Piše: Đorđe Matić
Kad je ova država konstituirana, posebna je pažnja bila posvećena i simboličkom, a ne samo političkom i ideološkom ustrojstvu, što se artikuliralo naravno najviše preko kulture i kroz nju. Postavljena je na toj razini jasna centralizirana, ujedinjujuća slika s glavnim gradom kao nositeljem nekoliko prepoznatljivih konstitutivnih simbola ili „označitelja“ – Sabor, Katedrala, crkva Svetog Marka, spomenik Jelačiću na glavnom gradskom trgu… Glavni tvorac čitavog konstrukta na realpolitičkom, ali i na ovom simboličkom planu, pravilno je procijenio kad je toj seriji znakova i konotacija dodao i Hrvatsko narodno kazalište, instituciju koja je višeslojna metafora povijesti i vizije nacionalne kulture, unaprijed i unazad, kao jednako prepoznatljiv, ali i neobičan, ne sasvim razvidan ni, kako se njemu činilo, lako čitljiv simbol.
U društvenoj i svakoj drugoj vrsti homogenizacije, od 1990. i kroz sljedeću deceniju, pa do danas, vlastodršcu je nakon konačnog prvog historijskog ostvarivanja samostalnosti uspjelo i da se povijest ovoga kazališta kao središnje kulturne ustanove države, a i povijest nacionalnog teatra uopće, čita danas isto tako – kao homogeno, unificirano, poravnano od svih oštrih rubova i isključivo mononacionalno. I jasno postavljeno: Ilirci, Gornji grad, Opera „Nikola Šubić Zrinjski“, „U boj, u boj“, Miletić (iako bismo tu već mogli zastati), „Gundulićev san“, Gotovac i „Ero“, i tako dalje, sve prepoznatljivo u nekoliko slika.
Nova, izuzetno vrijedna knjiga Snježane Banović „Vila lutaka“, zbir biografija zaboravljenih umjetnica iz povijesti zagrebačkog kazališta, od samih početaka sredinom 19. stoljeća, pa do Drugog svjetskog rata (i malo poslije), govori, makar po margini, da je sve to zajedno stajalo drugačije. Ta „marginalna“ linija koja se, ako se za to ima volje dakako, čita paralelno s pričama o tim uglavnom tužnim ličnim i profesionalnim životopisima tih izuzetnih žena, u jednom trenutku postaje sve vidljivija i neprekinuta nit koja pravi do kraja knjige naročit kontinuitet zagrebačkog i nacionalnog teatra.
Đorđe Matić: Petar Preradović – austrijski general i „naš“ pjesnik
Iako autorica u uvodu i sama spominje nacionalnu i konfesionalnu šarolikost i različitost ovih žena, kroz njih se pripovijest širi i u presjeku tadašnjeg teatarskog i svijeta izvedbenih umjetnosti postaje sve upadljivija prisutnost i zapanjujuća brojnost umjetnika i izvođača koji su redom dolazili iz, za tu današnju službenu, homogeniziranu verziju, najproblematičnijeg, trajno traumatskog pripadništva i zajednice – srpske naravno. Iako danas marginalizirani i unatrag asimilirani, izbrisanih identiteta, oni nisu bili statisti niti statističke slučajnosti. Pritom, ne govorimo o vremenu poslije ’45, niti o Kvrgiću, Šerbedžiji, Ličini ili nesretnom Milivojeviću, nego o vremenu ranijem, skoro od početaka nacionalnog teatra. Ovđe iz magli zaborava izlaze davni duhovi koji su nekad bili vodeće pojave hrvatskog kazališta. Dok se redaju imena koja idu u vremenskom rasponu od Carevine, preko Kraljevine SHS i prve Jugoslavije do rata, shvatimo da su tu mnogi kojima, na sramotu, ni naše institucije nisu posvetile pažnju: prvak drame Miša Dimitrijević, Aca Binički, kabaret-majstor i režiser prvog važnijeg hrvatskog filma, brat slavnijeg Stanislava; zaboravljeni Strahinja Petrović i Jovanka Jovanović (supruga velikog Vladimira Dvornikovića), kao i dvojica najvažnijih – Ivo Raić (pisan i kao „Rajić“), reformator teatra i donositelj modernih kazališnih tendencija u Zagreb (inače rođak dr. Dejana Medakovića), te zagonetni doktor Aleksandar pl. Aranicki, s biografijom takvom da zaslužuje posebnu knjigu.
Nižu se te nevjerojatne priče, prolaze decenije u kronološki postavljenim poglavljima, a kako se približava ono što iščekujemo sa zebnjom, što nužno mora doći, ali za što u onom vremenu, uza sve dotadašnje uspone i padove našeg grada i međusobnih odnosa koji su bili kakvi su bili, ni u najgorim košmarima vjerojatno nitko nije mogao pretpostaviti da će se dogoditi nakon aprila ’41. Mučan primjer historija je čuvenog para, Margite i Dejana Dubajića, koji su po riječima autorice činili „jedan od najpopularnijih tandema u našoj kazališnoj povijesti“. Ona, pjevačica i glumica, slavna subreta, i kao i mnoge ličnosti u knjizi, Židovka (u čestoj i fatumskoj povezanosti židovsko-srpskih parova).
On, Dejan Dubajić, glumac i pjevač, ali i među najvoljenijim komičarima međuratne zagrebačke operetne, dramske i kabaretske scene. Mučne su i stranice koje opisuju stanje koje počinje odmah po uspostavi krvavog Pavelićevog režima. Uvode se takozvani „rasni zakoni“ (kao da su zaista u pitanju „rase“), i, u jednoj višoj ironiji, progoni i zlostavljanja „zbog krivih vjeroispovijesti“. To je zanimljivo, do danas, inače, i nauk koji bismo morali izvući, jer i dalje nije svima jasan: koliko god „kriva vjeroispovijest“ bila opasna, pa se pokrštavalo, prelazilo na drugu vjeru, konfesionalno određenje je zapravo zamjena za neimenovanje istinskog razloga mržnje što leži u dnu: nacija i etnija se ni ne spominju u ovom jednačenju – iako je u tome sam traumatski moment i crux svega: s vjerom će se „već nekako“, pravoslavnih naime ima „i ovih i onih“, je l’ tako. Ali, biti Srbin – e to je onaj „prvobitni grijeh“. Iz toga u knjizi slijedi još jedna linija imena, kao metafora: Margitine kolege i kolegice iz Drame, svim vrsnostima i slavi unatoč, hapšeni su kao blago – Stevan Vujatović, Milan Vujnović, sam Tito Stroci, zbog braka sa Srpkinjom (opet: napisano kao „pravoslavkom“), Binički, čak i Bela Krleža, a onda otpuštani s posla. Tu ide trenutak ekstremne groteske, metateatarski potpuno, moment kad se ne zna što je život, a što komad. Ili „komedija“: budući je nezamjenjiv u muzičkim žanrovima i komedijama, u zabavi dakle, Dejan Dubajić je zadržan u kazalištu da nastupa. Kao kakva makabrična verzija Aske, Dubajić i Margita, prisiljeni da „plešu“ ples svoga života oko ustaških vukova i kurjaka nekako zaobilaze put na neko od bezbrojnih stratišta i preživljavaju sve ono.
Danas, kad se nakon svega i dalje odvijaju procesi asimilacije i samoponištavanja identiteta, pa tako i kod glumaca i uopće kazališnih ljudi, valja čitati ovu povjesnicu. Povijest marginalizacije je duga i u tome polju, mnogo starija od prošlih trideset godina. Ali to je i povijest prisutnosti, neosporne, čim se ukažu fakta. Ne bi valjalo zato da se ovi danas, „samoponišteni“, jednom spoje sa svojim kolegama iz prošlosti samo u dijeljenom, zajedničkom zaboravu.
Ili da im ostanu imena – i ništa drugo.
Izvor: P- Portal
