Piše: Elis Bektaš
Posljednji južnoslovenski monarh. Kuriozitet predstavlja činjenica da Broz nikada nije zvanično krunisan i da nije pripadao nijednoj dinastiji niti je iskazivao ambicije da bude rodonačelnik nove dinastije.
Kontroverzni biografski podaci ne pružaju dovoljno uvjerljive dokaze o povezanosti mladog Broza sa disciplinovanim profesionalnim revolucionarom i fanatičnim komunistom koji pod istim imenom dolazi u kraljevinu Jugoslaviju.
Nakon likvidacije Josipa Čižinskog, poznatog pod revolucionarnim imenom Milan Gorkić, u Staljinovim čistkama, Broz dolazi na čelo Komunističke partije Jugoslavije i na toj se funkciji zadržava više od četiri decenije, usput joj pridodavajući brojne druge funkcije kojima je konsolidovao političku moć u svojim rukama.
Tokom Drugog svjetskog rata u svojim je rukama objedinio vojnu i političku moć i uspostavio skoro fanatičnu disciplinu i u komunističkoj partiji i u glavnim operativnim sastavima partizanske vojske, što mu je davalo ogromnu prednost u odnosu na glavne protivnike, monarhistički pokret kog je simbolički predstavljao Dragoslav Mihailović i ustaški pokret pod Antom Pavelićem, koji nikada nisu uspjeli postići željeni nivo političkog jedinstva i vojnog odnosno komandnog autoriteta.
Nakon surove odmazde nad poraženim snagama u građanskom ratu, koji se vodio uporedo sa oslobađanjem zemlje od okupatora i komunističkom revolucijom, Broz novu Jugoslaviju uvodi u epohu političke represije i autoritarizma koji se u početku nisu suštinski razlikovali od onih u Sovjetskom Savezu. Njegova vladavina sadržavala je atribucije različitih autoritarnih ideologija koje su nastajale u Evropi u prvoj polovini dvadesetog vijeka, uslijed čega se ona samo uslovno može označiti kao komunistička.
Među političkim elitama vodećih kapitalističkih sila zapadne demokratije Broz je uživao ugled na kakav nije mogao računati nijedan drugi komunistički lider. S druge strane, komunističke vlade, posebno one pod patronatom Moskve, na njega su gledale sa podozrenjem. Svoj međunarodni ugled dodatno je osnažio činjenicom da je bio vodeća figura Pokreta nesvrstanih.
Ipak, Jugoslavija je tokom njegove vladavine sa susjednim zemljama bila u stanju konstantnog latentnog konflikta. Odgovornost za te konflikte ne leži isključivo na plećima Broza i njegovog komunističkog establišmenta, ali činjenica je da su ti konflikti prenaglašavani kako bi se društvo držalo u stanju tenzije i tako se olakšavala autoritarna vladavina.
Hedonist koji je maestralno eksploatisao kult vođe i vispren populist sa izraženim talentom za međunarodnu politiku i još izraženijim instinktom za političko preživljavanje, Broz se surovo obračunavao ne samo sa političkim oponentima, već i sa najodanijim saradnicima, uglavnom tvrdokornim komunistima. Novu, socijalističku Jugoslaviju uvodi u skoro poluvijekovnu epohu mira koju obilježava širok prosvjetiteljski zamah i relativna socijalna stabilnost.
Taj ekonomski prosperitet, međutim, prevashodno je bio plod kratkoročnih poteza sa dugoročnim degradirajućim efektom, stroge partijske kontrole nad monetarnom politikom, te ideološko-propagandnih konstrukata kojima su i sporadična postignuća proglašavana za epohalne iskorake u budućnost.
Za razliku od kraljevine, koja je uživala barem formalni privid parlamentarizma, Broz je parlamentarizam u novoj Jugoslaviji dokinuo a ujedno je, kroz njegovanje kulta ratničke tradicije, duboko militarizovao i njen državni aparat i njeno društvo, čime je zadao matadorski udarac ionako kržljavoj i stidljivoj građanskoj i nacionalnoj emancipaciji i političkom modernitetu.
Jugoslavija pod njegovim vođstvom bila je supstancijalno supranacionalistička tvorevina ispod čije površine su bujali partikularni nacionalizmi i vrebali svoju priliku, a društvo, obogaljeno odsustvom kritičkog mišljenja i neuslovljenog dijaloga, pasivno je sve to posmatralo, nesposobno da artikuliše nove, funkcionalne vizure i ideje.
Na simboličkom planu, Broz je sebe implicitno projektovao kao simulakrum Dušana Silnog, Tvrtka I, Matije Gubeca i Njegoša, čime je društvu poručivao da je proces formiranja nacije i države dovršen sa nacionalnim oslobađanjem od tuđinske vlasti. Hipnotisano društvo, ogrezlo u predmodernost i tradicionalizam, nije ni moglo razumjeti da je nacionalno oslobođenje samo prvi korak na tom putu i da moderna država i moderna nacija nastaje u trenutku građanskog oslobođenja.
Istrajavanjem na maglovitim ideološko-propagandnim floskulama objedinjenim u alhemijski nejasnu sintagmu tekovine revolucije i narodnooslobodilačke borbe, te izbjegavanjem odgovornosti za zločine i nepravde vlastite politike, Broz je dao kapitalni doprinos stvaranju preduslova da se njegov legat desetak godina nakon njegove smrti raspadne u krvavom građanskom ratu.
Ipak, za razumijevanje fenomena Josip Broz Tito ključno pitanje ne glasi kako je on došao na vlast, već zašto. Kao što je pogubno podvrgavati idealizaciji i njega i epohu njegove vladavine, jednako je pogubno idealizovati ono što im je prethodilo kao i ono što im se suprotstavljalo, uz rijetke i po pravilu marginalne izuzetke koji su osuđeni da ne postanu paradigme dominantne društvene i političke svijesti.
Zato je jugoslovenskim prostorima pitanje od životnog značaja liječenje od Josipa Broza Tita, pa zvao se on Franjo Tuđman, Alija Izetbegović, Milo Đukanović, Aleksandar Vučić ili ma kako drugačije.
