Piše: Filip Dragović
Neka se jeza i nelagoda provlače među Srbima ovih dana, u vrijeme učestalih i intenzivnih „podjela“. Nerijetko se uznemireni Srbin zapita: ko nam nameće svađe i podjele i zašto djelujemo ovako razmrvljeno u poređenju s našim ideološkim protivnicima, koji izgledaju monolitno u svojim ubjeđenjima? Meni se čini da sama postavka pitanja sa sobom nosi neka pogrešna uvjerenja koja nesvjesno oživljavamo, a koja pritom najviše odgovaraju diktatorima koji se nadaju našoj „nedjeljivosti“ iz straha od svakog „spoljašnjeg agenta“.
Sociološki gledano, istorijske civilizacije možemo posmatrati kao organizme sa čitavim životnim vijekom, koji u sebi sadrži trenutke rađanja, sazrijevanja, razmnožavanja i umiranja. Evidentno je da će mnoge kulture proći kroz ove stadijume ako im uslovi to dozvole. Prirodnu utemeljenost ovih procesa vidimo i u činjenici da je „zrelo društvo“ ujedno i „zdravo društvo“. Svoju vitalnost, između ostalog, pokazuje u konstruktivnom odnosu konzervativnih i progresivnih misli, koji mu omogućava da istovremeno očuva identitetske obrasce i razvije sposobnost za samopreispitivanje. Takva društva imaju potencijal da proizvode veliku umjetnost i kompleksnu filozofiju.
Jedna od vidljivih razlika između zrelih i nezrelih društava jeste mogućnost definisanja sopstvenog identiteta. Zrela društva, sa svojom istorijskom podlogom i kompleksnom strukturom, mogu da definišu sama sebe, oslanjajući se na svoju prošlost, ideale i postignuća. Nezrele kulture su, u poređenju s njima, često primorane da se upoređuju s drugima i da sopstveni identitet određuju kroz sličnosti i razlike u odnosu na obrasce drugih, već utemeljenih civilizacija.
S tim u vezi, vidimo da je srpska kultura istorijski utemeljena, geografski rasprostranjena i da, svojom veličinom i složenošću, ostavlja prostor za različite percepcije i tumačenja. Suprotno njoj, svjedočimo novokomponovanom kultu neocrnogorstva ili crnogorskog nesprstva. Taj ideal djeluje više kao svojevrsni kult, kako zbog svoje ostrašćenosti, tako i zbog uporedivo manjeg broja ljudi koji ga prihvataju. Zbog svega toga, srž ove ideologije teže podnosi bilo kakvu transformaciju. Uzgred, ova „nacionalna pripadnost“ nerijetko se naziva i dukljanskom, ali je možda vrijeme da počnemo da odvajamo ovu ideološku kreaciju modernog doba od drevne Duklje i njenih zaostavština.
Nezrelost ovog pristupa vidi se i u njegovoj parazitskoj prirodi, koja se nadovezuje na radikalsku ideologiju Beograda. Dokle god postoje aktuelni Beograd kao konstruisani neprijatelj i aktuelni Zagreb kao nekakva ideološka težnja, postojaće i taj tužni nusproizvod. Međusobna sličnost i jednoličnost glasnogovirnika unutar ove ideološke strukture svjedoči da ne postoji ozbiljniji pomak u transformaciji identiteta. Uprkos težnji da se takvim predstavi, ovaj novi idejni projekat nije proizveo samopreispitivačke elemente. Tu će se, s vremena na vrijeme, pojaviti neki Buksovci, Perperi ili aktivisti koji se diče svojom progresivnošću, ali će bez mnogo pritiska pokazati svoj hipernacionalizam već pri najmanjem sukobu s neistomišljenicima. Tako se njihove progresivne ideje svode na puko imitiranje svojih geopolitičkih sponzora, koji ni sami ne umiju da dosljedno isprate matrice koje nameću svojim trećesvjetskim pijunima.
Ako posmatramo stvari na ovaj način, ne treba da se bojimo crnogorsko-antisrpske „stabilnosti“, niti da se s njom upoređujemo. Daleko od toga da je srpsko društvo zdravo, ali je, u poređenju s njim, znatno evoluiralo.
Ne treba padati u zabludu da je srpska kultura superiorna ili nepokolebljiva. Upravo kolebanje i samopreispitivanje u srpskoj svijesti pokazuju tu istorijsku zrelost u odnosu na sušti dogmatični nacionalizam. Naravno, dogmatizma ima i među Srbima, i upravo onda kada Srbi počnu da liče na manje razvijena društva, pokazuju da ima prostora za dalji razvoj i da kraj srpske civilizacije nije na horizontu.
Moramo se osvrnuti i na pitanje da li kulturna zrelost automatski daje civilizaciji bolju šansu za preživljavanje. Istorija pokazuje da to nije slučaj. Društveni organizam, baš kao i svi ostali, može da preživi i „hibernira“ u veoma bazičnom obliku, poput larve, dok se ne ukažu uslovi za civilizacijski napredak. Vjeruje se da ljudi na ostrvu Sjeverni Sentinel žive više hiljada godina, uz relativno nepromijenjene kulturne obrasce. Da li onda treba da strahujemo za svoj opstanak u susretu s manje razvijenim društvima?
Duboko vjerujem da nam baštine naših predaka nisu date da ih ljubomorno čuvamo od stranih uticaja iz straha od razvodnjavanja ili potpunog nestanka. Ono što moramo da proizvedemo jeste snažan identitetski gen, koji se kuje u vatri preispitivanja i pamćenja. A takav gen može da proizvede samo zrelo društvo, koje je naizgled kontradiktorno i heterogeno. Monolitni identitet može opstati među lovcima-sakupljačima na izolovanim ostrvima i u planinama, ali se brzo topi u susretu s društvima koja su svoje probleme prevazišla kroz međusobno preispitivanje.
