Piše: Ranko Rajković
Naš srednji vijek je rastegljiv poput gumenog lastiša. Dušu je dao za vesele igrarije s nacionalnom istorijom koju poput djece rastežemo počev od članaka, pa preko koljena sve do oko struka.
Nešto nam nije ni do članaka. Drugo lomimo preko koljena a bogami podosta toga vrtimo i oko struka. Ne postoji istorijski nivo unutar koga tokom igre ne možemo lagano doskočiti, niti ima tema oko kojih se naš srednjevjekovni lastiš ne može rastegnuti.
Ne tako davno čim bi čuli da se neko ili nešto spaja sa srednjim vijekom po automatizmu bi to povezivali sa zaostalostima i davno prevaziđenim stvarima. Poistovjetiti nekoga sa srednjim vijekom značilo je pripisati mu praznovjerje, ograničenost, staromodnost, zaostalost. U svom poimanju srednjeg vijeka pod obavezno bi servirali pridjev mračni kao što se na restoranskim stolovima podrazumijeva serviranje soli i bibera. Naši politički krugovi su se uveliko služili sintagmom Mračni srednji vijek kada su poželjeli da nekog diskvalifikuju. Promjenom istorijskih okolnosti ti isti krugovi su se počeli dičiti srednjim vijekom iako su malo što o njemu znali. Proglasili su ga svojim. Zavoljeli su ga I ovaplotili u novoj sintagmi koja glasi Naša Hiljadugodišnja državnost.
Da bi dobili tapiju na sopstveni srednji vijek kao narod smo morali proći kroz dvije državne tvorevine. Prva je bila Kraljevina Jugoslavija a druga Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija. Njihovim nestankom došli smo do nezavisne Crne Gore koja je počela da rudari žilu sopstvene nacionalne istorije baš kao što su nekada davno Sasi rudarili srebro na prostorima današnje Crne Gore. Samima sebi smo priuštili sopstveni srednji vijek izjednačavajući njegov veliki dio sa svojom državnom istorijom. Od tada nam je Srednji vijek postao svijetla tačka.
Zavoljeli smo ga iznenadno i proglasili za zaštitno lice nove milenijumske države. Za dan vojske Crne Gore izabrali smo 7. oktobar 1042. godine kada se u blizini Bara odigrala Tuđemilska bitka. Računica pokazuje da je Crnogorska vojska starija od NATO saveza 907 godina. Naša je vojska u NATO savez unijela velik miraz, bogatiji od bilo koje članice što je NATU pristupila. Možda je vrijeme da se u Crnoj Gori sa Nato partnerima formira Inicijativni odbor za proslavu Hiljadugošnjice Crnogorske vojske. Sve što ide brzo dolazi.
Bilo je u našem susjedstvu srednjevjekovnih država ali ih niko nije spominjao s toliko elana, euforije izmaštane nostalgije kao što mi spominjemo svoju. Primjera radi uzmite Italijane. Za njih istorija Italije staje u manje od 200 godina. Na istorijskom stablu Italija je pet puta slabija od istorijski moćne Crne Gore. Naše vlasti uporno govore o našoj hiljadugodišnjoj državi stvarajući zazubice sirotoj Italiji kojoj ne pada na pamet čak ni da baštini Rimsko carstvo. Čak se i Albanija najmlađa među našim susjedima našla u čudu zbog dugovječnosti Crne Gore. Crna Gora je premašila Metuzalema za 50 godina. Biblija kaže da je Metuzalem živio 969 godina. Vlada Crne Gore tvrdi da je naša država stara 1020. godina. Albanski premijer Edi Rama je na račun naše države i našeg srednjeg vijeka pravio ležerne pošalice da ne kažem viceve. Vjerovatno je bio vođen ljubomorom jer Albanija svoju državnost veže za 1912. godinu.
Kako iz prebogate, svakodnevno plasirane nacionalne istorije objasniti našoj javnosti što znači biti srednjevjekovna država na tako malom geografskom prostoru kao što je naš. Razumni istoričari bi rekli da su male srednjevjekovne države uglavnom zavisile od volje moćnih susjeda kojima su plaćale poreze a nekada slale i svoje vojnike. Na taj način su male države održavale neku vrstu unutrašnje autonomije. Nažalost mi imamo malo razumnih nacionalnih istoričara. Zato se okrenimo logici.
Male srednjevjekovne državice su se uglavnom vezivale za rudarstvo i trgovinu. Iz tih djelatnosti iskrsnulo bi poneka porodična loza to jest prezime koje bi vremenom sebi pribavila dinastička obilježja. To je išlo preko Rimskog Pape koji bi joj poslao svoju bulu, povelju, pismo. Legalizacija takvih papira slična je današnjim nostrifikacijama diploma. Papske poslanice postale su glavni aduti nacionalnim istoričarima. Oko tih papira i potvrda dinastičkih prezimenima kao oko ostožja sadijevaju se nacionalne istorije. Mi smo otkrili i prisvojili podosta srednjevjekovnih potvrda i dinastičkih ostožja. Veranje uz tako posloženu dokumentaciju postao je omiljeni sport naših istoričara i političara. Čak ni ovlašni uvid u unutrašnji život tako oformljene srednjevjekovne države nikoga nije interesovao niti ga je iko prikazao.
Nepoznate su nam istorije svakodnevnog života. Ništa ne znamo o istoriji svog stanovanja i namještaja, istoriji puteva i saobraćaja, praznika i običaja, religijske svakodnevnice, pismenosti i obrazovanja, novca i bankarstva, odijevanja i mode, ishrane, kuhinje i posuđa, rada, zanatstva i trgovine, poljoprivrede, lova i ribolova, medicine, katastrofa i epidemija… Uprkos opštem neznanju o jednom davnom dobu mi i dalje uporno i papagajski ističemo svoju Hiljadugodišnju državnost.
U novom postjugoslovenskom vremenu mi smo se još snažnije okrenuli produbljivanju nacionalne istorije. Dovukli smo iz tuđih arhiva razna srednjevjekovna dinastička imena da bih po modelu NOB istoriografije pripisali sebi i svojoj navodnoj državnosti dijeleći ih na patriotske i izdajničke dinastije. Poslednjih decenija ispisujemo i promovišemo priče o našoj izvornoj srednjevjekovnoj državi i o tuđoj okupatorskoj srednjevjekovnoj državi koja je navodno podjarmila našu državu.
U svojih 99 enciklopedijskih varijacija Miroslav Krleža piše da se u srednjem vijeku svaka bitanga koja je mogla okupiti i u svoju službu staviti dvadesetak mačeva i kopalja proglašavala za kralja. U tom tekstu Miroslav Krleža se ironično odnosi prema hrvatskom, srpskom, bugarskom i ko zna čijem još kralju Bodinu. Balkanske nacionalne istorije imenuju Bodina kao kralja Duklje (Zete), kralja Slovena (Srba), Cara Bugarske, Gospodara Bosne i Raške….Mi ga doživljavamo kao najstarijeg Crnogorca iako mu Krleža jedino to naimenovanje ne spominje. Bodin je išao u bitke. Često su ga zarobljavali a narod trpio namete kako bi se skupio novac za otkup Bodina. Iz kazamata su kralja Bodina izbavljali mletački trgovci preko podmićenih tamničara. Bodin bi se vraćao u svoje opustošene zemlje to jest srednjevjekovna kraljevstva i otpočinjao nova vojevanja. Slijedila su nova zarobljavanja.
Eksperti za nacionalnu istoriju stavljaju Bodina u sami vrh identitetske CG liste. Miroslav Krleža je po pitanju Bodina bio ne samo skeptičan već i duboko ironičan.
