Piše: Kris Hedžis
Prevod: Žurnal
U Gazi nema nikakvog prekida vatre. Ne postoji ni „Odbor za mir“ koji bi zaista djelovao, ni jasan put ka okončanju genocida, ni mehanizam koji bi vodio stvaranju palestinske države. Izrael je od samog predstavljanja Trampovog „Sveobuhvatnog plana za okončanje sukoba u Gazi“ odbijao da ispuni bilo koji njegov uslov i da se pridržava bilo koje njegove odredbe. Neće to početi činiti ni sada.
Postoji samo genocid. Mijenjaju se njegovi oblici i intenzitet, ali njegova suština ostaje ista.
Trampov plan je fatamorgana, mađioničarski trik, kratkotrajni poduhvat u službi vlastite taštine. U oktobru 2025. godine Tramp je u egipatskom Šarm el Šeiku okupio svjetske lidere kako bi predstavio svoj mirovni sporazum, za koji je kazao da je bilo potrebno „3.000 godina“ da se postigne, a zatim nestao iza kulisa.
Mirovni plan je, poput čitave predstave sa dimom i ogledalima koja obilježava Trampovu eru, gurnut u mračnu rupu zaborava, dok naš vrhovni komandant u liku P. T. Barnuma na pozornicu izvodi novi krvavi spektakl: rat protiv Irana.
Tramp je 30. jula objavio da je postignut „istorijski“ sporazum, kojim je predviđeno „potpuno razoružavanje Hamasa i svih ostalih oružanih grupa u Gazi“. Plan u 15 tačaka, predstavljen kao djelo Odbora za mir, u kojem nema nijednog palestinskog predstavnika, dok je Tramp postavljen za njegovog doživotnog predsjednika, nazvao je „veličanstvenim korakom ka trajnom miru i bezbjednosti“.
Hamas je, međutim, ubrzo uslovio taj zahtjev, saopštivši da će teško naoružanje predati samo ukoliko Izrael obustavi „sve oblike agresije“ i povuče svoje okupacione snage iz Gaze. Benjamin Netanjahu je potom bez mnogo razmišljanja odbacio Trampov prijedlog. Izrael, kazao je, neće povući svoje snage sve dok Hamas ne bude „istinski“ razoružan.
Mirovni plan, koji su podržale i Ujedinjene nacije, zapanjujuće zanemarujući palestinski suverenitet i međunarodno pravo, nikada nije bio ništa više od propagandne predstave. Njegova jedina svrha jeste da Izraelu pruži diplomatsko pokriće kako bi genocid priveo željenom kraju: „dobrovoljnom iseljavanju“ Palestinaca iz Gaze, što je tek eufemizam za etničko čišćenje.
Otkako je „prekid vatre“ stupio na snagu 10. oktobra 2025, dva mjeseca prije nego što je Trampov „mirovni plan“ zvanično uobličen, Izrael je u Gazi ubio 1.258 Palestinaca.
Prekid vatre sa ovolikim brojem mrtvih nije prekid vatre.
Kada Gaza bude ispražnjena, na red će doći Zapadna obala.
Od bezbrojnih mirovnih planova koji su se smjenjivali tokom proteklih decenija, ovaj je najmanje ozbiljan.
Osim zahtjeva da Hamas u roku od 72 časa od početka prekida vatre oslobodi taoce, što je i učinjeno, plan ne sadrži ni konkretne odredbe ni obavezujuće rokove. Prepun je ograda koje Izraelu omogućavaju da sporazum jednostavno stavi van snage.
Upravo u tome i jeste smisao.
Kada je plan objavljen, napisao sam:
„On nije ni zamišljen kao ostvariv put ka miru, što razumije i većina izraelskih čelnika… Israel Hayom, najtiražniji izraelski list, koji je pokojni kazino-magnat Šeldon Adelson osnovao kao glasilo premijera Benjamina Netanjahua i zagovornika mesijanskog cionizma, poručio je svojim čitaocima da ne treba da strahuju zbog Trampovog plana, jer je on samo ‘retorika’.“
Kao jedan od primjera naveo sam odredbu iz prijedloga prema kojoj se Izrael „neće vraćati u područja iz kojih se povukao sve dok Hamas u potpunosti sprovodi sporazum“.
Upitao sam:
„Ko odlučuje da li je Hamas ‘u potpunosti sproveo’ sporazum? Izrael. Vjeruje li iko da će Izrael postupati u dobroj vjeri? Može li se Izraelu vjerovati kao nepristrasnom arbitru u sprovođenju sporazuma? Ako Hamas, unaprijed žigosan kao teroristička organizacija, uloži prigovor, hoće li ga iko saslušati?“
„Kako je moguće da se u jednom mirovnom prijedlogu potpuno zanemaruje Savjetodavno mišljenje Međunarodnog suda pravde iz jula 2024. godine, kojim je ponovljeno da je izraelska okupacija protivpravna i da mora biti okončana?“
„Kako je moguće da se u njemu čak i ne pominje pravo palestinskog naroda na samoopredjeljenje?“
„Ko je Sjedinjenim Državama dao ovlašćenje da u Gazu pošalju ‘Međunarodne stabilizacione snage’, što je tek uljepšan naziv za stranu okupaciju?“
„Zašto Izrael, koji je razorio Gazu, nije obavezan da plati ratnu odštetu?“
Prema procjenama Ujedinjenih nacija, 92 odsto stambenih objekata u Gazi oštećeno je ili uništeno, dok je štetu pretrpjelo oko 81 odsto svih građevina.
Pojas Gaze pretvoren je u 61 milion tona ruševina. Među njima je i devet miliona tona opasnog otpada, uključujući azbest, industrijski otpad i teške metale, kao i neeksplodirana ubojna sredstva te, prema procjenama, 10.000 tijela koja se raspadaju. Otkako je prekid vatre stupio na snagu, Izrael je srušio još oko 1.500 zgrada.
Kako iko može povjerovati da će Izrael, odlučan da Gazu sravni sa zemljom, odjednom promijeniti namjeru i dopustiti Palestincima da obnove ono u čije je uništenje uložio toliko vremena, novca i krvi?
Penzionisani general-major Giora Eiland, nekadašnji načelnik izraelskog Savjeta za nacionalnu bezbjednost, izrazio je isto stanovište u nedjelju, gostujući na izraelskoj radio-stanici 103FM. Eiland je rekao:
„Izrael nema nikakav interes da Gaza bude obnovljena. Za nas je bolje da ostane razorena i za generacije koje dolaze…“
„Što u Gazi bude više očaja i razaranja, i što taj spomenik onome što su učinili 7. oktobra bude veći u godinama koje dolaze, to je bolje.“
Izrael nikada neće dopustiti obnovu Gaze. Nikada neće obnoviti zdravstvene ustanove ni postrojenja za preradu vode. Nikada neće prenijeti vlast na Međunarodne stabilizacione snage, koje ionako postoje samo na papiru. Nikada neće dopustiti osnivanje Nacionalnog komiteta za upravljanje Gazom, niti će pristati na palestinsko samoopredjeljenje i državnost.
Tramp obećava „Rivijeru Gaze“, koja bi djelovala kao „posebna ekonomska zona“: područje izuzeto iz državnog pravnog poretka i u potpunosti prepušteno privatnim investitorima, nalik privatnom gradu sa posebnom poveljom u Hondurasu, iza kojeg stoji Peter Til.
Ali Trampova „Rivijera Gaze“ nije ništa drugo do bijedni privremeni kamp duž linije prekida vatre u blizini Rafe. Čine ga „montažne kućice“, nalazi se pod palestinskom upravom, a obezbjeđuju ga malobrojne međunarodne snage, navodi Gardijan.
U očajničkom pokušaju da mu se prida nekakav značaj, predstavlja se kao ogledni projekat.
„Ni jedan jedini dolar“
Iako je Odboru za mir obećano oko 17 milijardi dolara, do kraja maja 2026. nijedan jedini dolar nije uplaćen u njegov zvanični fond za obnovu Gaze, kojim upravlja Svjetska banka. Preko drugih kanala prikupljeno je svega oko 23 miliona dolara za tekuće troškove. Ujedinjeni Arapski Emirati obećali su dodatnih 100 miliona dolara, namijenjenih budućim palestinskim policijskim snagama, ali je taj novac i dalje „zamrznut“, navodi Fajnenšel tajms.
To znači da su na svakih obećanih 100 dolara stvarno uplaćena svega 72 centa.
S obzirom na ogromne ekonomske gubitke koje su zalivske i druge zemlje donatori iz regiona pretrpjele zbog američko-izraelskog rata protiv Irana, među njima Bahrein, Jordan, Kuvajt, Katar, Saudijska Arabija i Ujedinjeni Arapski Emirati, malo je vjerovatno da će obećana sredstva ikada biti uplaćena.
Evropska unija, Ujedinjene nacije i Svjetska banka procijenile su u izvještaju objavljenom u aprilu da je za oporavak i obnovu Gaze potrebno 71,4 milijarde dolara.
Odbor za mir, čiji je glavni zvaničnik bugarski diplomata Nikolaj Mladenov, očajnički pokušava da prikupi sredstva.
Sjedinjene Države pokušale su da se domognu 11 milijardi dolara palestinskih poreskih prihoda i zamrznutih bankarskih sredstava koje Izrael zadržava, ali je Palestinska uprava taj prijedlog odbila. Izraelsko zadržavanje poreskih prihoda dodatno je produbilo finansijsku krizu na Zapadnoj obali, zbog čega je Palestinska uprava hiljadama svojih službenika prepolovila plate.
Ne postoje ni Međunarodne stabilizacione snage (ISF), zamišljene kao multinacionalna mirovna misija sastavljena od vojnika iz Albanije, sa Kosova, iz Kazahstana, Maroka, Ugande i Indonezije, koja je u međuvremenu obustavila svoje učešće.
Ministar finansija Bezalel Smotrič i ministarka za naselja i nacionalne zadatke Orit Struk zatražili su od Netanjahua da ponovo sazove Bezbednosni kabinet kako bi bila poništena njegova odluka od 26. jula kojom je odobren ulazak pripadnika ISF-a u Gazu.
Čitav Trampov projekat nalik je fantaziji iz Alise u zemlji čuda.
Svako ko se u Gazi previše približi Žutoj liniji, koja se neprestano pomjera i pritom je slabo obilježena, biva ustrijeljen. Puca se i na policajce. Likvidiraju se vođe Hamasa i članovi njihovih porodica, među njima i Azam Halil el Haja, sin Halila el Haje, nekadašnjeg šefa političkog biroa Hamasa i glavnog pregovarača te organizacije.
Izraelske bombe satiru Palestince koji čekaju u redovima pred javnim kuhinjama, kao i one koji im dijele pomoć. Izrael dopušta ulazak svega polovine broja kamiona sa hranom i humanitarnom pomoći predviđenog sporazumom o prekidu vatre.
Palestinci, od kojih je 90 odsto raseljeno, i dalje žive u šatorskim naseljima, među ruševinama i otvorenim barama fekalnih voda. Nemaju ni odgovarajuće toalete ni električnu energiju. Stopa nezaposlenosti iznosi 80 odsto. Desetine hiljada djece u Gazi pate od akutne neuhranjenosti. U prosjeku, svakog dana bude ubijeno jedno dijete.
Tacit je razumio: napravili su pustinju i nazvali je mirom.
Trampov plan nije ni zamišljen da okonča sukob. Nije zamišljen da Palestincima donese pravedno rješenje. Nije zamišljen da zaustavi masovno ubijanje koje i dalje traje. Zamišljen je da Izraelu omogući da dovrši genocid i preživjele Palestince protjera iz njihove domovine, čime bi cionistički san bio konačno ostvaren.
Tramp je, koliko god bio ograničen, barem to shvatio.
Izvor: Consortium
