Piše: Ranko Rajković
Prije desetak godina pisao sam o bauku ideologije koja je uništila gnijezda starovaroških vrabaca. Naši, starovaroški vrapci stanovnici Sahat kule u Podgorici bili su prethodnica bijelih čiopa Palate Albanija u Beogradu.
U Beogradu je snažno reagovala javnost. Zaustavljen je pomor ptičjeg podmlatka. Skinut je baner sa palate Albanija. U Podgorici nikom ništa. Lagano je uništena čitava generacija mladih vrabaca i štogod još.
Ljudi i iz ondašnje vlasti su se podsmijevali i zajebavali na račun teksta o uništenju vrapčijih gnijezda i pomoru mladih ptića. Opozicija je ostala nijema.
Četiri godine kasnije politički akteri su promijenili uloge. Gradska stanovništva su ostala na istim mjestima. Beograd ima kapaciteta da reaguje. Podgorica i Crna Gora takoreći nemaju ili su apsolutno nezainteresovani.
Srbi i Crnogorci iz Crne Gore ubiše se ovih dana postavljajući objave o ugroženosti gnijezda bijelih čiopa u palati Albanija. O onome što se kod nas dešavalo 30 godina i još se dešava zakleto ćute. Imaju mnogo više dodira s tuđim problemima nego sa svojim. Više ih interesuju projektovane stvarnosti nego realnosti u kojima sami žive.
Premnogo njih je ostalo ravnodušno na sva domaća politička zulumćarenja.
U istom stilu su nipodaštavali tekst o stradanju domaćih vrabaca objavljen kao apel prije 10 godina u nekoliko CG glasila. U jednom i pod bolećivim naslovom „Sahat kula ptičju tugu otkucava“. Stradanja domaćih vrabaca nijesu nikoga zainteresovala.
Srećom niko me prije 10 godina nije prijavio tužilaštvu zbog povezivanja njenog visočanstva državne zastave sa uništavanjem gnijezda starovaroških vrabaca.. Moguće da me spasio Kurt Vonegat i njegov „Doručak šampiona“.
Možda bi i mi bili pomireniji kada bi se u našoj himni umjesto vječnosti našlo nešto utješnije, da ponovno citiram Kurta Vonegata:
„Možda bi ih malo utešilo da se u njihovoj himni i sloganu pominjalo poštenje, bratstvo, nada ili sreća …“.
No ptičiji svijet gdje god da je nastaviće da se bori za opstanak. Slobodnim ljudima (koji donekle liče na ptice) mnogo je teže i neizvjesnije da se održe onamo gdje su zalijepljenosti ideologijom em velike em neprolazne. Crna Gora je jedno od tih mjesta.
Zastave trajno okačene i razvijorene na spomenicima kulturnog i sakralnog nasleđa, invazivni državni fetiši u neprimjerenim situacijama, političke isključivosti i nacionalna dokazivanja ugrožavaju staništa ljudima od integriteta i slobodnog mišljenja. .
Lakše je pticama mogu da odlete. Mi ostajemo ovdje.
Izvod iz teksta:
„Hoće li ikoga zabrinuti tužno-cvrkutavi miting vrabaca pokućara uoči proslave 10 godišnjice nezavisnosti Crne Gore? Zašto bi! Crna Gora je odavno stekla imunitet na okupljanja i tugovanke beskućnika. Crna Gora se posvetila opijatima patriotskog tipa uz koje se nekažnjivo može uništavati priroda, ružiti kulturna dobra i obijesno slaviti ideologija.“
