Piše: Vuk Bačanović
Crnogorska javnost se posljednjih dana uzburkala oko nečega što joj je, kao i sva velika naučna otkrića, godinama odštampano stajalo pred nosom, a bilo je namijenjeno isključivo desetogodišnjacima. U udžbeniku Poznavanje društva 5, koji je ovih dana u javnosti problematizovao poslanik Ujedinjene Crne Gore Vladimir Dobričanin, Srbi, istina, postoje na grafikonu, dakle statistički su registrovani, prebrojani i zavedeni, ali kada dođe trenutak da se objasni šta su tačno u odnosu na Crnogorce, autorski kolektiv iznenada pokazuje mudrost starih kartografa koji su, pokušavajući mapirati nepoznata prostranstva crtali Levijatana i prelazili na sljedeću stranicu.
Vladimir Dobričanin je to protumačio kao skandal. I potpuno pogriješio. Pred nama je, naprotiv, jedan od rijetkih slučajeva u kojima crnogorski školski udžbenik društvenih nauka djecu, zapravo – ne laže.
Udžbenici, ruku na srce, obično nastaju tako što stvarnost, koja je po prirodi neuredna, protivrječna i sklona da se ne pokorava ministarstvima, mora biti isječena na kvadratiće dovoljno pravilne da stanu u radnu svesku. Tu su narodi, manjine, etničke grupe, države, granice i prazna polja u koja učenik olovkom upisuje tačan odgovor.
Vuk Bačanović: Dimitrijević i Ljakić – Krv Aveljeva ne optužuje žrtvu
Problem nastaje kada se u tu administrativnu kasapnicu unese Crna Gora, gdje jedan isti porodični album može sadržati prađeda Srbina, đeda Crnogorca, oca koji je bio oboje i unuka koji je, zavisno od popisa, političke klime i porodičnog ručka, dužan da rodbini objasni šta je istorija htjela da kaže. Zato je sporno mjesto u udžbeniku zapravo zapanjujuće precizno.
Srbi su tu. Vidimo ih. Ima ih mnogo. Ali onoga časa kada ih treba izdvojiti kao posebnu antropološku pojavu u odnosu na Crnogorce, školska aparatura počinje da škripi. Jezik ne objašnjava dovoljno. Vjera još manje. Porodično porijeklo proizvodi više problema nego rješenja. Istorijsko predanje je zajedničko upravo na mjestima na kojima bi trebalo da bude najkorisnije za razdvajanje. Imena su nepouzdana.
Prezimena sabotiraju istraživanje. Slave prave dodatnu štetu. Gusle su potpuno neupotrebljive kao instrument etničke identifikacije. Preostaje jedino nacionalno samoizjašnjenje, što je naučno korisno otprilike koliko i razvrstavanje ljudi prema tome za koji klub navijaju, s tom razlikom što se ljudi daleko rjeđe odlučuju da između dva popisa počnu navijati za drugi klub.
Upravo zato crnogorsko društvo već decenijama troši ogromnu količinu političke energije na proizvodnju razlike koja u svakodnevnom životu neprestano odbija da bude dovoljno vidljiva. Da je razlika očigledna kao između Finca i Somalijca, ne bi nam trebalo toliko akademija, deklaracija, sabora, rezolucija, televizijskih emisija i udarnih naslova na portalima i društvenim mrežama da je svakodnevno dokazujemo.
Upravo neprestana potreba da se razlika objašnjava pokazuje koliko je ona, izvan političke sfere, tvrdoglavo nepostojeća. Zato su autori udžbenika, možda i protiv sopstvene namjere, došli do granice do koje su stigle generacije crnogorskih istoričara: Srbin i Crnogorac u Crnoj Gori mogu se veoma uspješno razlikovati sve dok se ne počnu upoređivati.
I zbog je pedagoška vrijednost „problematičnog“ udžbenika društva izuzetna. Učenik na jednoj stranici dobija Srbe kao statističku činjenicu, a na drugoj otkriva da ih sistem kategorija ne može efikasno smjestiti ni u jednu pripremljenu ladicu. Dakle nikako se ne radi o propustu nadležnog ministarstva. To je možda najtačnija lekcija o Crnoj Gori u cijelom udžbeniku.
Jer ponekad je najpošteniji odgovor na pitanje šta razdvaja dvije grupe upravo prazno mjesto ostavljeno za odgovor.
Zato je od svih današnjih udžbenika upravo ovaj „skandalozni“ možda najbliži onome iz doba kralja Nikole. U onom iz 1911. je pisalo da u Crnoj Gori žive „sve sami čisti i pravi Srbi, koji govore srpskijem jezikom“, dok se ovaj iz 2008. samo ne usuđuje da objasni kako da sve te Srbe i Crnogorce razlikujemo. Razlika između njih, ispada, nije u zaključku nego u pedagoškoj taktici: stari je saopštio istinu svoga vremena, a novi je, u skladu sa savremenim pedagoškim standardima, ostavio učeniku da je sam primjeti.
