Piše: mr Stevan Gajević
U našem javnom prostoru, pa i unutar institucija koje vode pregovarački proces sa Evropskom unijom, gotovo po inerciji se kao uzor navode velike države koje čine jezgro evropskog odlučivanja. Pozivamo se na njihove modele, sisteme i prakse, iako je jasno da su njihova istorijska i institucionalna iskustva bitno drugačija od naših realnih kapaciteta. Takav uzor može djelovati politički logično, ali analitički gledano – promašuje suštinu.
Istovremeno, kao gotovo jedini „bliži“ primjer uporno se nameće Hrvatska. Razlozi za to su očigledni – geografska blizina, jezička razumljivost i naslijeđeni administrativni okvir. Međutim, takav izbor je daleko od nespornog. Uprkos formalnom članstvu u Evropskoj uniji, razvojni dometi Hrvatske ostaju ograničeni, a njen institucionalni i ekonomski model opterećen brojnim protivrječnostima. Dodatno, riječ je o prostoru koji i dalje nosi slojeve nasljeđa bivše Jugoslavije, što odnose i poređenja čini složenijim nego što se na prvi pogled čini.
Međutim, kada se fokus sa inercije prebaci na suštinu, postaje jasno da u okviru evropskih integracija postoje dvije države koje se Crnoj Gori nameću kao prirodni i gotovo idealni uzori. Riječ je o Slovačkoj i Češkoj – zemljama sa kojima nas ne povezuje samo formalna diplomatija, već i slojevit kontinuitet istorijskih veza i neskriveno međusobno uvažavanje.
Njihova vrijednost kao referentnih modela ne proizilazi samo iz činjenice da su uspješno prošle tranziciju i postale članice EU. Još važnije, njihovi odnosi sa Crnom Gorom, kako u istorijskom tako i u savremenom kontekstu, nijesu opterećeni konfliktima, otvorenim pitanjima niti političkim nasljeđem koje bi zahtijevalo dodatna tumačenja i stalna vraćanja unazad. To je rijetka pozicija u evropskim okvirima – odnos koji se može razvijati bez potrebe za „rasterećenjem prošlosti“.
Istovremeno, iako jezički udaljenije od našeg neposrednog okruženja, ove zemlje ostaju dovoljno bliske u kulturnom i istorijskom smislu da njihova iskustva budu razumljiva i primjenjiva. Postoji jasna međusobna prepoznatljivost: oni razumiju fazu u kojoj se Crna Gora nalazi, a Crna Gora može jasno sagledati pravac u kojem treba da ide. Upravo u toj kombinaciji – bliskosti bez opterećenja i različitosti bez nerazumijevanja – leži njihova stvarna vrijednost kao uzora.
Stevan Gajević: Između gotovine i algoritma – kuda ide novac?
Polazeći od istorijskog konteksta, odnosi između prostora današnje Crne Gore i srednjoevropskog prostora imaju kontinuitet koji nadilazi uobičajene diplomatske okvire i ulazi u sferu dublje, strukturne bliskosti. Još u XIX vijeku, kroz ideju panslavizma, razvijala se svijest o međusobnoj kulturnoj i političkoj povezanosti slovenskih naroda. U takvom okviru, Crna Gora je, kao slobodna država, imala izražen simbolički značaj, dok su u češkim i slovačkim intelektualnim krugovima postojali autentično interesovanje i uvažavanje prema njenoj borbi za očuvanje državnosti i identiteta. Za razliku od brojnih drugih istorijskih odnosa u Evropi, ove veze nijesu bile opterećene imperijalnim aspiracijama niti konfliktima, već su počivale na principu uzajamnosti.
Takav obrazac odnosa nastavio se i kroz XX vijek, u okviru relacija između Čehoslovačke i Jugoslavije, koje su se razvijale u kontinuitetu stabilnosti i međusobnog uvažavanja. Nije bilo otvorenih sporova, niti istorijskih trauma koje bi opterećivale savremene političke procese. Naprotiv, jasno izražena i nedvosmislena solidarnost i iskreno prijateljstvo, karakterisali su gotovo čitav period postojanja obje države – od vremena Male antante, preko događaja iz 1938. godine, pa sve do prelomnih trenutaka krajem šezdesetih godina i 1989. godine. Upravo ta kontinuitetna linija odnosa danas predstavlja rijedak i vrijedan politički kapital: mogućnost da se savremeni bilateralni odnosi razvijaju bez potrebe za njihovim „rasterećenjem“ kroz istorijske revizije ili politička preispitivanja.
Ne smije se zanemariti ni važna, često nedovoljno isticana dimenzija ovih odnosa – postojanje snažne pravoslavne zajednice u obje zemlje, a naročito u Slovačkoj. Ta činjenica daje dodatni sloj bliskosti koji prevazilazi uobičajene političke i ekonomske okvire i ulazi u sferu duhovnog i kulturnog identiteta.
Upravo ta kombinacija – političke kompatibilnosti, istorijske bliskosti i duhovnih dodirnih tačaka – čini odnose Crne Gore sa Slovačkom i Češkom stabilnim, predvidivim i lišenim tenzija koje opterećuju mnoge druge bilateralne relacije u Evropi.
Opšta privredna snaga Češke i Slovačke nije deklarativna, već mjerljiva i jasno potvrđena kroz nivo BDP-a po glavi stanovnika koji višestruko nadmašuje regionalne okvire, uz stabilne stope rasta i visok stepen integrisanosti u evropske proizvodne lance. Riječ je o izrazito industrijskim ekonomijama, zasnovanim na izvozu, tehnološki zahtjevnoj proizvodnji i institucionalnoj disciplini, što ih čini ne samo uspješnim, već i suštinski relevantnim uzorima iz kojih Crna Gora ima šta konkretno i primjenjivo da nauči.
U savremenom kontekstu odnosa sa Slovačkom, poseban značaj dobija djelovanje njenog dosadašnjeg ambasadora u Crnoj Gori, Borisa Gandela, čiji pristup prevazilazi uobičajene diplomatske okvire i poprima dimenziju istinskog posredovanja između dva bliska, ali nedovoljno međusobno upoznata prostora. U jednom gotovo nadcivilizacijskom smislu razumijevanja identitetskih i civilizacijskih slojeva, njegov angažman može se posmatrati kao napor da se Slovačka približi Crnogorcima, ali i da se Crna Gora, bez posrednika i stereotipa, predstavi slovačkom društvu.
Ako se analitički posmatraju rezultati koje su Češka i Slovačka ostvarile nakon pristupanja Evropskoj uniji, jasno je da se radi o mjerljivim i konkretnim efektima: rast bruto domaćeg proizvoda, modernizacija infrastrukture, institucionalno jačanje i integracija u jedinstveno tržište. Slovačka je, kroz strateško pozicioniranje u industrijskom sektoru, posebno u automobilskoj industriji, ostvarila značajan ekonomski iskorak, dok je Češka razvila diverzifikovanu i izvozno orijentisanu ekonomiju. U oba slučaja, ključ uspjeha nije bio samo u formalnom članstvu u EU, već u sposobnosti da se evropski okvir iskoristi na racionalan i disciplinovan način.
Upravo tu leži ključna pouka za Crnu Goru. Evropske integracije nijesu cilj same po sebi, već instrument za unutrašnju transformaciju sistema. Iskustva Češke i Slovačke koja nam se nude sad i odmah i bez ograničenja, pokazuju da uspjeh zavisi od institucionalne dosljednosti, efikasnog korišćenja dostupnih fondova i sposobnosti da se nacionalne razvojne politike usklade sa evropskim pravilima, bez gubitka sopstvenog identiteta.
Zaključno posmatrano, odnosi Crne Gore sa Češkom i Slovačkom imaju rijetku kombinaciju elemenata: istorijsku bliskost bez konflikta i uslovljavanja, stabilne političke odnose bez otvorenih pitanja i savremenu saradnju zasnovanu na međusobnom povjerenju. U evropskom kontekstu, gdje su mnogi odnosi opterećeni nasljeđem prošlosti, ovakav primjer predstavlja izuzetak.
Zato se može postaviti jednostavna, ali suštinska teza: Crna Gora ne treba da traži uzore u državama koje su po svojoj veličini, istoriji i institucionalnoj kompleksnosti neuporedive sa njenim sistemom, već u onima efektivnim uzorima koji bi bez uslovljavanja mogli da pomognu. U procesu evropskih integracija, pitanje izbora uzora nije pitanje političke simpatije, već pitanje racionalnog i odgovornog sagledavanja sopstvenih mogućnosti.
U tom smislu, prvenstveno Slovačka pa i Češka nijesu samo prijateljske države, niti tek formalni partneri u okviru evropskog procesa – one predstavljaju najrealnije, najuporedivije i suštinski dostižne modele evropskog uspjeha. Ako se evropski put posmatra kao proces koji treba da proizvede konkretne rezultate, a ne samo formalno članstvo, onda je jasno da se rješenja ne nalaze u neuporedivim opterećenim uzorima, već u iskustvima onih koji su bili tamo gdje je Crna Gora danas – i koji su uspjeli da taj put završe.
Izvor: Dan
