Piše: Veljko Đurić Mišina
Godišnjica proboja zatočenika iz sistema konclogora Jasenovac je prilika da se podsetimo nekih opštepoznatih činjenica ali na sasvim neoubičajeni način.
Dve paralelne ravni u mojoj priči su Nemci nacisti i Hrvati ustaše! Nacionalsocijalistička nemačka radnička partija (NSDAP) koju je predvodio Adolf Hitler, Austrijanac po zavičaju, došla je na vlast legitimnim putem to jest posle izbora održanih marta 1933. godine. Nacizam je bio masovan pokret jer je imao veliku podršku u nemačkom narodu što potvrđuje i broj osvojenih poslaničkih mesta.
Ante Pavelić nije izabran ni na koji način. Na vlast su ga doveli Nemci i Italijani u ratu protiv suverene Kraljevine Jugoslavije. I ustaški pokret je imao podršku velikog dela hrvatskog naroda a naročito među rimokatoličkim sveštenicima franjevcima.
Nacistička propagandistička teza bila je da između Nemaca i nacista nema nikakve razlike. Isto to ponavljale su ustaše: nema nikakve razlike između Hrvata i ustaša! Nacisti su bili ubeđeni da će Nemačke biti samo sa njima. Isto to govorile su i ustaše o Hrvatskoj!
Aleksandar Živković: „Normalizacija“ ustaštva i otimanje imovine SPC
Adolf Hitler je tvrdio da se narodu treba neprestano obraćati rečima o konačnom cilju – Veliki Nemački Rajh. Ante Pavelić je neprestano govorio o Nezavisnoj Državi Hrvatskoj! Hitler se divio Otu fon Bizmarku, koji je ujedinio nemački narod u jednu državu. Pavelić nije imao takvu ličnost pa je pominjao Antu Starčevića! Nemci nisu odveć poštovali hrišćanstvo jer su naginjali specijalnom paganizmu. Smatrali su da su hrišćanstvo stvorili Jevreji. Hrvati su bili tvrdi rimokatolici i kod njih je bila uobičajena uzrečica „Bog i Hrvati“! Za Nemce je knjiga Moja borba Adolfa Hitlera bila osnova svega. Kod Hrvata to su bila Ustaška načela!
Nemci su imali partijsku paravojnu formaciju SS i tajnu policiju Gestapo, Hrvati Ustašku vojnicu i Ustašku nadzornu službu! Zajednički im je bio fanatizam u ispunjavanju naredbi firera odnosno poglavnika! Nacionalsocijalistička zastava bila je crvene boje sa kukastim krstom crne boje na sredini. Ustaški simbol je slovo „U“, zastava je bila od tri boje (crvena, plava i bela, koje su koristili svi slovenski narodi kombinujući ih u svojoj zastavi)!
Nemci su posebnu pažnju posvećivali omladini koju su organizovali u društvo Hitlerjugend, Hrvati su polagali velike nade u Ustašku mladež. Nacistima je prišao izvestan deo nekadašnjih pripadnika Komunističke partije Nemačke, uglavnom oni koji su se zalagali za revoluciju, koje je privukao vojnički ustroj Hitlerove partije i pokazivanje njene snage. Teško je utvrditi koliko je komunista prišlo ustaškoj organizaciji u prvim mesecima Nezavisne Države Hrvatske. Zna se za slučajeve da su obavljali razne civilne upravne dužnosti. Sličnosti između nemačkog Trećeg rajha i Nezavisne Države Hrvatske vidljive su i u teroru i zločinima. Obe države zasnivale su se na sili i nasilju: masovna hapšenja, logorisanje i ubijanje što je zahtevalo veliko angažovanje tehnike i ljudi. Nacisti su Jevreje smatrali velikim neprijateljem pa su protiv njih pokrenuli dugu kampanju. Počelo je proglašenjem Nirnberških zakona i naredbe o nošenju traka oko ruke sa natpisom „Juden“ odnosno „J“, a onda i organizovane takozvane „kristalne noći“ i na kraju koncentracioni logori! Nacisti su u planiranom genocidu najčešće koristili metak i znatno manje gas u logorima.
Ustaše su u svojoj državi kopirale naciste u rešavanju jevrejskog i romskog pitanja pitanja iako im nisu bili prioritet. Njihovo glavno pitanje bili su Srbi. Za njih je bila traka sa natpisom „Srbin“ a kasnije „p“ što je značilo pravoslavac! Potom su usledila hapšenja, proterivanja, deportovanje u koncentracione logore, ubistva. U leto 1941. godine više stotina ustaša bilo je na kursevima u logoru kraj Berlina. Nema tragova šta su tamo slušali i čemu su ih pripadnici SS-a podučavani. Zna se da nisu vodili gotovo nikakvu dokumentaciju. U izvršenju zločina počeli su sa masovnim bacanjem po kraškim jamama, kasnije su u logorima najčešće koristili nož i čekić.
Pripadnici svih delova nemačke vojske polagali su zakletve. A u njoj se nije pominjao Bog već firer. Ulaskom u ustaške redove polagala se prisega koju je sastavio poglavnik i u njoj je posebno mesto bilo posvećeno vođi, to jest njemu. Zakletva se završavala rečima: „Tako mi Bog pomogao!“. Nacisti su započeli proces jezičnog čistunstva koji je trebalo okončati stvaranjem čistog nemačkog jezika.
Mirna Jasić Gašić: Skup sjećanja na djecu stradalu u ustaškom logoru u Sisku
U Nezavisnoj Državi Hrvatskoj zabranjena je srpska ćirilica, potom je usledilo uništavanje javnih natpisa, pisaćih mašina, štamparskih slogova sa ćiriličnim slovima… Ustaška državna vlast nametala je novu jezičku politiku u obrazovanju, školama, kulturi i srodnim ustanovama. Čišćenje jezika počelo je promenom svega što je podsećalo na Srpstvo: naselje Raskršće je postalo Križanje…! Pored brojnih sličnosti Trećeg Rajha i Nezavisne Države hrvatske postoje i brojne značajne razlike. Treći rajh je bio industrijski razvijena država što se odrazilo i na forme i obim terora i zločina. Hrvatski zločin bio je primitivan, bez tehnologije.
Nacistički teror podrazumevao je postojanje planova, naredbi, izveštaja, popis žrtava, statistike.
Ustaški teror se temeljio na usmenim naredbama i odvijao se bez ikakvog plana. Egzekucije su inicirali lokalni zapovednici koji su najčešće proizvoljno birali žrtve i način na koji će ih likvidirati. U Nemačkoj teror i zločin su vršili pripadnici jedne obrazovane, urbanizovane, čiste, pedantne, organizovane i disciplinovane srednjeevropske nacije. Na drugoj strani, zločin u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj bio je primitivan i brutalan. Nacistički teror po karakteru bio je trezven, disciplinovan, birokratski pedantan, ideološki rigidan – u suštini negacije brojnih tradicija evropske civilizacije. Ustaški zločini su se pretvarali u prave orgije nasilja obogaćeni primitivnim i osvetničkim tradicijama.
Naciste je odlikovala sistematičnost, teror je bio bezličan: zločinci i žrtve se nisu poznavali. Njihova mržnja bila je hladna i apstraktna. Ustaški teror je bio neposredan, ostrašćen i ličan jer su se zločinci i žrtve često poznavali – bili su komšije i čak i rođaci. Posle rata Nemci su doživeli denacifikaciju, Po istoj logici Hrvati su morali da prođu deustašizaciju. Umesto toga ponuđena im je politika bratstva i jedinstva to jest relativizacija i zaborav zločina. Ostaje tajna da li su to dogovorili ustaški poglavnik i komunistički vođa.
Izvor: Politika, 3. maj 2026
