U skladu sa stihovima Ramba Amadeusa koje je ponudio evrovizijskoj publici prije koju godinu unazad, i ja bih mogao da konstatujem kako nas je žrijeb za Euro 2024 u Hamburgu koštao živaca (neurona) u pogledu iščekivanja protivnika Srbije na kontinentalnom takmičenju.
Piše: naš stalni dopisnik sa Divljeg zapada Milija Todorović (u ulozi Garija Kupera)
Pa zar pored ovakvih lijepih grupa sa Turskom i Češkom, ili recimo Rumunijom i Slovačkom, da dobijemo Engleze i Dance? Znam, reći ćete, ko nam garantuje da bismo mogli nešto da izvučemo od ovih ekipa kad nijesmo u stanju da izvučemo tri boda iz četiri utakmice sa Mađarima i Bugarima? Ali ako za to nema garancije, za ovo ima: nemamo nikakvih šansi protiv Engleza i Danaca!
I treće mjesto vodi dalje? Ah, to je ona Zvezdina priča iz Lige šampiona. Da izvučemo remi u Bernu, pa na proljeće u Ligu Evrope. Ma dosta mi je tih kalkulacija i te anti-sportske priče. Daj Bože da budemo treći. Ili ćemo biti kao Maroko, pa iza sebe ostaviti i Hrvate i Belgijance još u grupi, ili me ovo takmičenje ne zanima.
Dakle, dosta nervoze, ovo bi mogla biti grupa za dobar fudbal. Da se srpski igrači vrate na podešavanja forme iz Lige nacije i kvalifikacija za Mundijal kada niko nije mogao da ih pobijedi, pa ni Slovenija. Ili to ili da preskočimo zbivanja u našoj grupi. Ima toliko zanimljivijih. Recimo ova sa Špancima, Italijanima i Hrvatima. Ili ona sa Francuskom, Holandijom i Austrijom. Ili, bajka iz davnina: da li će Škoti konačno, prvi put u svojoj 150 godišnjoj istoriji fudbala, proći jednu grupu na nekom evropskom ili svjetskom takmičenju?
Do čitanja u sljedećem broju.
