne. U svom članku Zašto sam Homeru dala savremeni glas [2], napisanom 2017. godine u jeku migrantske krize, ona poprilično slobodno barata pojmom xenia, antičkom formom gostoprimstva.
Po Vilsonovoj, „postoje razlozi za brigu da je ksenofobija, neprijateljski strah prema tuđinima u porastu, dok je ksenofilija, ljubav prema tuđinima manje učestala u sadašnjem svetu.“ [3] Iz tog razloga, „odlično je vreme za ponovno čitanje ovog (Odiseje) arhaičnog grčkog epa koji nudi jedno od najuputnijih posvedočenja svetske literature o etici i psihologiji xenia, reči koja podrazumeva ‘gostoprimstvo’, ‘stranost’, i ‘ispravan odnos’ između posetioca i domaćina.“ [4]
Dakle, Odiseja treba da nam ponudi uputne primere, pouke o značenju gostoprimstva kakvim se javljalo za vremena Homerovog. Međutim, ispostavlja se da Vilsonova ima posebnu interpretaciju Homerove „ksenofilije“. Ona ispravno podseća da u staroj Grčkoj Homerovog doba gostoprimstvo uživa mesto jednog religioznog obreda, zasnovanog na časti i integritetu božanskog opravdanja. Međutim, po Vilsonovoj, kada „gost priča svoju priču, može se ipostaviti da je on ubica, izgnanik iz svoje domovine. To ne pravi razliku. On je ljudsko biže kojem je potrebna pomoć.“ [5]
Iz ovoga proizilazi suptilna presuda modernom Zapadu da je zaboravio na sveti zakon gostoprimstva, čime Vilsonova navodi primer Bregzita kao zabrinjujuću instancu porasta antiimigracionog osećaja. Ova presuda time je oštrija kada proizilazi iz pera jedne profesorke klasičnih nauka, primerima iz možda najznačajnijeg dela antičke i evropske književnosti.
Kako stvar ipak stoji sa gostoprimstvom u samoj Odiseji? U jednom od prethodnih tekstova dotakao sam se upravo Odiseje i njenog pojma xenia u pozadini imigracione krize i njenih posledica. Argument ovde izložen predstavio je starogrčko gostoprimstvo kao jednu društvenu i religioznu ustanovu koja podrazumeva odnos reciprociteta. Ukoliko je stranac [6] po sebi svetinja, ljudsko biće kojem je potrebna pomoć, on ipak u skladu sa svojim religioznim usmerenjem ima dužnost da postupa prema svom domaćinu sa poštovanjem.
Ovo je centralna dinamika Homerovog epa, koja je ponavljana iznova od prvih stihova Odiseje. Prosioci Odisejeve žene Penelope više su uljezi nego gosti, i njihova zloupotreba Penelopinog i Telemahovog gostoprimstva penje se do apsurdnosti. Oni crpe bogatstvo Odisejevog imanja, i planiraju ubistvo Odisejevog sina Telemaha. Emili Vilson pak naziva Odiseja „lošim domaćinom“ [7], kada se zajedno sa sinom odupre prosiocima i vraća prevlast nad svojim domom.
Ovaj događaj, odnosno ubistvo prosioca, u Odiseji nije opisan kao nesrećna okolnost, već kao nužni sled događaja prouzokovan povredom sakralnog gostinskog prava. Odisej se ovde ne pojavljuje kao „loš domaćin“, već prosioci činom zloupotrebie svog gostinskog prava čine prvi korak ka izazivanju odmazde. Ovaj primer odražava brutalnost antičkog shvatanja časti, ali uprkos tome ne može se ni u jednom slučaju reći da Odiseja govori o gostoprimstvu na način na koji Vilsonova želi da prikaže.
Iskrivljena značenja
Dalje u tekstu, Vilsonova opisuje Homera kao „imigranta u našu kulturu“, čiju prijemčivost modernim senzibilitetima ona potpomaže svojim prevodilačkim radom. [8] U prevodu, za potrebe današnjeg doba potrebno je Homera ugurati u kalup modernih shvatanja do neprepoznatljivosti. Začuđujuća je fascinacija Vilsonove fenomenom ubistva Odisejevih služavki. Čini se da je provela dosta vremena služeći se lingvističkom aparaturom kako bi ublažila poprilično jasan Homerov jezik koji služavke optužuje za izdaju i bešćašće.
Zato što su spavale sa Penelopinim prosiocima, njihova kazna od strane Telemaha i Odiseja je hitra i brutalna, i zaista Homer izgleda da ispoljava određeno zadovoljstvo načinom izvršenja te kazne. Prigovor Vilsonove je prema preterano grubom jeziku koji su prethodni prevodi Odiseje koristili u osudi Odisejevih služavki, koji po njoj prelazi u polje mizoginije ili seksizma.
Ona insistira da se one ne obeležavaju kao beščasne, već isključivo kao robinje koje su posredstvom svog društvenog položaja izgubile autonomiju nad sopstvenim telom. [9] Prema tome, one nisu zaslužile brutalnu odmazdu kojoj su podvrgnute. U uvodnom tekstu za svoj prevod Odiseje, Vilsonova o pitanju kazne nad služavkama piše: „Ova grozna ubistva nisu predstavljena kao kazne za nepostojeći zločin; ove žene su robinje, koje pretpostavljamo nisu imale puno izbora o tretmanu koji su trpile od prosioca.“ [10]
Vilsonova opisuje Homera kao „imigranta u našu kulturu“, čiju prijemčivost modernim senzibilitetima ona potpomaže svojim prevodilačkim radom
Ukoliko pažnju usmerimo ka Odisejevim rečima u Homerovom epu, videćemo da on jasno diferencira služavke koje su počinile neverstvo i one koje nisu prekršile moral ognjišta. Prema prevodu Eduarda Dajča: „Nego dela ti sada nabroj polako sve one/ što beščastiše mene da znam koje su žene/nevine bile i verne, a koje neverne pak!“[11]
Evrikleja, Odisejeva ostarela dadilja, mu odgovara: „Dvanaest se iskvari sasvim, niti poštuju žene/ nit’ Penelopu dičnu pored koje je tvoj sinak,/ budući jošte mlad, ne naređivaše ništa.“[12] Osim toga, dok je Odisej bio prerušen u siromaha, primećuje kako služavke „smešeć’ se jedna drugoj, zadirikivajući se i šaleći“ idu ka odajama prosioca. [13]
Dakle, Odisej ovim stihovima implicitno priznaje služavkama određenu autonomiju i slobodu odlučivanja, i samim tim njegova presuda je selektivna. Daleko od toga da je kaznio robinje koje su bile nasilno primorane, Odisej ih tretira kao osobe sa sposobnošću autonomnog odlučivanja, koje su svesno prekršile zakon doma čije su pripadnice.
Postavlja se pitanje cilja koji Emili Vilson želi da ostvari putem ovih suptilnih iskrivljenja originalnog teksta. Očigledno je da prevodilačkom radu pristupa sa sopstvenim, ideološkim predrasudama i na taj način ubacuje promene koje laičko oko ne može lako primetiti. Većina čitalaca, ukoliko želi da pristupi svetu Odiseje, zatražiće u knjižari najdostupniji, najnoviji prevod koji će im ponuditi prodavac.
Razumljivo je da se prosečan čitalac ne bavi filološkim pitanjima, stoga je njemu lakše utisnuti željene impresije i predrasude prisutne u prevodu. Rad Vilsonove može čak dobiti pohvale zarad jednostavne formulacije i lakoće čitanja. Naravno, to ne mora po sebi biti loše, ali ukoliko se putem tog pojednostavljenja vrši prikriveno falsifikovanje Homerovog jezika, onda imamo posla sa vrstom korupcije čiji ciljevi nisu očigledni na prvi pogled.
Emili Vilson, kao profesorka klasične književnosti, nesumnjivo poseduje izvrsno obrazovanje i poznavanje starogrčkog jezika. Ukoliko priznamo da je to slučaj, tim pre možemo doći do zaključka da se njene promene značenja i selektivne upotrebe Homerovih pojmova teže mogu opravdati.
Prevod Emili Vilson, u kapacitetu u kojem je produkt specifične ideološke orijentacije prevoditeljke, odražava te predrasude i ne dozvoljava Homeru da govori sopstvenim jezikom. Međutim, ukoliko nije produkt svesnog krivotvorenja, već podsvesne internalizacije struja današnjice, onda je simbol izuzetno niskog nivoa razumevanja koje je moderno doba svesno da pruži antici, i odražava duh vremena na specifičan i upadljiv način.
Svako vreme suočava se sa Homerom putem svojih pogleda, i u skladu sa svojim kapacitetima razumevanja. Način na koji naše doba vrši taj večni razgovor sa nasleđem antike više govori o nama samima, nego o Homeru. Krivotvorenje Homera je i njegovo zatiranje, njegovo guranje u pozadinu i irelevantnost, jedno „obezubljivanje“ impresija, slika, vrlina, formi, i preobražajnih mogućnosti koje se kod njega javljaju takvom silinom. Zbog toga, bavljenje filološkim pitanjima iz pedanterije prerasta u instrument kulturne borbe, a poštovanje nasleđa antike služi svrsi očuvanja njenog formativnog potencijala.
Izvor: Novi Standard
