Piše: mr Stevan Gajević
Kad sam bio dijete, moj đed, predratni diplomata Kraljevine Jugoslavije, objašnjavao mi je razliku između kapitalizma i socijalizma na primjeru dvije ograde.
Ograda našeg komšije godinama je stajala, uz sasvim malo održavanja. Preko puta nje nalazila se drvena ograda škole, koja je gotovo svake godine obarana, lomljena i ponovo podizana, sve dok na kraju nije zamijenjena betonskom.
Suština njegove priče nije bila samo u tome da vlasnik prema svojoj imovini postupa pažljivije i domaćinski, jer zna da će sam snositi posljedice njenog propadanja. Jednako je važno i to što drugi ljudi znaju da je riječ o konkretnoj, tuđoj stvari, iza koje stoji poznat vlasnik koji će je štititi i reagovati ako je neko namjerno ošteti. Privatna svojina, dakle, ne određuje samo ponašanje vlasnika prema imovini, već utiče i na ponašanje okoline prema onome što pripada drugome.
Školska ograda, iako je formalno pripadala državi i time svima nama, u stvarnom životu nije imala dovoljno jasnog titulara koji bi se prema njoj odnosio kao prema svojoj stvari, svakodnevno je nadzirao i odlučno je štitio. Zato je, dok je bila od drveta, stalno padala. Na kraju je problem riješen tako što nije ojačana odgovornost, već sama ograda: napravljena je od betona kako bi mogla izdržati ono što nejasna i rasuta odgovornost nije mogla spriječiti.
Prije nekoliko dana, na saslušanju kandidata za članove Fiskalnog savjeta, iznenadila me reakcija pojedinih kolega i poslanika kada sam se pozitivno izjasnio o mogućnosti davanja crnogorskih aerodroma pod koncesiju. Dio prisutnih gotovo je istovremeno izrazio čuđenje, kao da podrška koncesionom modelu sama po sebi znači odricanje od javnog interesa ili nekritičko zagovaranje privatizacije državne imovine. Posebno je bilo zanimljivo što je podrška mogućnosti da privatni operator, pod jasno utvrđenim uslovima, upravlja javnom infrastrukturom doživljena gotovo kao ideološki prestup.
Takva reakcija navela me je da se zapitam da li mi u Crnoj Gori, kao nasljeđe dugotrajnog socijalističkog sistema koji je, u svojim različitim i produženim oblicima, obilježio gotovo tri četvrtine vijeka, i dalje državnu svojinu doživljavamo kao prirodnu i gotovo jedinu osnovu ekonomskog razvoja. Da li i dalje vjerujemo da je ono što je državno samim tim sigurnije, pravednije i korisnije za građane, dok se privatna svojina unaprijed posmatra sa sumnjom? Ili je, ipak, riječ o složenijem društvenom i ekonomskom nasljeđu?
Odgovor se vjerovatno nalazi u kombinaciji više faktora. Jedan dio takvog shvatanja nesumnjivo potiče iz višedecenijskog socijalističkog nasljeđa, u kojem je privatna svojina nad sredstvima za proizvodnju bila politički i ideološki sumnjiva, dok je državno ili društveno vlasništvo predstavljano kao viši oblik ekonomske organizacije. Generacije su odrastale uz uvjerenje da država treba da bude vlasnik fabrika, hotela, preduzeća, zemljišta i infrastrukture, jer jedino ona, navodno, može štititi opšti interes.
Međutim, bilo bi nepravedno današnje nepovjerenje prema privatnom vlasništvu objasniti isključivo nasljeđem komunizma. Tome su u velikoj mjeri doprinijeli i privatizacioni modeli sprovođeni tokom tranzicije. Brojni građani privatizaciju nijesu doživjeli kao prelazak sa neefikasne državne svojine na odgovornu i produktivnu privatnu svojinu, već kao proces u kojem je imovina stvarana generacijama završavala u rukama malog broja privilegovanih pojedinaca, često pod vrlo sumnjivim okolnostima, bez transparentnosti, i bilo kakve personalne odgovornosti.
Zbog toga se privatna svojina u javnoj svijesti često ne povezuje sa odgovornošću, ulaganjem i razvojem, već sa rasprodajom imovine, gašenjem preduzeća, otpuštanjem radnika i bogaćenjem privilegovanih pojedinaca. Kada se tome doda duboko ukorijenjen mentalitetski obrazac prema kojem je ono što je državno ujedno i „naše“, sigurnije i pravednije, razumljivo je kako je nastao stereotip da državna svojina uvijek štiti javni interes, dok privatna svojina taj interes ugrožava.
Ipak, ni jedno ni drugo nije tačno samo po sebi. Loša privatizacija nije dokaz da je privatna svojina pogrešna, već da su institucije bile slabe, postupci netransparentni, a odgovornost gotovo nepostojeća. Isto tako, činjenica da je neka imovina u vlasništvu države ne znači automatski da se njome upravlja stručno, racionalno i u korist građana. Državna svojina može služiti javnom interesu, ali isto tako može postati prostor političkog zapošljavanja, neodgovornog upravljanja i prikrivanja gubitaka koje na kraju plaćaju svi građani.
Par godina unazad država je učestvovala u otkupu imovine Željezare Nikšić i stvaranju novog državnog preduzeća. Takav potez je u tadašnjim okolnostima možda bio razumljiv, djelimično logičan, pa čak i iznuđen potrebom da se zaštite imovina i određeni broj radnih mjesta. Ipak, i tada sam smatrao, a smatram i danas, da država ne treba da bude investitor i preduzetnik.
Osnovna uloga države jeste da stvara pravni i institucionalni okvir u kojem će biznis moći da se razvija. Država treba da obezbijedi stabilne propise, efikasne sudove, zaštitu ugovora, lojalnu konkurenciju, kvalitetnu infrastrukturu i jednak tretman svih učesnika na tržištu. Ona, međutim, ne treba da proizvodi čelik, upravlja hotelima, prodaje robu ili vodi fabrike samo zato što privatni kapital u određenom trenutku nije pokazao interesovanje.
Razvijene ekonomije svoj razvoj nijesu zasnovale na tome da država bude dominantni vlasnik proizvodnih resursa, već na privatnoj svojini i jasnoj odgovornosti. Vlasnik zna šta je stekao, koliko ga je to koštalo i šta će izgubiti ukoliko imovinom ne upravlja domaćinski. On je čuva, održava i nastoji da je uveća. Ukoliko posluje loše, tržište ga kažnjava. Ukoliko krši zakon, kažnjava ga država.
Kod nas je, međutim, i dalje veoma prisutan narativ da su svi preduzetnici potencijalni lopovi, da profit predstavlja nešto sumnjivo i da privatnika treba neprestano kontrolisati i kažnjavati. Iz takvog pogleda lako nastaje populistički zahtjev da se osnivaju nove inspekcije, povećavaju ovlašćenja i propisuju sve strože kazne.
Nadzor svakako mora postojati. Ali prije nego što pojačamo nadzor nad građanima i privredom, morali bismo uspostaviti stvaran nadzor nad onima koji vrše nadzor. Odgovornost u državnim organima ne može biti kolektivna i bezlična, kao što je to danas često slučaj. Mora se znati ko je donio odluku, ko je propustio da postupi i ko je svojim činjenjem ili nečinjenjem prouzrokovao štetu.
Ni kaznena politika ne bi smjela da bude drakonska. Za brojne poslovne, poreske i administrativne propuste zatvorsku kaznu trebalo bi zamijeniti srazmjernom novčanom kaznom. Kada se utvrdi konkretan krivac i izrekne kazna koja je dovoljno ozbiljna da ga odvrati od ponavljanja propusta, sistem postaje efikasniji. Situacija kada se svi unaprijed plaše zatvora, država guši inicijativu i na strani države, a od samog zatvaranja, osim u slučajevima teškog kriminala, najčešće ima samo dodatni trošak.
Snaga države ne ogleda se u broju preduzeća i proizvodnih resursa koje neposredno kontroliše, već u kvalitetu institucija koje gradi i pravilima koja jednako primjenjuje prema svima. Privatna svojina predstavlja jednu od osnovnih pretpostavki ekonomske efikasnosti upravo zato što povezuje pravo odlučivanja sa rizikom i odgovornošću za posljedice. Vlasnik koji ulaže sopstveni kapital ima neposredan interes da imovinu čuva, unapređuje i uvećava, dok ga tržište kažnjava ukoliko njome loše upravlja.
Privatna svojina nije samo pravo na korist, već i obaveza da se snose rizik i posljedice sopstvenih odluka. Stara pravna maksima to sažima jednostavnije nego mnoge ekonomske teorije: Cuius commoda, eius incommoda– kome pripadaju koristi, pripadaju i tereti. Upravo u toj vezi između svojine, koristi, rizika i lične odgovornosti nalazi se jedan od osnovnih izvora ekonomske efikasnosti.
Izvor: Dan
