Piše: Stefan Lakušić
Druga se tu igra igra… Sve je to dogovoreno, ne budi naivan… Ova dva pristupa dominiraju u eksplikaciji globalnih geopolitičkih dešavanja. I stvarno, ova vrsta argumentacije je toliko maglovita i neuhvatljiva da je s njom nemoguće polemisati. Odatle i njena nadmoć.
S obzirom na to da ipak kolumna mora da ima neki sadržaj, a ja imam namjeru da je napišem, poslužiću se i nekim dodatnim argumentima za obrađivanje aktuelne teme – Memoranduma o razumijevanju (Memorandum of Understanding – MOU) između SAD i Irana. Prije svega, MOU nije konačni mirovni sporazum, već okvir za isti, što i eksplicitno piše u ovom dokumentu. Posebno je bitno sagledati dvije njegove dimenzije: šta novo donosi i koliko je sprovodiv.
Glavne novine koje donosi Memorandum: uspostavljanje mira na svim frontovima, Iran se odriče proizvodnje i drugih načina pribavljanja nuklearnog oružja, uspostavlja se fond za rekonstrukciju i ekonomski razvoj Irana, odmrzavaju se finansijska sredstva Irana, Ormuski moreuz se odblokira i ukidaju se sankcije Iranu. U odnosu na sam početak sukoba, SAD dobija (mada će to biti precizirano u konačnom sporazumu) garancije i kontrolu da Iran neće doći do nuklearnog oružja. Iran dobija ukidanje sankcija i odmrzavanje sredstava. Neke od ovih sankcija su na snazi gotovo pola vijeka, od promjene režima u Iranu 1979. godine. Ko je više dobio više nije teško procijeniti.
Za one slabije upućene, ovo stvara mogućnost da Iran pod trenutnim režimom postane bogata (ili makar bogatija) zemlja, od čega bi i SAD mogla da ima koristi ukoliko trgovina energentima bude išla u američkim dolarima, što je pravilo u globalnim okvirima. Očigledan gubitnik u ovom scenariju je Izrael jer se težište regionalnog balansa moći pomjera ka Iranu, koji je direktna prijetnja po opstanak Izraela. Da SAD mogu da budu saveznici obje države, makar pod ovim režimima, teško je zamislivo.
Posljedica rata je učvršćivanje režima u Teheranu, jer je očigledno da opozicija (makar ona koja nije separatistička) nema snagu da smijeni režim. Čini se da se SAD u ovom ratu nije odvažio da odigra na kartu separatističkih kurdskih i baločkih grupa zbog straha od prelivanja sukoba u savezničkim državama u regionu, gdje su takođe prisutne ove etničke grupe.
Sama sprovodivost sporazuma visoko je upitna. Prvi izazov je to što Izrael nije potpisnik sporazuma i vrlo je moguće da će ga potkopavati putem zaoštravanja sukoba u Libanu. Ovdje se, makar privremeno, vidi rascjep između Izraela i SAD, gdje zvaničnici obje države razmjenjuju optužbe. Indikativna je i reakcija na novinarsko pitanje o uključenosti Izraela u ovaj dogovor, gdje Tramp kaže da im je dostavio kopiju. Nadmen, potcjenjivački odnos je vrlo prisutan; sa kakvom pozadinom, vrijeme će pokazati.
Predsjednik SAD daje i druga obećanja koja ne može sa izvjesnošću da sprovede: sankcije od strane SAD su u nadležnosti Kongresa, a ne predsjednika, koji može samo privremeno da da izuzeća. Sankcije od strane UN nisu sankcije samo SAD, već i drugih članica Savjeta bezbjednosti, a time i cijele međunarodne zajednice. Prva vrsta sankcija je moguće manje problematična jer je to unutardržavno pitanje i sigurno će biti korišćeno za izbornu kampanju za Kongres 3. novembra ove godine.
Obećano ukidanje sankcija UN-a je daleko problematičnije. Sudbina tih sankcija direktno je vezana za Rezoluciju 2231 Savjeta bezbjednosti iz 2015. godine. Ona je bila pravni stub tzv. „Obaminog nuklearnog sporazuma“, iz kojeg je Tramp u prvom mandatu izašao nazivajući ga najgorim sporazumom ikad. Zapadne sile su krajem prošle godine aktivirale ,,snapback“ mehanizam iz ove rezolucije, optužujući Teheran da je prešao sve crvene linije u obogaćivanju uranijuma, čime su stare sankcije UN-a automatski vraćene na snagu.
Tramp sada nastupa kao da te sankcije može da obriše jednim potpisom. Možda je tako nešto moguće u Odboru za mir koji je uspostavio, ali u UN-u potrebna je potpuno nova rezolucija Savjeta bezbjednosti. Tu Vašington već zavisi od Moskve i Pekinga. Odnos prema onim zapadnim saveznicima SAD koji su garanti sprovođenja Rezolucije 2231 takođe je duboko problematičan jer se daju obećanja i u njihovo ime, a da pritom nisu strane u pregovorima.
Vuk Bačanović: Propast civilizacija kao mjera američke hladnoratovske pobjede
Ako dodamo tome i cifru od 300 milijardi za rekonstrukciju i ekonomski razvoj Irana, od čega, prema riječima potpredsjednika SAD, ni cent neće poći iz američkog budžeta, postaje još jasnije koliko je ovo „rješenje“ nejasno.
Dakle, memorandum ima rupa taman koliko švajcarski sir, pa nije ni čudo što će se dalji pregovori voditi upravo u ovoj vojno neutralnoj zemlji. Smatram da su ovo mogući ishodi tih pregovora:
1. Nepostizanje konačnog sporazuma i nastavak neprijateljstava. Ovaj ishod je loš za veći dio svijeta i ekonomsku stabilnost. Povoljan je za Izrael, koji se nada promjeni režima u Iranu;
2. Stalno produžavanje rokova do kada treba stići do konačnog sporazuma. Ovo se može raditi do neke mjere, pa možda se i vruć krompir može prebaciti administraciji narednog predsjednika SAD. Dugoročno to ne odgovara Iranu, koji će posegnuti za svojim štapom – blokadom Ormuskog moreuza;
3. Postizanje dogovora – odgovara SAD, Iranu i stabilnosti svjetske ekonomije, ali ne i Izraelu.
Dakle, kakav god bio ili ne bio konačni sporazum, ishod neće zadovoljiti i Izrael i Iran i tu se SAD nalazi u situaciji biranja. Ovoga puta nije tako lako izabrati tradicionalnog saveznika jer to podrazumijeva neprohodnost Ormuskog moreuza, a time i globalnu ekonomsku, političku i bezbjednosnu neizvjesnost i, što je vjerovatno još gore, žalbe prosječnog Podgoričanina na račun za gorivo za sve troje kola koja vozi.
Na kraju, jedno zapažanje: sporazum je od strane SAD-a potpisan u Versaju i to odlukom predsjednika Trampa i nenajavljeno. Znamo kakva je bila sudbina jednog drugog dokumenta potpisanog na istom mjestu prije nešto više od 100 godina. Da li je ovim Tramp htio da pošalje poruku o namjerama i trajnosti ovog sporazuma? Možda da, možda ne. Ono što je izvjesno jeste da je ostavio ostalima da nagađaju i pojačao svoj imidž nepredvidljivosti, što je dovoljno da se protivnik drži u defanzivnom, podređenom položaju.
