Piše: Momo Koprivica
Pravo ne nastaje uvijek samo u skupštinama ili drugim institucijama, niti svoju snagu crpi isključivo iz državne prinude. Nerijetko ono izvire iz mnogo dubljih slojeva društvenog života: iz običaja, kolektivnog pamćenja, vjerskih uvjerenja i istorijskih predanja koja oblikuju zajednički osjećaj pravde i dužnosti. Upravo iz te perspektive vrijedi postaviti pitanje, na današnji dan koji nosi snažnu simboliku: da li je i vidovdanski zavjet, osim svoje duhovne i kulturne dimenzije, ostavio prepoznatljiv trag i u spontano izrasloj pravnoj tradiciji Crne Gore?
U tom smislu izdvojićemo dva značajna pravna akta. Prvi je Stega crnogorska i brdska, čiji je jubilej 230 godina od donošenja upravo ove godine. Stega, iako sa svega 6 članova, jedan je od centralnih akata, od značaja za razvoj moderne državnosti Crne Gore, njome je stvorena odbrambena i politička zajednica, sa centralnom vlašću Mitropolita Petra I Petrovića Njegoša, i sa osnovom je naš poznati istoričar i pravnik Čedomir Lučić označava kao akt konstitucionalnog karaktera.
Vidovdanski zavjet i predanje o izdaji Vuka Brankovića služi kao vrijednosni i legitimacijski izvor norme u članu 3 Stege crnogorske i brdske, a koja treba da obezbijedi čvrstinu uspostavljene odbrambene, ali i političke zajednice.
Momo Koprivica: Ćirilica kao blago Crne Gore zaslužuje reafirmaciju bez politizacije
Ta norma glasi: „Od dnevi današnjega i unaprijed ako bi se naša koji Crnogorac, oli koje selo, ali pleme, ili koja nahija, da bude izdajnik javnijem ili potajnijem načinom, takvoga svi jedinosglasno predajemo vječnome prokletstvu kako Judu predatelja Gospodnja i kako zločestivago Vuka Brankovića, koji izdade Srblje na Kosovo i vječnu mrzost i prokletstvo ot naroda na sebe privuče i ot milosti božje otpade, i takvoga brackoga i hristijanskoga krvnika i izdajnika, koji bi se naša, ne samo što vječnome prokletstvu predasmo i rekosmo da ga bude anatema i da jest pred Bogom sigo svijeta i buduščago odgovornik za sve što bi zla i prijevarom i izdajom učinio, nego i krv naša na njega i na čada njegova ot zemlji na nebo, jako že Avala da vo pijet i da ostanet kako krov Hrista spasitelja našego narod Jevrejski.“
U konkretnom slučaju, u Stegi norma o zabrani izdaje nije obrazložena samo praktičnim razlozima očuvanja zajednice, već se njen autoritet pojačava pozivanjem na dva snažna kulturna i religijska simbola: Juda Iskariotski kao univerzalni simbol izdaje Hrista i Vuk Branković kao simbol izdaje u srpskom epskom i kosovskom, odnosno vidovdanskom predanju.
Bez obzira na to što savremena istoriografija uglavnom smatra da istorijski Vuk Branković nije izdao srpsku vojsku u boju na Kosovu, u kolektivnoj svijesti i epskoj tradiciji njegovo ime je vijekovima predstavljalo personifikaciju izdaje. Zbog toga je zakonopisac mogao računati da će sama prijetnja da neko bude poistovjećen s Vukom Brankovićem imati snažan moralni i društveni efekat.
U tom smislu može se tvrditi da je ovdje vidovdanski zavjet, odnosno kosovsko predanje, predstavljao vrijednosni izvor prava, jer je oblikovao sistem društvenih vrijednosti na kojem se norma zasniva, a istovremeno je predstavljao legitimacijski izvor autoriteta norme, budući da se pravna zapovijest oslanja na već prihvaćene moralne obrasce u zajednici.
Zakonopisac autoritet pravne norme ne gradi isključivo na pravnoj prinudi, koja je u ono doba više nego oskudna jer i nema uspostavljenog suda, već i na kolektivnom moralnom pamćenju zajednice, prizivajući lik Vuka Brankovića kao arhetip izdaje. Time se društvena osuda izdaje prenosi u pravnu normu, čime se povećava njena legitimnost i očekivana djelotvornost.
Momo Koprivica: Patrijarh Gavrilo Dožić simbol otpora najvećem zlu čovječanstva
Norma izvire i iz sistema vrijednosti, tako što iz istog crpi svoj sadržaj i autoritet. U ovom slučaju taj sistem čine pravoslavna religijska etika, običajno pravo i vidovdansko, odnosno kosovsko predanje.
I danas, a naročito u periodu nerazvijenog pravnog sistema, pravna norma ne djeluje samo prijetnjom sankcije nego i unutrašnjom legitimacijom. U teoriji prava često se ističe da se norme lakše poštuju kada su u skladu s vrijednostima koje zajednica već prihvata.
Zato Petar I ne kaže samo da će izdajnik biti kažnjen, nego ga poistovjećuje s Judom Iskariotskim i Vukom Brankovićem. Time se pravna norma „naslanja“ na već postojeći moralni autoritet. Drugim riječima, zakonopisac ne stvara vrijednost zabrane izdaje ni iz čega, već je preuzima iz kolektivne svijesti i pretvara u pravnu obavezu.
Svako društvo će lakše prihvatiti pravnu normu ako je ona usklađena s već usvojenim moralnim uvjerenjima. Strah od kazne nije jedini motiv poslušnosti, jednako važan je strah od društvene osude i moralne diskvalifikacije. U Stegi je upravo to vidljivo: izdajnik nije samo pravni prestupnik nego i nosilac najteže moguće moralne stigme.
Norma svoju snagu ne crpi samo iz autoriteta donosioca nego i iz narativa koji zajednica smatra istinitim ili svetim. Vidovdanski zavjet i lik Vuka Brankovića predstavljaju dio kolektivnog pamćenja, pa pozivanje na njih omogućava da pravna zapovijest bude doživljena kao nastavak već postojećeg moralnog poretka, a ne kao proizvoljna naredba vlasti.
Posmatrano iz perspektive teorije prava, vidovdansko predanje u Stegi predstavlja vrijednosni izvor prava. Njegova funkcija nije stvaranje formalne pravne norme, već obezbjeđivanje njenog vrijednosnog utemeljenja i društvene legitimacije. Pozivanjem na Vuka Brankovića kao arhetipski simbol izdaje, koja se desila na Vidovdan 1389.godine, zakonopisac koristi kolektivno istorijsko pamćenje radi internalizacije pravne zapovijesti. Tako pravna norma dobija autoritet koji ne proizlazi samo iz prinude, već i iz identitetski i moralno prihvaćenog sistema vrijednosti zajednice.
Drugi pravni akt, svakako manjeg državnopravnog značaja od prvog, a na koji ukazujemo jeste Zakon o parohijskom sveštenstvu, iz 1909 godine, koji u članu 21 propisuje dužnost sveštenika da bez naknade, pored ostalog, „vrše parastos izginulijema za vjeru i otadžbinu na Spasov-dan i Vidov-dan svake godine.“
Pravnoteorijski, ova zakonska norma je značajna zato što pokazuje da pravo ne reguliše samo ponašanje živih, već i kolektivno pamćenje i vrijednosni identitet zajednice, uvijek kroz istoriju spremne za žrtvu, u ime ideala slobode i pravde.
Možemo izvesti dva zaključka. Prvo, ovdje se detektuje vrijednosni izvor prava. Obaveza sveštenika da besplatno služe parastos nije usmjerena na zaštitu imovine, javnog reda ili nekog individualnog prava, već na očuvanje zajedničkog sjećanja na žrtvu za vjeru i otadžbinu. Time pravna norma institucionalizuje određenu vrijednost, u ovom slučaju kult žrtve za zajednicu. Ne treba izgubiti iz vida, da je prema tada važećem Ustavu, u skladu sa kojim je i donijet ovaj zakon, Božja volja izvorište i ishodište zemaljske vlasti, da su običaji uticali na stvaranje prava, a njihovo kršenje je bilo ujedno i prestup i grijeh. Stoga, naš ugledni pravni istoričar i civilista Petar Stojanović izvodi snažan zaključak: „Narodno običajno pravo je konsakrirano božanskim pravom“.
Drugo, ova norma iz Zakona o parohijskom sveštenstvu, primjer je norme sa izraženom simboličkom funkcijom prava. Izbor upravo Spasovdana i Vidovdana teško da je slučajan. Vidovdan je već u XIX vijeku predstavljao centralni datum kosovskog zavjeta, dok se na Spasovdan u Crnoj Gori 1858. godine desila bitka na Grahovcu, sa impozantnim posledicama na oslobodilački duh, ali i međunarodnu afirmaciju Crne Gore. Vidimo jasno da zakonodavac kroz kalendar uspostavlja kontinuitet između kosovske žrtve i savremene crnogorske oslobodilačke borbe
U ovom slučaju pravna norma ne propisuje samo obavezu vršenja parastosa, već određuje i vrijeme njegovog vršenja, čime pravni poredak na specifičan način uređuje kolektivni ritam istorijskog pamćenja. Izbor Vidovdana i Spasovdana pokazuje da zakon koristi vjerski kalendar kao način da se čuva identitet, istorijsko pamćenje i istorijski kontinuitet.
Momo Koprivica: Srpstvo u Crnoj Gori nije uvoz iz Srbije nego istorijski i autohton identitet
Nije moguće sa sigurnošću tvrditi da je zakonodavac imao namjeru da normativno izrazi ideju sadržanu u narodnoj izreci, veoma zastupljenoj u predanju, pa i priči generacija: „Grahovo za Kosovo“. No, kako kaže Volter, ne postoji slučaj, već samo nepoznati uzrok poznate posledice. Ovdje i nije toliko nepoznat uzrok. Istovremeno normiranje parastosa upravo na Spasovdan i Vidovdan dopušta zaključak da je ovaj zakonski tekst bio oblikovan u okviru istog vrijednosnog obrasca koji je u narodnoj svijesti povezivao veličanstvenu, i sa velikom žrtvom skopčanu, pobjedu na Grahovcu s bojem na Kosovu 1389 godine. U tom smislu, jasno je imajući u vidu ratio propisane dužnosti, „pomen palima za vjeru i otadžbinu“, norma ne povezuje samo dva crkvena praznika, već dva istorijska narativa: žrtvu u boju na Kosovu i crnogorsku pobjedu u vremenu kada se čine prelomni koraci ka učvršćenju i međunarodnom priznanju Crne Gore, kao države, stvarajući jedinstven simbolički okvir.
Na osnovu ozbiljnih i dubokih naučnih istraživanja, koja doduše i nažalost naše zajednice nijesu dovoljno iščitana, valjda zbog konkurencije lakih i demagoških štiva, Petar Stojanović ima nalaz:“ Crkva u Crnoj Gori čuvar je i prenosnik srednjevjekovnog srpsko-vizantijskog kulturno-zakonodavnog nasleđa, jedina sintetička moralno-politička snaga koja je mogla postati inspirator jačanja države i pisanog zakonodavstva.“
Posmatrano iz ugla teorije prava, citirana norma Zakona o parohijskom sveštenstvu prevazilazi svoju regulatornu funkciju i poprima memorijalnu i identitetsku dimenziju. Propisujući obavezno vršenje parastosa na Vidovdan i Spasovdan, zakonodavac pravno institucionalizuje kult sjećanja na pale za vjeru i otadžbinu. Time se vrijednosti sadržane u vidovdanskom zavjetu i crnogorskoj oslobodilačkoj tradiciji uvode u pravni poredak, odnosno dobijaju pravni oblik i pravnu snagu, pa vidovdanski zavjet djeluje kao svojevrsan vrijednosni izvor prava, i to ne zato što neposredno stvara pravne norme, već zato što oblikuje vrijednosni sadržaj i simbolički autoritet normi koje zakonodavac donosi.
Osim onog značenja, koje protojerej-stavrofor Gojko Perović efektno sintetizuje:“ Vidovdan je dan sjećanja na veliku žrtvu ljubavi, žrtvovanja samih sebe, da bi se odbranili bližnji, crkve, svetinje“, ovaj skroman tekst, čiji autor teško može i djelić značenja otkriti, ima za cilj da ukaže i na značaj Vidovdana u pravnoj tradiciji Crne Gore, koja je samonikla i spontano, endogeno izrasla, iz moralne i viteške tradicije, narodnih običaja i sveukupne društvene prakse Crne Gore.
Niti se smijemo mita i zavjeta odricati, niti ih politički zloupotrebljavati. Odricanje bi značilo kao da se stidimo trošne kuće svoga prađeda, u kojoj se pisala istorija, branile vrijednosti i donosile važne odluke. Zloupotreba bi značila da u tu svetu kuću, gdje su bili ljudi i junaci, danas pustimo razbojnike i šićardžije, da u njoj divane i razmeću se.
Zato je odnos prema vidovdanskom zavjetu prije svega pitanje kulturnog i pravnog nasljeđa. Njegovo značenje ne treba ni negirati ni instrumentalizovati, već razumjeti u istorijskom i vrijednosnom kontekstu u kojem je oblikovao, pored ostalog, i pravnu tradiciju Crne Gore.
