Piše: Vladimir Đukanović
Kurdi, najveći narod bez države, već vekovima predstavljaju simbol upornosti i borbe za slobodu. Njihov broj se procenjuje na oko 30-45 miliona, a teritorija koju naseljavaju prostire se kroz četiri glavne države: Tursku, Irak, Iran i Siriju. Uprkos tome što su odigrali ključne uloge u savremenim sukobima na Bliskom istoku, Kurdi su u više navrata izdani i napušteni od strane velikih sila. Njihova priča je duboko isprepletena sa geopolitičkim interesima, imperijalnim ambicijama i regionalnim antagonizmima.
Najnoviji događaji u Siriji samo komplikuju poziciju ovog naroda koji decenijama pokušava da nađe svoje mesto pod geopolitičkim suncem. Okruženi neprijateljima i zlim liderima oni godinama ginu za sebe i druge sa upitnim rezultatima. Prateći njihovu borbu možemo da zaključimo da živimo u svetu realne politike gde su primitivni interesi jedina zvezda vodilja političkih elita koje taj region pale već decenijama. Bez rešavanja kurdskog pitanja duhovi se neće smiriti jer ovaj narod zahteva svoj komad zemlje.
Kurdsko pitanje postalo je politički relevantno posle raspada Osmanskog carstva. Sporazum iz Sevresa (1920), koji je obećavao autonomiju Kurdima, brzo je zamenjen Sporazumom iz Lozane (1923), koji je ignorisao kurdske aspiracije i zacementirao granice novih država. Time su Kurdi ostali podeljeni i marginalizovani, a njihove težnje za nezavisnošću ugušene. Ova istorijska epizoda samo potvrđuje da je oslanjanje na druge, naročito one koji površno razumeju tvoju kulturu i političke aspiracije samo gubljenje vremena. Mnogo je isplativije boriti se bez kompromisa nego
U decenijama koje su usledile, Kurdi su se suočili sa represijom, asimilacijom i nasiljem. U Turskoj su Kurdi, čija populacija čini skoro 20% stanovništva, dugo bili suočeni sa zabranom jezika i identiteta. U Iraku, režim Sadama Huseina sprovodio je genocidnu kampanju poznatu kao Al-Anfal, dok su u Iranu Kurdi bili marginalizovani pod teokratskim režimom.
Građanski rat u Siriji, koji je započeo 2011. godine, otvorio je novo poglavlje u kurdskoj istoriji. Kurdske snage, predvođene Jedinicama narodne zaštite (YPG) i njihovim političkim krilom, Demokratskom unijom (PYD), iskoristile su haos da uspostave kontrolu nad severnim regionima Sirije, koje nazivaju Rojava. Pod zastavom demokratskog konfederalizma, Kurdi su stvorili model autonomne uprave zasnovan na jednakosti polova, multietničkoj inkluziji i sekularizmu. Društvo je mnogo naprednije od onih koji im dišu za vratom. To jeste glavni problem koji Kurdi predstavljaju u odnosu na svoje, neretko primitivne komšije.
Ovaj uspeh nije naišao na odobrenje suseda, posebno Turske. Ankara YPG vidi kao produžetak PKK-a (Radničke partije Kurdistana), koju smatra terorističkom organizacijom. To je rezultiralo serijom turskih vojnih intervencija, uključujući operacije Maslinova grančica (2018) i Izvor mira (2019), koje su značajno potkopale kurdsku kontrolu i dovele do masovnog raseljavanja. Odnosi se svode na represiju, zabrane i manjak slobode za Kurde koji su građani drugog reda u Turskoj.
Zapadne sile su često koristile Kurde kao saveznike u ključnim sukobima, samo da bi ih napustile kada bi njihovi interesi bili zadovoljeni. Ovo je posebno evidentno u slučaju zapadne politike prema sirijskim Kurdima. Teško je i prebrojati koliko puta su „pušteni niz vodu“. Tom narodu je taj trend jasno demonstrirao da im je jedino preostalo da se bore za svoja prava.
Kurdi su bili ključni partneri u borbi protiv Islamske države (ISIS). Njihova žrtva je bila ogromna – hiljade kurdskih boraca izgubilo je život oslobađajući teritorije pod kontrolom ISIS-a. Međutim, kada je Turska pokrenula operaciju “Izvor mira” 2019. godine. Amerika je povukla svoje trupe iz severne Sirije, ostavljajući Kurde nezaštićene pred turskom vojskom. Ova izdaja naišla je na oštre kritike, ali nije bila iznenađenje za one koji prate istoriju odnosa velikih sila prema Kurdima. Kao i nakon Prvog svetskog rata, Kurdi su ponovo postali “potrošni materijal” u većem geopolitičkom obračunu.
Turska pod Erdoganovim režimom vodi agresivnu politiku prema sirijskim Kurdima. Ankara tvrdi da su njene intervencije u Siriji nužne kako bi osigurala granice i suzbila “terorističke pretnje”. Međutim, stvarnost je daleko kompleksnija.
Turska je uspostavila tzv. “sigurne zone” na severu Sirije, koje služe kao platforme za demografski inženjering. Milioni sirijskih izbeglica, uglavnom Arapa, preseljeni su u ove oblasti, dok su Kurdi nasilno raseljeni. Ovo menja etničku strukturu regiona i dodatno potkopava kurdske aspiracije za autonomijom. Turski narativ o “sigurnim zonama” maskira dublje ambicije za teritorijalnom ekspanzijom i političkom dominacijom nad ovim regionom.
Još ćemo dugo slušati o Kurdima. Njihova veličina i kulturni značaj u tom delu sveta su presudni. Dok se njihovo pitanje ne reši neće bit sreće za nikoga
Izvor: Fejsbučenje
