Piše: Ranko Rajković
Nevjerovatno je da se srednjevjekovno kulturno blago današnje Crne Gore pokušava preimenovati i prikazati u drukčijem svijetlu kontra duhu i vremenu u kome je nastalo. Zapitajmo se zašto očigledni dokazi o našem kulturnom i duhovnom nasleđu, po mišljenju jednog dijela Crne Gore ne pripadaju našem identitetu već se tobože kose sa njim. Zašto ih ideološka Crna Gora doživljava i predstavlja u ozračju partizanštine i četništva koji su stari tek oko 80 godina. Zašto CG istoričari tvrde da je sve naše kulturno i sakralno nasleđe sazidano rukama okupatorske dinastije Nemanjića koja se među nama rađala, među nama živjela, monašila se i umirala. Kako oni koji su vojevali s nama i za nas, kultivisali nas, pravili zadužbine za nas i naše potomstvo, ukrašavali ih ikonopravoslavnim slikarstvom zbog kojeg nam se divi civilizovani svijet mogu biti stranci i pritom još i naši neprijatelji.
Ovdašnji političari ne shvataju da se o identitetu i naciji može govoriti tek poslije Francusko buržoaske revolucije. Izgleda da je Crna Gora po aktivnoj nacionalnoj politici preduhitrila istoriju svijeta za oko sedam-osam vjekova. U Crnoj Gori se uveliko raspravlja o borbi za nacionalni identitet u svijetlu takozvanih autentičnih i okupatorskih dinastija iz srednjeg vijeka. Ovdašnja politika naziva preobraćenicima i izdajnicima ljude koji logično i argumentovano razmišljaju o srednjem vijeku i našem mjesto u njemu. Optužuje ih da djeluju pod uticajem stranih agentura i da su žrtve malignih uticaja koji dolaze sa raznih strana.
Ko ne vjeruje u partijske bajke o nekom našem srednjem vijeku prikazuje se kao izdajnik identitetskih vrijednosti.
Bez zrnca razuma i trezvenosti nedavno svrgnuta vlast u istu ravan stavlja dokumenta i artefakte iz različitih vremenskih perioda. Uživa u konstruisanju i širenju vještački aromatizovanih istorija kako bi putem njih afirmisala svoju partijsku ideologiju.
Ranko Rajković: Naš srednji vijek – Razmišljanje o državnosti Crne Gore (1. dio)
Ukoliko bi takve anahronizme preslikali na susjednu Italiju koja nam je već jednom poslužila za upoređenje to bi izgledalo ovako. Istoričari i političari sadašnje Italije optužuju Gaj Julija Cezara za nacionalno izdajstvo jer se u svoje doba vozio automobilima strane proizvodnje poput Forda, Mercedesa, Tojote umjesto da je to radio domaćim Fiatom, Alfa Romeom, Ferarijem…
To što rimske trkačke dvokolice iz Cezarevog doba i motore s unutrašnjim sagorijevanjem dijele hiljade godina nikome ništa ne znači. Tačno je da su se u Cezarevo doba dvokolice izrađivale daleko od Rima kao na primjer u Konstantinopolju i Kartagini. Takođe je tačno da su ih vukli konji raznih rasa odgajani takođe daleko od Rima kao u Kapadokiji, Španiji, Arapskom svijetu. Tačno je i da u italijanski brzi ferari može stati od 500 do 1000 konja.
Međutim i osnovcima je jasno da se u ovim slučajevima ne radi ni o istom prevoznom sredstvu (dvokolica i automobil) ni o istim konjima. Jedno su prirodni rasni konji koji galopiraju. Drugo su konjske snage kao mjera pogona motora sa unutrašnjim sagorijevanjem. Svima je jasna ta toliko očigledna razlika izuzev crnogorskim nacionalnim istoričarima koji miješaju i vremena i situacije i okvire društvenih dešavanja.
Na isti način istoričare treba podsjetiti da su nekadašnje teritorije i granice bile umnogome drugačije od teritorije i granica današnje Crne Gore. Teritorija sadašnje Crne Gore pripadala je državama, kneževinama, provincijama Zete, Raške, Travunije i Zahumlja. Primorje je pripadalo Mletačkoj republici i Osmanskom carstvu.
Nastanak dinastije i pribavljanje papske poslanice za nju ne znači i nastanak države. Većina srednjevjekovnih, kraljevstava, kneževina, grofovija, vojvodstava zasnivalo se na ličnoj vlasti vladara i mogućnostima da određenu teritoriju kontroliše svojom oružanom silom i zakonima. Toga u našim brdima takoreći nije ni postojalo.
No tu nije kraj zabludama o našoj navodnoj hiljadugodišnjoj državnosti. Olako miješamo pojmove narod i država. Narod može postojati vjekovima a da ne stvori svoju državu. Sjetite se samo Kurda kojih ima preko 30 miliona a nemaju svoju državu. Crna Gora je obnovila svoju državu ali nema većinski narod. Kada se u takvoj Crnoj Gori favorizuje jedan entitet i insistira na uvođenju novog jezika koji bi ga identitetski podupro produbljuju se etničke podjele i razvija nepoverenje prema obnovljenoj državnosti. To predstavlja miniranje države iznutra od strane onih koji se u državu zaklinju i sebe nazivaju državotvorcima. Svjedoci smo tog procesa. Neshvatljivo je da se mi sa svojih 600.000 stanovnika dičimo državom starom hiljadu godina iako kao narod još uvijek nijesmo dovoljno artikulisani što dokazuju mnogobrojni popisi stanovništva.
Ranko Rajković: Naš srednji vijek – Razmišljanje o državnosti Crne Gore (2. dio)
Svijest o identitetu u našem plemensko rodovskom i iznad svega drastično siromašnom društvu završavala se u atarima sela i katuna. Nijesmo imali teritoriju sa bezbjednim granicama, niti zakone koji bi na njoj štitili stanovništvo, niti uslove da to stanovništvo živi mirno mimo permanentnog nasilja i otimačina od strane najbližih rođaka i komšija. O našoj kulturi, umjetnosti i prosvećenosti suvišno je trošiti riječi.
Na vrijeme smo da shvatimo kako je pogrešno i štetno objedinjavati razna istorijska i kulturna nasleđa i proglašavati ih za svoja. Besmisleno je tvrditi da postojimo u pravno-državnom kontinuitetu čak i par stotina godina a kamoli punih hiljadu godina. Kuda nas vode takve nebuloze?
Nedavno smo slavili 1000 godina državnosti i 10 godina nezavisnosti. Sada se u potkulturi takvog praznovanja razvija novo narodno predanje koje rapidno povećava brojke. Nedavno su se na starim arheološkim nalazištima (Mojkovac) gdje se nekada kovao srednjevjekovni novac pojavili partijski aktivisti s tvrdnjom da su Crnogorci autohtoni narod koji na tom prostoru živi ni manje ni više nego 23.000 godina. Slovima dvadesettrihiljade godina. Ko proizvodi takve sluđenosti i bezumlja?
Jasno je da su to proizvodi euforičnih partijskih igara s gumenim lastišom. Priče o državnom i nacionalnom identitetu Crnogoraca partija je pronašla u dubinama nekada mračnog a od skoro svijetlog srednjeg vijeka. Identitetskim korijenima i otkrićima nema kraja. Preko svojih aktivista partija ih širi i na praistoriju.
Prazničnim besjedama, memorandumima, pečatima naši istoričari, vlastodršci, parlamentarci, zatežu krajeve gumenog lastiša obuhvatajući sve duže vremenske periode kako bi u igru uključili današnju Crnu Goru. Cilj partije je da se svojim glasačima predstavi kao zaštitnica stare, autentične države koje nema i kao dežurna čuvarka nacionalnog identiteta koji je varljiv. U ozbiljnoj istorijskoj nauci se o tome ni ne razgovara. Partijske mitologije, arheologije, istorije koje nas predstavljaju značajnijima, kompletnijima, različitijima od najbližih susjeda i njihove istorije prave veliku štetu našoj obnovljenoj državnosti. Porukom da smo sami sebi dovoljni i da niko ne smije da remeti našu samodovoljnost i proklamovane identitetske korijene remetimo naše unutrašnje državno biće.
Sličimo trgovcima koji prodaju male kućanske aparate. Nudimo multifunkcionalne proizvode kojima se može obaviti sijaset radnji. Reklamiramo ih pod devizom da s njima imamo sve što vam treba. U našoj nacionalnoj kuhinji politika upravo to radi. Miksuje, blendira, tostira, filuje razna vremenska razdoblja i prostore. Proizvedenoj smjesi dodaje sastojke (dokumenta) potekle iz svih mogućih izvora. Zatim sve to sjedinjuje i zakuvava da bi na kraju svojim privrženicima poslužila poslasticu nazvanu Hiljadugodišnja državnost.
Sirove intervencije na stvarnom istorijskom i kulturnom nasleđu, te njihova selektovanja i falsifikovanja plod su partijskog rada i propagande. Da li smo svjesni da insistiranjem na novom jeziku, novoj istoriji i s njom povezanim identitetom pravimo štetu mladim generacijama i da sakatimo prostorno vremenski kontinuum koji se poštuje i čuva u svim ozbiljnim državama.
Ako nam je namjera da težimo boljem i zdravijem društvu u prvom redu se moramo osloboditi grandomanstva i partijskih panagirika. Sagledajmo državu kako u realnom istorijskom kontekstu tako i u objektivnim mogućnostima koje su joj na raspolaganju sa 600.000 ljudi i kulturom koja ih je oblikovala. U dugim vremenskim periodima imali smo despotije, samovlašća, totalitarizme, autokratije, jednoumlja i slijepa podaništva. U istorijskom smislu zapalo nas je izuzetno malo nečega što bi se moglo podvesti pod slobodoljubivo, dostojanstveno i prosvećeno doba.
I za kraj.
Možda se prvi tragovi naše državnosti naziru u četovanjima za vrijeme Petra Prvog Petrovića Njegoša. Četovanjima su se branile i učvršćavale granice Crne Gore. Formirala se centralna vlast koja je nastojala obuzdati i spriječiti međuplemenske sukobe. Četovanjima se razvijala svijest o značaju jedinstva crnogorskih i brdskih plemena.
Sve posebnosti koje su od tada nastale u istorijskom razvoju Crne Gore, a ima ih, moguće je iskazati na drugačiji način sa manje društvenih lomova, konflikata i rizika. Okrenimo se stvarnoj državnoj istoriji. Imamo je dovoljno pa čak i ako bi je računali od dana državnosti ili pak od dana nezavisnosti.
