Piše: Olav Šrader
Tektonske ploče kulture
Plutajući iznad naše unutrašnje vatre, komadi zemlje sudaraju se i stvaraju planine koje se dijele. Kada napetost između gramada zemlje popusti, one se smiruju u ravnice i vode do mora koja se ujedinjuju. Crna Gora je imala izvanredne akreditive da bude domaćin prvog svjetskog Festivala geoknjiževnosti. Prelazeći kapiju vode, kulture iz dalekog svijeta prihvatile su poziv. U isto vrijeme, ogromno stijenje okruživalo je velikodušno gostoprimstvo, omogućavajući višejezičnim misliocima i piscima da slobodno komuniciraju dok su bili zaštićeni od plime svijeta. Svakog učesnika je nosila posebna struja i konvergirala se u živopisnom Bokotorskom zalivu.
Srpski filoziof Mikonja Knežević izlagao je koristeći četiri različita pisma s istom onom lakoćom s kojom su tekle njegove misli, dok je italijanski istoričar Franćesko Kakamo razotkrio istorijsku dinamiku skrivenu iza akademske izmaglice i surove planinske geografije. Lenka Blehova je hladne srednjovekovne pravne zapise pretvorila u potresne hronike o Crnoj smrti, a grčki polihistor Jorgos Arabacis premostio je fizički pad Carigrada kako bi pokazao da vitalni znaci vizantinizma i dalje napajaju kiseonikom društvene tokove. Kao da to samo po sebi nije bilo dovoljno duboko zadiranje u sferu misli i otkrića, filozof iz Sao Paula Rodrigo Morais otvorio je brazilske horizonte ka aksiomima post-istine u Njegoševom delu “Lažni car Šćepan Mali”, istovremeno prizivajući nacionalnu kulturnu renesansu putem svog originalnog manifesta.
Susreti ovih ogromnih razlika, proisteklih iz nasljeđa predaka, odjeknuli su u duši Kotora – grada koji je živio naporedo sa Habzburškim i Osmanskim carstvom dok su Mlečani stajali na njegovom pragu. Svako od nas, učesnika festivala Geoliteratura 2026, donio je svoje posebne planine i mora, svoje kulturne tektonske ploče koje su se međusobno prožimale umjesto da podižu nove kamene zidove. Naša sjećanja i priče stopili su se u dodiru i napustili zaliv nošeni istim strujama koje su nas donele i koje će nas jednog dana ponovo vratiti. Ipak, sa sobom smo ponijeli obnovljeni osjećaj zajedništva. Možda je jedno od najvećih dostignuća Geoliterature bilo upravo redefinisanje pojma različitosti. Ovdje se različitost uzdigla iznad uobičajenih parola kidajući veo globalne težnje da se čovječanstvo svede na puku uniformnost.
Vatikanske novosti o svjetskom festivalu poliglota „Geoliteratura“ u Kotoru
Na Balkanu je sudbina uvijjek nadohvat ruke; možda vreba odmah iza sledeće krivine puta, nepredvidiva između dva plavetnila – onog iznad i onog ispod. Pozornica za iskru naših susreta osvetljavala je neku uzlaznu stazu, poput one koja vodi ka Cetinjskom manastiru ili ka junačkom srcu planine Lovćen. Dok su moćni algoritmi okretali leđa našim disidentskim riječima – od Vatikana do Brazila, od Grčke do štampe na srpskom jeziku – naša nesvakidašnja svijetla treperila su istom onom istrajnošću koja je odlikovala i naše okruženje.
Ponio sam knjigu koja govori o civilizacijskim kontrastima i kulturnoj transformaciji. Na moje iznenađenje, u Geoliteraturi su već bili spremni ključevi za otključavanje priča o džungli iz šesnaestog vijeka, namijenjenih publici željnoj da osnaži naš zajednički zagrljaj sa perspektivama predaka.
To nas vodi do pravovremenog i sjajnog uvida dr Gojka Čelebića koji je prepoznao da je trenutak održavanja festivala u Kotoru bio savršen za obilježavanje dvije stotine godina svjetske književnosti, onakve kakvu ju je Gete zamislio. Kao i prije dva vijeka, ovaj novi ciklus počinje sa intelektualnom ambicijom i potencijalom da izmijeni buduće horizonte. Jednog dana, istorija će pamtiti da je sve počelo sa smjelim umetnikom koji je Crnu Goru približio svijetu, a svijet Crnoj Gori.
Napomena:
Olav Šrader (Schrader) je nizozemski pisac, poliglota koji piše svoje romane na holandskom, portugalskom, engleskom i španskom (Alma mater: Univerzitet u Amsterdamu). U prevodu na srpski uskoro mu izlazi roman Veliki poglavica i momah ratnik u izdanju Boka F – Podgorica, osnivača Međunarodne konferencije pisaca poliglota Geoliteratura.
