Došlo neko takvo vrijeme da mi abolicija Sveta Marovića više nije strana.
Piše: Aleksandar Živkoiić
Čuš, đa’ola, da aboliramo Sveta?
Što, čoče, mogao bi Milu pomoć’ oko memoara. Pismen je.
I tako u krug raspravljamo u Gradu.Teatru. Znalcima lokalnim upadam u riječ, sjećajući se kako nam je pokojni glumac Pera Kralj opisivao Marovićevu predreferendumsku kampanju u Grblju: „Znam ja, Ljubo, da si ti za zajedničku državu, ali učini meni, pa glasaj za nezavisnost.“
Ni sada ne znam otkud bi drugo znao Pera Kralj tu kažu nego iz Grada – Teatra. Sve se tamo zakuvalo, lijepo je Kiro Radović „reka’ ovijem mladijem“ da im ne valja rabota.
I sada svi slave četrdeset godina Grada – Teatra, samo je Sveto „tužnim izgnanikom“.
Godine su počinjale januarom, Sveto je tu na kultnoj fotografiji u sredini, bez mašne. Smišlja ekološku državu. Držao se sredine do 1997. godine, kada je prelomio za Mila. Napredovalo je Svetozarevo na moru, u kome je ostajalo sve manje prostora za Grad – Teaatar. Istovremeno iščezavao je svaki smisao iz Ustava Crne Gore, koji je postao sredstvo namijenjeno isključivo vlasti Gospodara. Da li je imao masla oko Svetozareva na moru, on i porodca, ne znam. Ako i jeste, neko mora i to da radi.
Oko derogacije Ustava imao je dosta masla, on majstor dijalektike politikanstva, uhvatio se identitetskih pitanja, s kim bilo, pa i sa veselim Medojevićem, tako su to „dobro opravili“ da se od „identiteskih pitanja“ ni dan danas ne može živjeti. A i u smrti te mogu preinačiti, šta tebe, no i đeda i sve tamo do stare Zete.
Kivan sam na Marovića – potcjenio je moju, a precjenio sopstvenu pamet.
No, zar je zaista zaslužio da završi „tužnim izgnanikom“, pa makar ne bio srca Obilića?
Onaj, što nikada ništa nije pročitao, „piše“ memoare, a ovaj kao avet šeta po Biogradu.
Lijepo je reka’ Kiro Radović.
A Grad-Teatar nastavlja program.
