Piše: Mišo Vujović
Nikšić se još nije probudio, a on je već bio na ulici.
U staroj jakni, sa licem negde između oblaka i dna čaše. Nije žurio. Vreme ga nije zanimalo. Živeo je svoj ritam — lagano, tiho, osluškujući sebe.
Život Vitomira Vita Nikolića je roman bez srećnog uvoda. Rano ostaje bez majke, koja umire od tuberkuloze. Italijani mu ubijaju oca 1943. godine. Nekoliko meseci kasnije gine mu i stariji brat. Ostaje sam – bez doma i oslonca, dete prepušteno sirotištu do punoletstva.
Nikšić mu je bio i utočište i kazna, pozornica i ćelija. Grad u kome je istovremeno voleo, patio, pio i pisao. Živeo je u siromaštvu, u zgradama sa zajedničkim kuhinjama, sa kafanskim mirisima u nosu i bolničkim listama u džepu. Bolest pluća vukao je kao senku prošlosti, stalno na relaciji: kuća– – kafana – bolnica.
Bio je čovek koji je živeo po svom. Neprilagođen. Zbog stavova, poezije i otpora često je bio u sukobu sa vlašću – što mu je donelo i zatvorske dane. Ali nije se menjao. Pesnik u prkosu. Čovek u stihu.
Prve zbirke — „Drumovanja“ i „Sunce, hladno mi je“ — izdaje sam, bez izdavača. Sam finansira štampu, sam raznosi knjige. Isto kao što je sam raznosio tugu ulicama Nikšića.
Pesme poput „Još mogu poneki osmeh da slažem“, „Drumovi će poželet ludaka“, „I opet jesen“ — nisu bile samo poetski zapisi, već dnevnici duše.
Svi su znali ko je Vito, ali ga — govorio je Dugo, — niko dovoljno nije poznavao. Nosio je u sebi neku skrivenu patnju, ogrnutu plaštom sete. Za neke, on je bio „onaj što recituje u kafani“. Za druge — „onaj što pije kad nema ko da ga sluša“. Za većinu — pesnik i boem. Poeta. Nikšićki Jesenjin. Skrajnut za života, slavljen posle smrti.
U kafani je često sedeo sam. Ispred — čaša rakije i salveta. Na njoj stihovi:„Zanoćila noć u meni,motre na me crne straže
Lik nečiji skamenjeni
gleda u me preneražen.“
Vito Nikolić: Odmetanje
Tako je, ovaj ambasador izgubljenih duša, gledao svoj lik u ogledalu života.
Kafana je bila njegovo pribežište. Pored nje su, kao trezni građani, užurbano prolazili dani.
Kada nije pisao, analizirao je ono što nije smeo da kaže: ideološke zablude socijalističkog sistema. U poslednjim godinama sve manje je izlazio, ali kad se pojavi — pozdravljali su ga kao starog kralja. Bez krune. Sa pepelom u džepu.
U Brezoviku, u pidžami i ogrnut mantilom, čekao je na kapiji bolnice. Sa druge strane dolazio je Dugo, sa uputom u ruci. Vito mu, u svom stilu, požele dobrodošlicu:„Žao mi je što dolaziš…ali da ti kažem pravo — i obradovao sam se.”
Brezovik je bio njegova stajna tačka — između dva Brezovika rađale su se nove anegdote. Subotom je odlazio u Titograd. Slao razglednice osoblju i bolesnicima — a stizao natrag u bolnicu pre njih. Sedeo bi, čekajući reakcije na poetizovane poruke. Nije brzao. Čekao je kao čovek koji zna da je vreme — samo hartija za stihove.
„Može li Crna Gora biti Troja?“ — pitao je jednom. Sagovornik odmahuje glavom:
„Nema šanse.“
A Vito tiho odgovara:
„Moja je ljubav prema njoj duboka — do samog korena.“
Za njega, svaka planina bila je mit. Svaki kamen — ep.
Tišina — pesma.
Milovan Vitezović je jednom “pozajmio” Vitovu pesmu.
„Vito, izvini — ukrao sam ti pesmu. Toliko mi je legla da sam mislio da je moja.“
A Vito se samo nasmešio. Kao da kaže:
„Kad kradeš od mene — samo se pazi da ne ukradeš i tugu.“
Jedan građevinac mu je prišao i rekao:
„Vito, dobra ti je ona Jesen u Polimlju.“
Vito je klimnuo glavom.
“To je, govorio je kasnije, bila najveća nagrada.Kad prost čovek čita tvoju poeziju.
„Ne znam gde sam rođen, ali znam da sam umro više puta u Nikšiću,sa tišinom u dnu čaše.
“U bolničkoj sobi, poslednje večeri, sestra mu je donela vodu.
„Treba li vam još nešto, Vito?“ — upitala je.
Pogledao, umorno, ali u svom stilu odgovorio:
„Samo malo tišine… da mi duša ne prosipa misli po hodniku.“
Te noći, tiho se iskrao iz života — otišao je u neku nebesku krčmu slobodan :
I opet jesen
I opet jesen
opet tutnje beskrajne kiše po Nikšiću,
i opet stare, crne slutnje,
i opet sam si, Nikoliću.
I opet neka pisma duga,
očajna pisma bez adrese,
a nigdje drage, nigdje druga,
samo ta jesen, opet jesen.
Izvor: IN4S
