Piše: Mirna Jasić Gašić
Skup sjećanja na stradanje ratne siročadi 1942. godine u ustaškom logoru za djecu u Sisku održan je u organizaciji Srpskog narodnog vijeća, u subotu u sisačkom Parku Diane Budisavljević, heroine koja je organizirala akciju spašavanja i zbrinjavanja srpske djece iz ustaških logora tokom Drugog svjetskog rata.
Komemoracija je započela pjesmom “Majka pravoslavna”, koju je napisao Vladimir Nazor u siječnju 1943. godine užasnut zatečenim prizorima spaljenog Korduna i masovnih ustaških zločina nad srpskim stanovništvom. Izvela ju je glumica Nensi Abdel Sahi.
– Nepobitna je činjenica da je ovdje u ljeto 1942. godine NDH uspostavila logor kojeg je nazvala Prihvatilište za djecu izbjeglica, što je bio službeni naziv. Odmah po uspostavi, tokom augusta tamo je bilo upućeno preko 2000 djece iz ustaških sabirnih logora u Mlaki, Jablancu i Košutarici, osnovanih nakon velike ofenzive na Kozaru. Djeca, govorimo cijelo vrijeme o djeci, dovožena su teretnim vagonima za stoku. Često se piše i govori o napuštenoj djeci koju je trebalo zbrinuti i da su djeca po tim logorima zbrinjavana. No ne govori se i ne piše zašto su napuštena. Djeca iz sela u okolici logora Jasenovac, djeca s Kozare i iz potkozarskih sela nisu bila napuštena od svojih roditelja već su ona od roditelja otimana. Njihovi roditelji su ubijeni ili odvedeni na prisilni rad u zemlje Trećeg Reicha. Ustaše su često uvjeravali majke da će im djeca, dok oni budu izbivali, “otići na odgoj u državne domove i privatnicima u Zagreb” – rekao je predsjednik Srpskog narodnog vijeća Boris Milošević
Naveo je podatak kako su jednom u ovaj sisački logor, u kojem je život izgubilo 1152 djece, došli Maks Luburić, Ljubo Miloš i Ivica Matković s grupom ustaša. Razlog posjete bio je oduzimanje djece od roditelja. “Nastala je užasavajuća vriska majki i plač djece. Slika je bila stravična, porazna. Starija djeca su bježala po logoru pokušavajući se sakriti. A žene koje su se počele tući s ustašama za svoju djecu su puškama batinane”.
– O samim uvjetima u kojima su djeca bila u logoru, ne može se govoriti da je uopće bilo skrbi za njihov život i zdravlje. Djeca su ležala na slami zagađenoj fekalijama, bez plahti i prekrivača kojih je bilo u skladištu, uglavnom loše ili nikako odjevena, gladna, iako su skladišta bila puna hrane, koja se koristila u sasvim druge namjene. Bolesna djeca nisu se odvajala od zdrave, već ih se što više miješalo premještanjem iz jednog objekta u drugi. Sve to je pogodovalo da se bolesti šire. Tako je u samo dvadesetak dana augusta 1942. umrlo 515 djece – rekao je Milošević.
Djeca koja su preživjela su spašena jer su prevožena u Zagreb putem akcije Diane Budisavljević, a veliku ulogu u njihovom spašavanju imao je i Ante Dumbović, učitelj koji je bio zadužen formalno za kolonizaciju djece, kao i hrabri građani Siska i okolnih sela koji su pokazali veliku humanost i brigu prema djeci uzevši ih na čuvanje.
Ustaški dječji logor u Sisku negiraju sisački biskup Vlado Košić i Vlatka Vukelić, voditeljica DP-ovog Odbora za istraživanje jugoslavenskih komunističkih zločina. No pored revizionističkih pokušaja negiranja o postojanju tog strašnog mjesta svjedoče i preživjeli logoraši.
Prisutnima na skupu sjećanja obratila se Nevenka Končar koja je kao djevojčica s nepunih pet godina prošla strahote dječjeg logora u Sisku, mjestu gdje joj je sahranjena sestra. U spomen na nju i stotine djece koje su ovdje izgubile živote, Nevenka Končar prije dvadesetak godina pokrenula je inicijativu nastavka komemoracija za žrtve dječjeg logora u Sisku.
Logoraš Mile Vukmirović iz Banja Luke, 91-godišnjak koji je preživio strahote Jasenovca, svake godine dolazi na sisačke komemoracije kako bi odao počast stradaloj djeci, svojim vršnjacima s Kozare. No umjesto vlastite tragične priče, za Novosti je podijelio priču svoje snahe Dragice.
– Dragica Kolar kao dijete bila je zatočena u sisačkom Dječjem logoru. Oca su joj ubili na Kozari, i sam sam bio prisutan kad se to događalo kraj moje kuće. Kao i nas, nju su s majkom Milenom i bratom Miloradom, otjerali u Dubicu, potom su u Cerovljanima Dragicu i Milorada oteli od njihove majke Milene, za koju više nismo čuli. Njih dvoje su dopremili u sisački logor gdje su Milorada odvojili od sestre Dragice, koja je ostala u Sisku. Poslije rata Dragica je Milorada pronašla u Zagrebu, ispričao nam je kroz suze Mile Vukmirović.
Osim bivših zatočenica i zatočenika ustaških logora, skupu su prisustvovali izaslanica predsjednika RH Melita Mulić, iz veleposlanstva Republike Srbije u RH otpravnica poslova Dejana Peruničić i ministar savjetnik Radimir Đodić, kao i potpredsjednik Savjeta za nacionalne manjine Milan Vukelić, izaslanica gradonačelnika Siska Alenka Ljubešić, zamjenica župana iz reda srpske nacionalne manjine Mirjana Oluić, antifašisti grada Siska i Sisačko-moslavačke županije te predstavnici vijeća srpske nacionalne manjine susjednih županija.
U raskoraku: Srbi u Hrvatskoj u dnevniku Milovana Đilasa (Treći dio)
Pravoslavni vjerski obred kojim se prisjetilo sve djece koja nisu uspjela preživjeti užase logora, uz osvećenje slavskog koljiva i slavskog kolača za novomučenike, predvodio je sisački paroh Nemanja Đurić s ocem Lukom Bosancem. Otac Đurić naveo je kako je ovdje riječ o – Svetoj djeci mučenicima. Nakon obreda pozvao je na pomoć u obnovi parohijske kuće u Sisku.
– Obnova parohijskog doma počela je proljetos i od tada smo imali dva napada, razbijen prozor i krađu bakrene cijevi sa sistema za grijanje. Tko učini štetu nekom vjerskom objektu sebi zlo čini, jer svaki vjerski objekat je svet i treba imati poštovanja prema njemu. Veliki Njegoš kaže “brat je mio koje god vjere bio”. Treba da smo zajedno ujedinjeni, jer različitost je bogatstvo, a ne da se zavađamo i da želimo zlo jedni drugima. Treba da živimo u bratstvu i jedinstvu, u vjeri našoj pravoslavnoj, poručio je sisački paroh Đurić.
Skup sjećanja na ubijenu djecu u Sisku završilo je polaganjem bijelih ruža na spomen obilježje uz pjesmu “Zeko i potočić” koju je uz gitaru otpjevao muzičar Dimitrije Dimitrijević.
Izvor: Portal Novosti
