Piše: Filip Dragović
Poslije neuspjeha srpskih fudbalera na Euro 2024 bili smo svjedoci neprimjerenih izjava predsjednika države Aleksandra Vučića, koji se toliko uplitao u „sitna crevca“ taktike i kadrovske postavke igre Piksijevog tima, da nam nije bilo jasno da li je on ekonom iz svlačionice, selektor sa klupe ili predsjednik FSS? U istom maniru „svedržitelja“ srpske stvarnosti on se oglašava uoči Olimpijskih igara, kombinujući legitimnu podršku prvog čovjeka države reprezentativcima sa neumjesnom promocijom svog „doprinosa“ materijalnoj, budžetskoj pripremi srpskih sportista za Igre. Jer, prije svega to je sistemska obaveza države (bez obzira ko vlada i kako taj koji vlada lično doživljava važnost sporta).
A drugo, srpsku narodnu darovitost za sport, kao i mukotrpni rad stručnjaka i trenera, pa i lična porodična odricanja (primjer: Đoković) nije umjesno upotrebljavati u ideološke i propagandne svrhe bilo čije politike.
Obezbjediti uslove da Dragutin Topić lansira svoju kći do visina nacionalnog rekorda može biti zasluga i zvanične politike, ali ona je toliko minorna u odnosu na impuls koji pomenuta porodica sama razvija i sprovodi u djelo, da se pretjerano hvalisanje predsjednika države može pretvoriti u oblak baksuzluka. Na borilištu treba da pobjedi talenat, strategija, zanos publike koju čini cio narod, pa i oni Srbi izvan Srbije, tako da hvalisanje srbijanske vlasti tim povodom mora imati neke granice lijepog vaspitanja.
I infrastrukturno podržati, i ispratiti sa lijepim željama, i čestitati u ime svih građana, sve to pripada političarima… ali, skloni se za sve ostalo. U prvi plan idu sportisti i borci, idu treneri i ide publika. A publika je cio srpski narod, koga si ti, kao predsjednik Srbije posljednjih 12 godina, prilično razjedinio, i podijelio na nekoliko različitih tabora.
Pa još kad tome dodamo papagajsko ponavljanje mnogih predsjednika sportskih saveza i ponekih igrača kako je za sve zaslužan „drug Tito“, pardon „gospodar Vučić“ stvara se imperativ da se ovaj politički pritisak na srpske sportiste „razmađija“ i da se sport vrati sportistima i navijačima.
Sjetih se one Šešeljeve opaske tokom Igara u Riju kada Srbija poslije prve nedjelje nije imala ni jednu medalju (omanuli teniseri, strijelci, plivači….) a Toma Nikolić i Dragica sve vrijeme bili tamo od samog otvaranja takmičenja. Tada je čuveni „vojvoda“ rekao: „Vratite onog baksuza nazad, možda nešto i osvojimo“. Nijesam vjerovao da ću se ikada morati pozvati na Šešelja, ali ako treba prozvati Vučića da se smiri, ne znam za drugo sredstvo nego zazvati Voju u pomoć.
