Piše: Elis Bektaš
Epidemija leptospiroze u Sarajevu nije iznenađenje. Iznenađenje je to što nije izbila mnogo ranije i što nije udružena sa drugim epidemijama. Godinama taloženi problemi i zanemarivani indikatori ulaska sanitarne situacije u kritičnu fazu, premještanje ideje javnog dobra isključivo u sferu viktimstva i istorijske mitomanije te degeneracija administrativnog i upravnog aparata koji umjesto anticipacije, planiranja i odgovornosti nudi samo opravdanja, sve je to epidemiju učinilo nužnom.
Leptospiroza je samo jedna od epidemija koje haraju Sarajevom, možda čak i najbezazlenija jer nauka poznaje načine borbe protiv nje. Znatno su opasnije epidemije nesposobnosti, neodgovornosti i političke retardacije, dakle one koje ne dolaze iz kanalizacije već sa vrha društvene piramide i čije je uzročnike nemoguće eksterminirati onako kako se to čini sa glodarima i žoharima.
Objašnjavati u medijima kako administracije izvršne vlasti i organi javne uprave treba da se bore protiv leptospiroze i protiv drugih zaraza, uključujući tu i preventivne profilaktičko-sanitarne mjere, skoro da izaziva nelagodu i osjećaj uzaludnosti. Jer kakve svrhe ima išta objašnjavati subjektima čiji je prvi refleks na pitanje o epidemiji odbacivanje vlastite odgovornosti i prebacivanje krivice na nekog drugog.
Taj refleks pouzdan je dokaz odumiranja društvene svijesti i nesposobnosti upravnih tijela zajednice da razumiju šta su to zajednica i njeni vitalni interesi. Umjesto toga, svaka šušumiga sa najnižeg nivoa vlasti satima će vam tumačiti istoriju, objašnjavati zašto je Dodik kriminalac i genocidaš i zašto je nakaradna vizura građanstva kakva se gaji u političkom Sarajevu jedini put kojim valja ići, ali da neko uradi svoj posao za koji je plaćen javnim novcem, e to se već smatra nepristojnim očekivanjem.
Dok ispisujem ove redove, pristiže vijest da je u Vogošći još prije 14 dana zabilježena pojava bruceloze na farmi krava ali da je izostala svaka reakcija i da je krizni štab tek danas organizovao zasjedanje tim povodom. Bolji običaji nalažu da se kolumne ne zaključuju nakon tristotinjak napisanih riječi, ali gađenje prema nesposobnosti nadležnih tijela i sažaljenje prema impotentnom i omutavjelom društvu onemogućavaju me da nastavim pisanje.
Umjesto toga, odoh da pogledam šta od nesposobnosti i civilizacijske obogaljenosti političkog Sarajeva postoji u mjestu u kom živim, a i tebi to savjetujem, čitaoče, da sutra budeš manje iznenađen kad dočekaš neku kugu kao nužnu posljedicu te nesposobnosti i te obogaljenosti.
Oni srećniji i mudriji zaraženom će Sarajevu, poput Pišonje i Žuge, uzviknuti – zbogom žohari!
