Piše: Vuk Bačanović
Površne interpretacije rata u Hrvatskoj 1991-1995 koje dominiraju kako njenim, tako i medijskim prostorom u Bosni i Hercegovini otprilike glase ovako: Srbi su se jednog jutra probudili s neodoljivom željom da, na nagovor Slobodana Miloševića, podignu pobunu, protjeraju komšije, četiri godine drže komad tuđe – a ne svoje – države u svojim rukama, a zatim, pošto su izgubili rat, uredno posjedaju na traktore i odu bestraga, odnosno u Srbiju. Sve se u toj verziji odvija besprekorno: uzrok stoji ispred posljedice, krivica ima jednog adresanta, a moralna pouka je neupitna: Pobuna je bila narudžbenica, a egzodus samo roba koja je četiri godine kasnije uredno isporučena na kućnu adresu, doduše bez kuće i bez adrese – jer su, pri isporuci, zapaljene.
Nevolja je, međutim, što istorija ne funkcioniše kao poštanska služba.
I upravo zbog toga ne znači da nije podjednako nepošteno a ujedno i u skladu s političkom školom u kojoj se vlastito nedjelo ne poriče nego jednostavno ne primjećuje, preći preko zločina počinjenih u ime Republike Srpske Krajine. Približno 170.000 Hrvata i drugih nesrba bilo je protjerano ili prinuđeno da napusti područja pod srpskom kontrolom. Čak i nakon dolaska UNPROFOR-a, od 1992. do 1995. godine, prema službenom izvještaju hrvatske vlade, protjerano je još oko 25.000 Hrvata i pripadnika drugih nesrpskih zajednica, dok ih je oko 600 ubijeno, uglavnom staraca koji su ostali u svojim kućama. Škabrnja, Voćin, Ćelije, Lovas, Baćin i druga mjesta masovnog stradanja nisu izmišljeni u propagandnoj radionici HDZ-a.
Upravo tu počinje onaj dio priče koji se u pobjedničkim verzijama obično preskoči, jer kvari jednostavnu raspodjelu uloga. Priznati zločine počinjene u ime RSK ne znači prihvatiti da su srpske nevolje u Hrvatskoj počele barikadama, niti da je strah iz kojeg je pobuna izrasla bio naknadno fabrikovan u kabinetima SANU. Srpski strah u Hrvatskoj nije nastao u avgustu 1990, niti ga je jednog kišnog popodneva izmislila grupa akademika nad famoznim nedovršenim rukopisom Memoranduma. Bio je stariji od Miloševića, stariji od Knina kao političkog središta pobune i neuporedivo stariji od Republike Srpske Krajine. Poticao je iz porodičnog pamćenja genocida u NDH, ali i iz neposrednog iskustva generacije koja je sedamdesetih godina u vrijeme MASPOK-a gledala kako se u Hrvatskoj, pod parolama nacionalne ravnopravnosti, izgradnje „vlastitog socijalizma“ i demokratske obnove, ponovo legitimiše politički jezik u kojem su Srbi tretirani kao tuđe, sumnjivo i suvišno tijelo. Zato korijene Oluje nije dovoljno tražiti u zločinima i nacionalističkom bezumlju u RSK između 1991. i 1995. godine. Oni sežu dublje, u dugo sazrijevanje ideje da će Hrvatska biti slobodnija, stabilnija i napokon „svoja“ tek kada bude nacionalno jednoobraznija.
Rodoljub Čolaković je daleke 1971. prepoznao ne samo pojedinačne izlive mržnje nego i politički postupak kojim se mržnja prevodi na službeni jezik i proglašava oblikom nacionalne emancipacije. Njegovo svjedočenje utoliko je važnije što nije dolazilo od srpskog nacionaliste – naprotiv, takve je prezirao – već od starog jugoslovenskog komuniste, partizanskog rukovodioca i jednog od najviših funkcionera poslijeratne Jugoslavije. Kada su regruti u Vinkovcima dva kilometra marširali pjevajući: „Paveliću, ti si prvi, napiću se srpske krvi“, milicija je ostala mirna sve dok nisu stradali vagoni. Ali Čolakoviću je od same pjesme bilo važnije njeno tumačenje. Ivan Šibl, partizanski general, književnik i istaknuti hrvatski političar, govorio je o bezazlenim „pjesmicama“ i nacionalistima kao „potencijalnim saveznicima“ protiv unitarizma; Pero Pirker, nekadašnji gradonačelnik Zagreba i tadašnji sekretar Izvršnog komiteta CK Saveza komunista Hrvatske, objašnjavao je da su pjevači zapravo bili izazvani hegemonističkom politikom. Čovjek koji najavljuje ispijanje srpske krvi tako je od ekstremiste proizveden u nervoznog federalistu sa neobičnim muzičkim ukusom.
Čolaković zato hrvatsko rukovodstvo nije vidio kao zbunjenu upravu koja ne uspijeva obuzdati nekoliko zanesenih mladića, nego kao politički vrh koji je nacionalističku energiju namjerno puštao s lanca, vjerujući da će ona najprije rastrgnuti „unitariste“, a zatim se sama vratiti u kućicu. Na čelu tog kursa stajali su Savka Dabčević-Kučar, predsjednica CK SK Hrvatske, i Miko Tripalo, jedan od najmoćnijih hrvatskih i jugoslovenskih političara tog doba i vodećih ličnosti Hrvatskog proljeća. Čolaković bilježi uklanjanje Srba i hrvatskih prvoboraca sa odgovornih položaja u Slavoniji i zaključuje da u stvorenoj atmosferi „svaki ustaša može da iskali svoj antisrpski bes“. Miloš Žanko, hrvatski i jugoslovenski komunistički funkcioner koji je zbog kritike hrvatskog nacionalizma politički uklonjen, izvještavao ga je da se nakon Desete sjednice mijenjaju lokalna rukovodstva, da klerikalci ulaze u Savez komunista po svešteničkim uputstvima i da na čelo opština dolaze problematični ljudi.
Strah se, međutim, nije širio samo ulicom nego i kroz institucije koje su istovremeno poricale da za njega postoji ikakav razlog. Čolaković je primjećivao da Vjesnik i zagrebačka televizija prećutkuju kritike upućene Šimi Đodanu i Hrvatskom tjedniku, odnosno upravo one glasove koji su upozoravali na raspirivanje nacionalizma. Sam Đodan je, prema Čolakoviću, najviše širio besmislenu tezu o ekonomskom pljačkanju i kolonijalnom položaju Hrvatske, o odlivanju hrvatskih deviza u Beograd i „srbiziranju“ dalmatinske obale. Čolaković smatra da su Đodan i Marko Veselica ekonomske rasprave sistematski bojili antisrpskom mržnjom. Njegov zaključak bio je da u medijima djeluju snage koje namjerno zaoštravaju odnose, izazivaju srpski šovinizam i truju atmosferu. To nisu osjećali samo Srbi. Vesna Parun, jedna od najznačajnijih hrvatskih pjesnikinja, govorila mu je da je proglašavaju unitaristkinjom zato što se u cijeloj Jugoslaviji osjeća kod kuće i ne želi prekinuti prijateljstva sa ljudima iz Srbije: „Atmosfera je strašna.“
Nakon Titove smjene hrvatskog rukovodstva u Karađorđevu, Milka Kufrin, predratna komunistkinja, partizanka i narodni heroj, sažela je sve u jednu rečenicu: Hrvatskom je vladala „antisrpska histerija“, a svako ko bi na nju upozorio bio je žigosan kao unitarista. Mržnja je, dakle, bila dopuštena politička emocija; nedopušteno je bilo primijetiti da postoji.
Do jeseni je cijela konstrukcija već bila vidljiva. Hrvatski tjednik proglašavao je da je „Hrvatska država samo hrvatskog naroda“; Matica hrvatska se iz kulturne ustanove pretvarala u paralelni politički centar, a Dražen Budiša, tadašnji studentski vođa, postajao je jedno od lica pokreta koji je partijski vrh prihvatio kao „legitimnog“ predstavnika hrvatske omladine. Oko njega su se okupljali klerikalci i nacionalisti, a njihove ambicije nisu se završavale na univerzitetu: studenti su trebali postati „motorna snaga“ šireg narodnog pokreta, neka vrsta hrvatske „kulturne revolucije“.
U jezičkoj politici nastojalo se ijekavicu proglasiti isključivo hrvatskom, što je Čolaković nazvao „pohrvaćivanjem Srba“ i upozorio da će ih takva politika neminovno goniti na otpor. Pouka koju su Srbi iz toga mogli izvući nije bila da se 1941. doslovno vratila, nego da vlast može tolerisati njen jezik, oslanjati se na njene političke nasljednike i njihovu mržnju proglašavati razumljivom reakcijom, dok strah mogućih žrtava proglašava bolešću. Zato za tu generaciju 1990. nije donijela nikakvu novu poruku: ono što se sedamdesetih pjevalo po ulicama, šaputalo po komitetima i štampalo između redova, „ezopovskim jezikom“ kako je kasnije priznala sama Savka Dabčević Kučar, sada je samo izgovoreno glasnije, s državnog vrha, odnosno od strane novoizabrane vlasti.
Titova intervencija u Karađorđevu je sve te tendencije trenutačno razbila, ali ih nije izbrisala iz hrvatskog društva. Nastupila je „hrvatska šutnja“, što nije značilo da su nacionalističke i antisrpske ideje iščezle, nego da su privremeno izgubile javnu pozornicu i nastavile da sazrijevaju u kulturnim, crkvenim, porodičnim i emigrantskim krugovima. Hrvatski nacionalizam je naučio da šapuće, ali ne i da misli drugačije.
Na drugoj strani stajali su Srbi čije je kolektivno pamćenje bilo obilježeno 1941. godinom. Oni su u početnoj fazi partizanskog pokreta u Hrvatskoj bili njegova većina, ne zato što su pročitali izvanredno kvalitetnu brošuru o dijalektičkom materijalizmu, nego zato što im je ustaška država ponudila izbor između jame, logora, protjerivanja i oružanog otpora. Prema podacima koje navodi Ivo Goldštajn, Srbi su krajem 1941. činili oko 77 odsto partizana u Hrvatskoj. Za njih Jugoslavija i bratstvo i jedinstvo nisu bili samo ideološki paravani, nego garancija da se hrvatska državnost više neće graditi na njihovom nestanku.
A onda je za predsjednika Hrvatske izabran Franjo Tuđman, ne politički došljak koji se tek pred prve višestranačke izbore dosjetio hrvatskog nacionalnog pitanja, nego jedan od istaknutijih nacionalno orijentisanih intelektualaca iz kruga Hrvatskog proljeća i Matice hrvatske. Poslije sloma pokreta uhapšen je u januaru 1972. i osuđen na dvije godine zatvora, kasnije smanjene na devet mjeseci. Upravo u godinama političke izolacije i postepenog raspada jugoslovenskog poretka nastajala su Bespuća povijesne zbiljnosti: rukopis je dovršen u februaru 1988, a knjiga je objavljena 1989, u istoj godini u kojoj je Tuđman osnovao HDZ i iz disidentskog salona prešao u predsoblje vlasti. U njoj je pisao da nasilne, pa i genocidne promjene, iako produbljuju mržnju i ostavljaju teške posljedice, istovremeno dovode do etničke homogenizacije i do „većeg sklada nacionalnog sastava pučanstva i državnih granica“, što može imati „pozitivne učinke“ u budućnosti. Genocid je, dakle, nesumnjivo žalostan događaj, ali ponekad, ako se posmatra s dovoljne istorijske visine, zna obaviti i koristan kartografski posao: ukloni stanovništvo koje kvari legendu karte i ostavi granice u ljepšem skladu s bojom dominatnog puka.
Vuk Bačanović: Draga djeco, ne palite oltar prije prijave na recepciji
Tuđman, evidentno, nije bio prosti balkanski vampir koji pije krv na prepad, bez fusnota i navođenja literature. Bio je grof Drakula s naučnim aparatom. Najprije bi pristojno izrazio žaljenje zbog žrtava, zatim obrisao naočale, razmotao kartu i utvrdio da se državna granica nakon svega ipak ljepše poklapa s nacionalnim sastavom stanovništva. Obični vampir ostavlja za sobom samo krvave mrlje; ovaj je uz mrtve ostavljao i fusnotu o mogućoj istorijskoj koristi. Zato se nije moglo ozbiljno očekivati da potomci naroda nad kojim je u prethodnoj hrvatskoj državi izvršen genocid njegov izbor dočekaju kao proljećni festival građanskog optimizma. Kada za predsjednika izaberete čovjeka koji u etničkom nestanku vidi i izvjesnu kartografsku prednost, nije baš umjesno čuditi se što oni čija se boja na karti može izbrisati brže bolje iskopavaju djedov automat iz dvorišta.
Da ta kartografska logika nije ostala zatvorena među koricama knjige, pokazuje i sudbina Srba daleko od Knina, barikada i linija fronta. Srbi su već 1991. masovno napuštali područja pod neprekidnom kontrolom hrvatske vlasti. U Zagrebu i Splitu zabilježene su masovne nezakonite deložacije iz stanova, prijetnje i odbijanje vojnih vlasti da izvrše sudske odluke o vraćanju stanara. Više od 23.000 srpskih porodica izgubilo je stanarska prava upravo u dijelovima Hrvatske koji nikada nisu bili pod kontrolom RSK, što je posebno pogodilo urbano stanovništvo i trajno spriječilo njegov povratak.
I tu dolazimo do ključnog argumenta: Da je progon bio samo reakcija na RSK, zašto su stanove, poslove i sigurnost gubili Srbi u Zagrebu, Splitu, Rijeci i drugim gradovima u kojima nije bilo balvana, krajiške vojske ni onoga što se šablonski, a često i rasistički označava kao „srpska paradržava“? Zašto je etničko pražnjenje zahvatilo i one koji nisu podigli pobunu, koji su glasali za reformisane komuniste, vjerovali u zajedničku državu ili jednostavno pokušavali da ostanu kod kuće? Upravo zbog toga što traktorska kolona iz avgusta 1995. nije bila puka odmazda za oružanu pobunu i ratne zločine, već trenutak kada su Bespuća prestala biti naslov knjige i postala adresa na kojoj više nije bilo kuća, samo putokaz prema izlazu i narod koji je zavičaj morao ponijeti u prikolici.
