Razgovor s pesnikom Brankom Miljkovićem povodom njegove dve najnovije knjige pesama: „Poreklo nade“ i „Vatra i nista“, razgovor vodio Mihailo Blečić, objavljen je u NIN-u od 25. IX 1960. )
Pitanje: Da li za Vas postoji poetska formula sveta? Ako postoji, recite je.
Branko Miljković: Sve istinske formule sveta su poetske. Često buljim u Ajnštajnove formule i verujem da se i one mogu prepevati. Savremena fizika bi mogla da uzme za epitaf Bodlerov stih: „Čovekov put vodi kroz šumu simbola.“ Moja formula: „Reči su moć i okvir sveta. Sve što se dešava, dešava se na području jezika i simbola, bilo da se radi o atomima ili o zvezdama.“
Pitanje: Vi u svojoj prvoj knjizi (Uzalud je budim, 1957.) imate stih koji, ako se tačno se sećam, glasi: Sve što imamo to su naše reči. Ako biste morali da budete lišeni svih reči sem jedne, koju biste reč odabrali?
Branko Miljković: Odabrao bih jednu prejaku reč, kadru da iz sebe ponovo stvori čitav rečnik.
Pitanje: Koja je to reč?
Branko Miljković: Vatra. Vatra priprema pticu. Ptica je poklon za nebo.
Pitanje: Može li se na našem jeziku ispevati velika poezija?
Branko Miljković: Na svakom se jeziku može pisati velika poezija. Ne postoje veliki i mali narodi, ne postoje veliki i mali jezici. Postoje veliki i mali pesnici.
Pitanje: Šta Vas je, koji momenat, iz života okrenuo ka poeziji?
Branko Miljković: Rano osećanje nemoći pred svetom nagnalo me je u poeziju. Čovek zagledan u svet ima pred sobom dve alternative: ili da oseti svoju ništavnost ili da se divi. Divljenje nas izjednačuje sa onim čemu se divimo. Poeziju sam počeo da pišem iz straha.
Pitanje: Vaša omiljena poslovica?
Branko Miljković: „Praznu glavu vetar nosi.“
Pitanje: Šta mislite o vremenu-sudiji?
Branko Miljković: Vreme je lažno, ali sud njegov je istinit.
Pitanje: Kažite jedan svoj stih…
Branko Miljković: Hoće li sloboda umeti da peva kao što su sužnji pevali o njoj.
***
Poezija ne sme biti zaslepljena istinom kao svojim sadržajem. Jer pesma ne kazuje istinu; ona je sluti. Time što je sluti, ona je želi izvan sebe, a ne u sebi. Cilj ne može biti „ovde“ već „tamo“ jer pretpostavlja težnju. Ono što pesma hoće da kaže, mora da bude ono što pesma traži, ono što se u njoj samoj izgubilo. Pesma je zaborav i od zaborava. Ona ne kazuje sadržaj, već mutno doseže.
***
Gde je početak zaborava? Tamo gde stvarnost više nije kadra da govori sama o sebi jezikom neposrednosti, tamo gde se ona preobratila u prazninu jer se ne može izreći, jer samu sebe sebi više ne može dozvati po imenu. Treba imenovati tu prazninu da bi se ukazao svet, da bi se pomerile vode, da bi se zgusnuo vazduh da bi se rodio kamen, da bi najzad iz kamena izletela.
