Piše: Filip Dragović
Ovih dana buka se diže oko Spajićeve spremnosti da, kao premijer, podrži inicijativu Mandićeve partije za usvajanje zakona koji bi omogućio dobijanje crnogorskog državljanstva rođenim Crnogorcima (ljudima rođenim u Crnoj Gori) koju ga do sada nemaju, a koji u međuvremenu imaju državljanstvo neke druge države. Djeluje razumno, pravično i demokratski (a djeluje i rodoljubivo), da nije straha vezanog za očuvanje državotvorne supstance, odnosno onog društvenog tijela koje se ovdje zateklo 2006.g. A to su oni rođeni Crnogorci koji su do 2006 ili imali državljanstvo Republike CG, ili bilo koje druge države – osim Srbije (koja je zajedno sa CG činila do tada državnu zajednicu). Na prvo, pa i na drugo, treće i četvrto čitanje, ovo se pravilo pokazuje značajno anti-srpskim jer daje pravo glasanja rođenim Rožajcima (koji su pored crnogorskog stekli državljanstvo Luksemburga), rođenim Tivćanima (koji su u međuvremenu postali ne samo državljani Hrvatske, neko se poput Adrijana Vuksanovića zore mjestom u hrvatskoj Vladi) ali ne i nekom od Nikšićana ili Beranaca koji su prije 2006. stekli državljanstvo Srbije. Naravno, u obzir dolaze i svi oni koji su, u međuvremenu, poželjeli državljanstvo CG, u toj mjeri i toliko emotivno, da su bili spremni da se odreknu državljanstva Norveške, Holandije, SAD ili Srbije. Zbilja, rađa se sasvim demokratsko (ma koliko se činilo istovremeno neo-četničkim i velje-srpskim) pitanje: kako zaustaviti ovu diskriminaciju?
Kako spriječiti to da ljudi koji su rođeni u CG a izjašnjavaju se kao Srbi, nemaju pravo glasa u CG, dok oni koji u CG nijesu rođeni a deklarisani su anti-srbi, imaju sva prava? Naravno, treba brinuti o pravdi i stečenim pravima, pa spriječiti izborni inženjering koji bi dozvoljavao istovremeno pravo glasa u obje susjedne države, i slične fenomene. Ali, ko se buni danas, o zbog čega, zbog Spajićeve najave o dvojnom državljanstvu?
DPS preko „jednog od Nikolića“ upozorava Spajića da se ne igra sa stabilnošću države! To se viče ispred partije koja je do nedavno pozivala „u šumu“ i otvoreno prijetila „krvnom osvetom“. To je partija čije funkcionere na identitetske akcije pozivaju lica sa potjernica za kriminalno osumnjičene.
Na drugoj strani nad Spajićevom najavom vapije B. Mandić koji se pita kako ovaj predlog može proći kod „ovako neuređenih biračkih spiskova“ i kako možemo imati povjerenja u čovjeka koji je uhvaćen u nekim protivurječnostima, kakvih je bilo kod Spajića (državljanstvo, supruga, stan…)? Da li to znači da B. Mandić misli kako su 2006.g. birački spiskovi bili uredniji nego danas, ili da se akterima referenduma moglo ili moralo vjerovati (i na ličnom i na društveno-političkom planu) više nego mlađanom premijeru Spajiću? Ili to samo B. Mandić projavljuje nepodnošljivu lakoću mržnje prema svemu onom u crnogorskom društvu što ima bilo kakve veze sa srpskim? Pa makar to bio i demokratski, građanski problem rođenih Crnogoraca koji se osjećaju Srbima i koji su državljani Srbije.
Ono što Spajiću daje za pravo da se bavi ovom temom i da istraje do kraja jeste mandat koji je dobio od građana, pa potom od predsjednika države – da predlaže i sprovodi zakone. A pored toga pravo mu daje i njegova pro-evropska agenda, obale IBAR-a i Atlantika prema kojima se zaputio i koje ga (glasom EU i NATO zvaničnika) pozivaju, i koje garantuju da buduća EU članica, po samoj prirodi političkog života u toj međunarodnoj zajednici, neće trpjeti bilo kakve nedorečenosti u registracijama građana i izbornim listama, za koje, od nedavno (ne od 2006.g!!) strepe udruženim snagama DPS i onaj koji zove „Normaluzuj me“.
