Piše: Sajmon Digins
Pakistanski ministar odbrane Havadža Asif prilično je uzbuđeno prošle nedelje objavio novi odbrambeni sporazum – Sporazum o zajedničkoj odbrani iz Meke – između Saudijske Arabije, Pakistana i Turske, nazvavši ga začetkom „muslimanskog NATO-a“. Zatim je pozvao muslimanske zemlje da ostave po strani svoje razlike i pridruže im se. Ključna odredba – da će se napad na bilo koju od te tri zemlje smatrati napadom na sve njih – gotovo je identična čuvenom članu 5 NATO-a, koji se naširoko smatra temeljem tog saveza. Međutim, za razliku od NATO-a – čiju su istorijsku svrhu i fokus saželi u rečima prvog generalnog sekretara saveza, generala Izmeja: „držati Amerikance unutra, Ruse napolju, a Nemce dole“ – potpuno je nejasno šta je strateška namera ovog novog odbrambenog sporazuma.
Svakako, tešnja odbrambena i bezbednosna saradnja između Saudijske Arabije, Pakistana i Turske može doneti obostrane, komplementarne koristi. Pakistan je jedina muslimanska zemlja koja poseduje nuklearno oružje i ima preko milion ljudi pod oružjem; Saudijska Arabija donosi svoju ekonomsku snagu, prestiž Čuvara Svetih mesta i tradicionalno regionalno liderstvo; a Turska ima drugu po veličini stajaću vojsku u NATO-u, široke interese širom Centralne i Južne Azije i naprednu odbrambenu industriju. Barem na papiru, ovo je impresivna kombinacija.
Sporazum se takođe nadovezuje na prethodne, nenametljive, ali ne i beznačajne dogovore. Saudijci i Pakistanci su u septembru prošle godine potpisali pakt sličan Sporazumu iz Meke, sa gotovo identičnim odredbama o kolektivnoj bezbednosti. On se, pak, temeljio na dugogodišnjoj pakistanskoj tehničkoj u stručnoj podršci saudijskim oružanim snagama. Obe zemlje su, međutim, naglašavale da to ne uključuje deljenje tehnologije nuklearnog oružja – uprkos izvesnom raspitivanju oko mogućnosti nabavke takvog oružja od strane Saudijske Arabije, najvećim delom kao odgovor na pretnju iz Irana.
Ovo takođe ukazuje na jednu od inherentnih geopolitičkih kontradiktornosti ovog sporazuma: za razliku od često citirane i dobro poznate pokretačke snage možda neočekivanih savezništava – „neprijatelj mog neprijatelja je moj prijatelj“ – kod sve tri zemlje postoje slučajevi gde je „neprijatelj mog prijatelja moj prijatelj“. Ukratko, za razliku od NATO-a, ne postoji jasna pretnja niti jedinstven, opšteprihvaćen pogled na svet među njima.
Turska ostaje članica samog NATO-a i, a iako predsednik Erdogan prezire izraelskog premijera Benjamina Netanjahua, dve zemlje su sarađivale posle 11. septembra u suzbijanju islamističkih pretnji. U međuvremenu, glavni fokus Saudijske Arabije je obuzdavanje Irana, a što se tiče odnosa sa Izraelom, iako nisu prijateljski, sve do sukoba u Gazi mogli su se verovatno opisati kao da su na tragu Avramovih sporazuma.
Geopolitička opsesija Pakistana ostaje Indija, sa sporednim zadatkom rešavanja nereda u njegovoj provinciji Paštunistan (severozapadna pogranična provincija) i sada neposlušnim bivšim saveznikom, Avganistanom pod kontrolom talibana. I to uprkos Asifovoj snažnoj antiizraelskoj i često odvratnoj antisemitskoj retorici. Pakistanski ministar odbrane je, između ostalog, pozivao na „proterivanje evropskih Jevreja“. Takođe je veoma teško zamisliti Tursku, sa njenim snažnim trgovinskim vezama sa Indijom, da interveniše u bilo kom indijsko-pakistanskom sporu. U međuvremenu, sve tri zemlje, koje su pretežno sunitske, trudile su se da uvere Iran da ovo nije početak antišiitske koalicije. Dakle, o čemu se ovde radi?
Osim aspirativnog poziva na muslimansko bratstvo, koje još uvek može odjekivati u islamskom svetu na način na koji poziv na „hrišćanski svet“ ili čak „Zapad“ može zvučati šuplje, podsticaj za ovaj odbrambeni sporazum najviše duguje kontinuiranom preoblikovanju američkih savezništava i strukture snaga. Njegov trenutni zaplet u Ormuskom moreuzu samo će to ubrzati.
Nacionalna bezbednosna strategija Amerike, objavljena prošle godine, nosi jasan naglasak na „Ameriku na prvom mestu“ i prateću „Monroovu doktrinu“, koja proglašava prevashodstvo SAD u zapadnoj hemisferi. Ona takođe iznosi američki plan da povuče svoje snage iz različitih geografskih arena, pri čemu bi saveznici preuzeli odgovornost za sopstvenu bezbednost. SAD bi i dalje mogle delovati kao „garant bezbednosti u krajnjoj nuždi“, ali samo – i to je Trampov transakcioni model – ako ti saveznici istinski podele teret, a ne da, kao što su Evropljani uglavnom činili od 1991. godine, budu muftaši.
Vojislav Durmanović: Bosna i Hercegovina kao energetski mandat NATO-a
Čak bi i Izrael, koji je oduvek smatrao Ameriku svojim pouzdanim prijateljem, mogao otkriti da Netanjahuovo nesnosno ponašanje u stilu „rep maše psom“ ima svoje granice. Amerika nikada neće napustiti tu zemlju, ali bi tiho pozdravila „obuzdani“ Izrael, onaj koji nije u neprekidnom ratu sa svojim susedima – i kome stoga nije potrebna američka pomoć. To bi omogućilo Americi da se usredsredi na svoje bliskoistočne poslovne interese, što bi moglo uključiti čak i čašćavanje sa tim resursima bogatim „đavolom“, Iranom.
Sporazum iz Meke veoma odgovara SAD. Pogotovo je za Saudijce nezamislivo da bi potpisali taj dogovor a da prethodno nisu konsultovali Donalda Trampa, a sve tri zemlje se, naročito od strane predsednika, smatraju snažnim saveznicima Amerike.
Reakcije na Sporazum iz Meke za sada su donekle oprezne. Komentatori ukazuju na nedostatak integrisane komandne strukture, planiranja i decenija obuke, uhodane saradnje i doktrinarne koherentnosti koje novi saveznici imaju u poređenju sa NATO-om. Ali to donekle maši suštinu: prvo, to može doći s vremenom, ali što je važnije, sporazum je prvenstveno, u ovoj fazi, politička izjava. U međuvremenu, i izraelski i indijski komentatori pronašli su zajednički cilj, sugerišući tešnju saradnju između svoje dve zemlje kako bi se suprotstavili tom potencijalnom „muslimanskom bloku“. Na Mediteranu, antiturska zabrinutost ubrzala je sve dublja izraelsko-grčka i izraelsko-kiparska odbrambena partnerstva. To sada uključuje i program slojevite protivvazdušne odbrane „Ahilov štit“ vredan četiri milijarde dolara (tri milijarde funti), potpisan u julu ove godine.
„Muslimanski NATO“ možda i nije tačna, ili čak korisna, analogija za to, ali Sporazum iz Meke zaista označava prekretnicu. Iako za SAD nije trenutak „povlačenja istočno od Sueca“, on signalizira da se u Južnoj Aziji nova bezbednosna arhitektura pojavljuje, kojoj će trebati vremena da se razvije. Britanija, dosadašnji verni američki pomoćnik na Bliskom istoku i drugde, možda će se boriti da pronađe svoje mesto kako se ovaj novi poredak bude oblikovao.
Sajmon Digins je bezbednosni, odbrambeni i vojni komentator, bivši pukovnik britanske vojske i saradnik-urednik podkasta „Odbrana na ivici“. Takođe je služio kao izaslanik odbrane u Kabulu od 2008. do 2010. godine.
Izvor: The Spectator
Prevod: Novi Standard
