Od društva znanja do društva neznanja—Genealogija jedne civilizacijske zablude
Piše: Dr Vladan S. Bojić, advokat
Kada je znanje prestalo da prosvećuje, istorija jedne velike zablude, vreme u kojem znamo sve, a razumemo sve manje, to je priča o usponu profita i informacije i o padu mudrosti.
Društvo znanja nije propalo zbog nedostatka informacija, već zbog njihovog viška i zbog podređivanja znanja interesu, profitu i utisku. Kako je moguće da nikada nismo imali više informacija, a da nikada nismo bili nesigurniji šta je istina? Da li je društvo znanja najuspešnije proizvelo ono što je želelo da pobedi: društvo neznanja? Stari ribari kažu da se mreža ne baca tamo gde se riba vidi, nego gde je samo slutiš, tamo gde je ne vidiš, ali odnekud veruješ da postoji. Jednako tako je i sa idejama. One najvažnije nikada ne plutaju na površini. One ne vrve po raznim naslovnicama novina i ekrana, ne graju i ne nameću se s društvenih mreža. Njih treba tražiti mnogo dublje. Zato i ova priča počinje jednim jednostavnim pitanjem: Kako je moguće da čovečanstvo nikada nije imalo više škola, više univerziteta, više diploma, više informacija, više knjiga, više medija i sve više mogućnosti za učenje a da je istovremeno sve teže pronaći znanje? Da li zaista živimo u društvu znanja ili živimo u vremenu u kojem je znanje postalo najređa stvar među svim sličnim stvarima koje se danas nazivaju znanjem?
Kako je čovečanstvo poverovalo da ulazi u doba znanja, treba neminovno poći od Bekona da bi došli do digitalnog doba. Postojala je velika nada da će više znanja značiti više slobode. Gde je pošlo po zlu? Da li je Bekon promašio ili je sve obesmislio digitalno doba? To je jedna od velikih tragedija kasne moderne, jer nije odgovor u tome što je nada bila lažna, nego što je bila nepotpuna. Od Bekona do interneta proteže se jedna velika civilizacijska priča kao nebeski svod i nepregledan luk prostrujao našim srcima: ako budemo znali što više, živećemo to bolje, bićemo slobodniji i razumniji. Da bi onda iznenada stigli do onog trenutka u kome nikada do tada nismo imali više informacija, a nikada nismo bili toliko izloženiji manipulaciji. Pitanje je: gde je to kvrcnulo?
Frensis Bekon je utemeljivanjem modernog naučnog metoda otvorio vrata modernom dobu u 17. veku, vremenu renesanse, postavio potporu temelja prosvetiteljstva. Do Bekona je evropskom mišlju (ne EU) vladalo uverenje da se istina nalazi tumačenjem autoriteta, a Bekon je izveo radikalan preokret: ne počinji od knjiga, već od prirode, znanje stičite posmatranjem, iskustvom, eksperimentom, zaključivanjem. U Novum Organum postavio je osnov empirijske nauke pozvao svet da napusti „idole“ predrasude, autoritete i zablude koje zamagljuju razum. Sintagmična misao:„Scientia potentia est“ – Znanje je moć, postala je mantra moderne civilizacije — vek pre Prosvetiteljstva. Ako je XVII vek postavio pitanje kako sticati pouzdano znanje, XVIII vek je pokušao da na tom znanju da izgradi novo društvo iz Bekonove ideje razvilo se uverenje da razum može zameniti predrasude, nauka može zameniti sujeverje, obrazovanje može osloboditi čoveka i napredak nema granice. To je postala velika vera modernog sveta. Ali, Bekon je izgubio svju najveću opkladu, kada je početkom XVII veka srušio srednjovekovni autoritet govoreći: Ne pitaj šta su rekli stari. Posmatraj svet. I, nauka jeste donela duži život, medicinu, industriju, demokratiju, obrazovanje, povećanje ljudskih sloboda, tu nije pogrešio ali je porešio u jednoj dubljoj a suštinskoj pretpostavci. U aksiomu. Bio je uvnjeren da će više znanja prirodno proizvoditi više mudrosti. Čovek može znati kako da rascepi atom a to ne znači da zna kada ne treba i može znati kako da napravi algoritam a to ne znači da zna čemu treba da služi a može i znati sve činjenice o čoveku, a to ne znači da ga razume. Potcenio je jednu staru istinu koju su znali već Sokrat i Aristotel: Znanje odgovara na pitanje „kako“. Mudrost odgovara na pitanje „zašto“. Tako je moderna civilizacija postala izuzetno dobra u prvom, ali sve lošija i rđavija u ovome drugom.
Prosvetitelji Lok, Volter. Monteskje, Ruso, Kant, su ga definisao kao: „Izlazak čoveka iz samoskrivljene nezrelosti.“ Svi oni su bez trunke skepse verovali u snagu razuma. Krajem XVIII i tokom XIX veka na vrhuncu prosvetiteljstva činilo se da je Bekon bio u pravu. Nauka. industrija. obrazovanje. demokratija, sve se razvijalo i raslo. Ljudi su stekli do tada neviđenu moć nad prirodom. Činilo se da je istorija dobila jasan pravac: više znanja, napretka, slobode a onda je počeo — kraj prosvetiteljstva. Paradoksalno, ne u nedostatku uspeha, nego njegovom trijumfu. XX vek je otkrio nešto što ono nije očekivalo: naučni razum i tehnički napredak ne proizvode nužno moralni napredak. Ista nauka koja leči može i uništavati, ista racionalnost koja organizuje bolnicu može organizovati i logor. Posle dva užasna svetska rata, totalitarizama i nuklearnog oružja i suštinskom neprestajanju raznih vidova prikrivenog kolonijalizma, postalo je jasno da je razum neosporivo moćan instrument, ali i neosporivo — nedovoljan vodič.
Ako su Bekon i prosvetitelji verovali da će širenje znanja osloboditi čoveka, novo digitalno doba je pokazalo da širenje informacija ne mora voditi razumevanju. Bekon je živeo u svetu oskudice znanja a mi u svetu njegovog izobilja. On je mislio da je glavni neprijatelj neznanje a mi shvatamo da neprijatelj može biti i višak informacija bez kriterijuma, bez mudrosti i bez smisla. Zato bi se čitava istorija mogla sažeti u jednu rečenicu: Bekon je čoveku dao moć da ovlada svetom; nije mogao znati da će najteže pitanje ostati kako da ovlada samom tom moći. Posle njega prosvetitelji preciznije velika „prosvetiteljska iluzija“— verovalo je da će više obrazovanja dovesti do manje nasilja, više nauke do manje zabluda a više informacija do više slobode. A dogodilo se drugačije. Istorija XIX i XX veka je to surovo demantovala. Najobrazovanija nacija Evrope proizvela je Aušvic i Matahauzen, drugi su Jasenovce. Ostale velike nacije nisu nikada prestajale sa unosnim kolonijalizmom, sa bespoštednom i nemislordnom pljačkom i ubijanjem satiranjem naroda i civilizacija i kultura. Naučno najnaprednije države proizvele su totalne ratove a tehnika rasla brže od morala. Tu se pojavljuje suviše dubok rascep u Bekonovom snu, koji je san pretvorio u beskarajnu noćnu moru.
Digitalno doba je i vrhunac i slom jedne iste ideje, jer je internet bio poslednja velika utopija. Devedesetih se verovalo, ako svi dobiju pristup informacijama, manipulacija će nestati a desilo se suprotno. Informacija više nije retka ali pažnja je retka. To je presudna promena. Nekada je problem bio:„Ne znam.“ Danas je problem:„Ne znam šta je važno.“ tu je kvrcnulo. Čovek više nije gladan informacija, on se davi u njima. Zato se dogodilo nešto paradoksalno: što je više informacija, to je manje razumevanja, više vesti, manje istine, više komunikacije, manje dijaloga. Internet nije pobedio neznanje, samo ga učinio bržim. Najveća greška digitalnog doba je u tome što je pretpostavilo da je čovek racionalno biće, a nije, on je najpre biće emocija, identiteta, pripadnosti i strasti. Algoritam je to otkrio bolje od filozofa, ne pita: šta je istina, nego na šta ćeš kliknuti, pa je ekonomija pažnje zamenila ekonomiju znanja i nije najvrednije ono što je tačno već što privlači pažnju. Tu se dogodio lom. Koren problema nije u Bekonu. već u pretvaranju čoveka u mašinu za obradu podataka što čovek nije. On je biće smisla. i živeti bez mnogih informacija, ali ne može dugo živeti bez smisla i zato vidimo čudan fenomen: i znanje, i moć, i tehnologija raste, a istovremeno usamljenost raste, anksioznost, osećaj besmisla raste. Tu veliku ironiju na početku modernog doba Bekon nije mogao predvideti. Posle četiri veka ispostavilo se da je to samo pola istine.
Znanje može osloboditi čoveka od prirode čak i od bolesti i od gladi, ali ne može ga osloboditi od njega samog. Zato danas najveće pitanje više nije koliko znamo, nego da li smo, kroz buku, vrevu beskonačnih informacija, sačuvali sposobnost da razlikujemo istinu od podatka, mudrost od znanja i smisao od korisnosti.
Možda je najveći paradoks digitalnog doba to što je čovečanstvo konačno stvorilo mašinu koja zna gotovo sve, a istovremeno sve teže odgovara na na ono najstarije samo ljudsko pitanje:„Čemu sve to?“
„Tamo su pare“ — Hronika nastanka — društva neznanja
Savremeni čovek nije izgubio sposobnost da živi, već sposobnost da živi smisleno, — što je mnogo strašnija stvar. Nikada nije bilo više diploma, sertifikata, nikada toliko informacija, kurseva, medija i kanala komunikacije, a nikada manje stvarnog poverenja u znanje. Pre više od dve hiljade godina, Sokrat je govorio da je najveća opasnost kada ljudi pomisle da znaju ono što ne znaju. Danas je ta opasnost dobila tehnološke razmere, informacija je postala jeftina, a znanje preskupo. Mišljenje je postalo trenutno a razumevanje sporo, vidljivost, vrednost per se a istina kolateralna.
Nijedna civilizacija nije stvorila toliko mehanizama proizvodnje informacija, a istovremeno toliko mehanizama uništavanja znanja, jer znanje nije količina podataka, diploma i titula. Znanje podrazumeva sposobnost razlikovanja istinitog od lažnog, bitnog od nebitnog, argumenta od propagande. I ono što nazivamo „društvom neznanja“ nije nedostatak obrazovanja, već stanje u kojem je obrazovanje pretvoreno u proizvod, medij u zabavu, politika u marketing, javna rasprava u navijačko nadvikivanje. Nekada su knjige spaljivane jer su vladari strahovali od znanja. Danas knjige nije potrebno ni spaljivati. Dovoljno je zagušiti ih bukom. To je možda najveća razlika između starih i ovih savremenih oblika kontrole. Tirani prošlosti su uništavali knjige a ovi danas proizvode toliko sadržaja da knjige postaju nevidljive. Srednjovekovni čovek imao je malo informacija ali je znao da ih ima malo. Savremeni čovek ima beskrajno mnogo informacija, ali sve češće ne zna šta od toga ima vrednost. To je nova vrsta neznanja koje se lažno predstavlja za znanje. Reči: „tamo su pare“, nije tek ekonomska konstatacija, nego opis novog moralnog kriterijuma. U mnogim društvima uspeh više nije posledica određenih vrednosti; vrednost postaje posledica uspeha.
Ako je nešto profitabilno, onda se smatra dobrim. Ako je vidljivo, smatra se važnim a tek ako je popularno, smatra se istinitim. Tako se društvo postepeno udaljava od tri stuba na kojima je počivala evropska civilizacija: istine, dobra, lepote. Na njihovo mesto su postavljeni supstituti: korisnost, profit, vidljivost. Posledica nije intelektualna nego antropološka. Čovek počinje da gubi sposobnost za dubinu, postaje biće reakcije, a ne promišljanja. Najveća opasnost savremenog doba nije u tome što ljudi ne znaju. i ranije su malo znali, najveća opasnost je što je stvoren svet u kom je postalo nebitno ko zna, a ko ne zna. Svet u kome su istina i zabluda dobile istu tržišnu vrednost na bezmalo svim berzama savremenog sveta. Svet u kome argument mora da se takmiči sa senzacijom, a mudrost sa zabavom. Kada jedno društvo dođe do te tačke, ono više i ne ulazi u doba znanja nego — organizovanog neznanja. A organizovano neznanje nije greška civilizacije, nego njen najuspešniji proizvod.
Postoje civilizacije koje propadaju u požaru, civilizacije koje nestanu pod udarima varvara a postoje i one koje ne primete sopstvenu smrt. Nastavljaju da grade puteve i da otvaraju škole, proizvode, štampaju knjige, osnivaju univerzitete, umnožavaju znanje. I onda ne zato što su izgubile sposobnost da uče, već što su izgubile sposobnost da razumeju zašto uče, počinje njihov kraj. Možda će neki budući istoričar jednog dana opisati naše doba kao najčudnije u celokupnoj istoriji ljudskog roda. Bilo je to vreme u kojem je čovek mogao saznati gotovo sve. I razumeti gotovo ništa. Nikada ranije nije postojala takva raskoš znanja. Nikada ranije nije postojala takva beda smisla. Čitave biblioteke stale su u dlan. Sva mudrost sveta postala je udaljena jedan dodir prsta. A čovek je, uprkos tome, postajao sve usamljeniji. Sve nervozniji, zbunjeniji, napetiji. kao putnik koji je dobio najsavršeniju mapu sveta, a izgubio predstavu kuda uopšte da ide.
dr Vladan S. Bojić: Kada arbitrarnost zameni slobodno sudijsko uverenje — odgovornost je u bekstvu
Naši preci su živeli u strahu od neznanja. Mi živimo u strahu od tišine. Oni su tragali za informacijom. Mi bežimo od nje. Ona nas zasipa sa svih strana kao kiša koja nikada ne prestaje. I u toj neprekidnoj buci dogodila se jedna gotovo neprimetna katastrofa. Istina je prestala da bude cilj. Postala je jedna od ponuđenih opcija. Kao proizvod na polici. Kao reklama, sadržaj, još jedan glas u beskrajnom horu koji više nikoga ne zanima šta peva nego koliko je glasan.Nekada su postojali ljudi čiji je zadatak bio da čuvaju znanje. Učitelji. Filozofi. Pisci. Monasi. Ponekad i ludaci. Oni nisu uvek bili u pravu. Ali su znali da istina zaslužuje poštovanje. Danas su njihovo mesto zauzeli algoritmi. Algoritam ne zna šta je istina. On ne zna šta je dobro, ni šta je lepo, ni pravedno. Zna samo za jedno—šta zadržava pažnju. I zato je algoritam savršen vladar sveta koji je bez nečujnih vapaja prestao da veruje u smisao: cilja pažnju.
Najveća laž našeg vremena nije u tome što nas obmanjuju. Ljudi su oduvek lagali. Nije ni u tome što nas nadziru. I carevi su nadzirali. Nije čak ni u tome što nas koriste. I trgovci su koristili. Najveća laž je u nečemu mnogo suptilnijem. U uverenju da je sve jednako vredno, da su znanje i mišljenje isto, mudrost i informacija isto, istina i utisak isto, čovek i potrošač isto. Kada jedna civilizacija poveruje u to više ne razara svoje hramove, razara sopstveni razum. Obezrazumljivanje je — plan.
Zato je rečenica našeg doba tako kratka, prosta i tako duboko strašna. „Tamo su pare.“ To nije više formula. To je metafizika. To je novi katihizis civilizacije koja je zaboravila da postoje vrednosti koje nemaju cenu.Ali tragedija nije u tome što postoje ljudi koji obožavaju novac. Takvih je bilo oduvek. Tragedija je što sve više ljudi počinje iskreno da veruje da je novac dokaz istine, uspeh dokaz ispravnosti, vidljivost dokaz vrednosti a popularnost dokaz mudrosti. Tu počinje veliki slom. Nije to slom ni institucija, ni ekonomije ni politikem to je slom čoveka. Jer čovek nije jedino biće koje ume da proizvodi, ni jedino koje zna da troši ili ume da preživljava. Čovek je jedino biće koje postavlja pitanje — zašto. A kada prestane da ga postavlja, počinje njegovo tiho odumiranje. Zato sam duboko zabrinut zbog sveta u kojem će nestati knjige.
Knjige su preživele i lomače. Nisam zabrinut sveta u kojem će nestati istina. Istina je preživela i careve i diktatore i ona uvek nađe sboj put, svoju ulicu. Brine me nešto drugo: svet u kojem će ljudi prestati da žele i jedno i drugo. Jer civilizacija ne umire onda kada ostane bez istine, nego onda kada izgubi suštinsku ljubav prema njoj. A čovek ne prestaje da bude čovek onda kada ne zna, nego onda kada više ne želi da zna. To je trenutak u kojem društvo znanja prerasta i preobražava se iznutra u društvo neznanja, bez buke, i revolucije, i bez katastrofe— nego ravnodušnošću. Jer ravnodušnost je od svih istorijskih sila najpodmuklija. Ravnodušnost je — najsmrtonosnija za čoveka.
Postoje rečenice koje objašnjavaju čitave epohe. Nekada su ljudi govorili: „Tamo je istina.“ Potom su govorili: „Tamo je sloboda.“Danas sve češće čujemo jednu drugu rečenicu:„Tamo su pare.“Na prvi pogled, to je obična životna konstatacija. Praktična. Trezvena. Gotovo nevina. Ali u njoj se krije mnogo više od ekonomske logike. U njoj se nalazi čitava antropologija našeg vremena. Jer civilizacije ne propadaju onda kada izgube bogatstvo. Propadaju onda kada izgube sposobnost da razlikuju sredstvo od cilja.Novac je oduvek bio sredstvo. Danas sve češće postaje svrha.I tu počinje priča o društvu neznanja. Kada je Frensis Bekon početkom sedamnaestog veka izgovorio čuvenu misao da je znanje moć, Evropa je stajala na pragu jedne od najvećih civilizacijskih revolucija. Stolećima je istina bila stvar autoriteta. Bekon je predložio nešto drugo: posmatraj, ispituj, proveravaj. Tako je rođena moderna. Iz te ideje nastala je nauka. Iz nauke industrijska revolucija. Iz industrijske revolucije tehnološko doba. Iz tehnološkog doba digitalni svet.
Nikad u istoriji čovečanstva nije postojalo više škola, više univerziteta, više biblioteka, više diploma, više podataka i više informacija. I nikada nije bilo teže pronaći znanje.To je paradoks koji određuje naše vreme.Živimo usred najveće eksplozije informacija u istoriji čovečanstva, a istovremeno sve manje znamo šta je istinito, šta je važno i čemu sve to služi. Ispostavilo se da informacija nije isto što i znanje.A znanje nije isto što i mudrost.
Stari Grci su to znali mnogo pre nego što su nastali univerziteti. Sokrat nije bio poznat po tome što je imao odgovore. Bio je poznat po tome što je postavljao pitanja. On je razumeo nešto što je moderni svet zaboravio: najveća opasnost nije neznanje nego uverenje da znamo.
Savremeni čovek nosi čitave biblioteke u svome telefonu. Za samo nekoliko sekundi može doći do podatka za koji su nekada bile potrebne godine istraživanja. Ali taj isti čovek sve češće ne ume da razlikuje jasan argument od čiste propagande, činjenicu od utiska i istinu od spektakla. Problem nije što zna premalo nego što zna previše nebitnih i netačnih stvari. Informacija je postala jeftina a pažnja je preskupa. A istina efemerna, marginalizovana, lebdi po inerciji, sporedna.
Nekada su tirani javno spaljivali knjige. Danas knjige uopšte nije potrebno spaljivati. Dovoljno je proizvesti toliko buke da postanu nevidljive. To je najsofisticiraniji oblik kontrole koji je civilizacija ikada stvorila. U svetu neprestanog toka vesti, snimaka, objava, tona komentara i reakcija, čovek postepeno gubi sposobnost dubokog mišljenja. Ne zato što mu je zabranjeno da misli ili zato što više nema vremena, ni tišine, ni strpljenja. Umesto razumevanja dobili smo reakciju, argumenta je izgubio bitku sa emocijijom, dijalog sa algoritmom, jer algoritam ne pita šta je istinito, već pita na šta ćeš kliknuti.I tu se dogodila najveća civilizacijska promena našeg vremena. Istina je izgubila ono čime e nikada nije merila, svoju tržišnu prednost.
Dr Vladan S. Bojić: O jedinstvu građanskog i nacionalnog u doba histrionizma
Društvo neznanja nije nastalo zato što ljudi nemaju pristup znanju, već onda kada su prestali da osećaju potrebu za njim, što je suštinska razlika. Neznanje prošlosti bilo je posledica nedostatka informacija a sadašnjosti posledica je — nedostatka smisla.
Čovek je potpuno počeo da gubi interesovanje za istinu jer je otkrio nešto isplativije. Prepoznao je: korist, vidljivost, profit, uspeh. Sve je tako dobilo svoju tržišnu cenu. Dok znanje vredoi sao do granice do koje se može unovčiti. Tako isto i kultura vredi ako donosi dobro platežnu publiku, politika vlast, mediji klikove a istina samo ako donosi profit. A kada profit postane kriterijum istine, istina prestaje da bude ona, odbija i ne slaže se sa time da bude istina jer postaje proizvod. To je vreme stupanja na scenu nove religije čije ime nije Bog, ni Pravda, ni Sloboda, njeno ime je — Profit.
Ali tragedija nije u tome što postoje bogati ljudi, niti novac. Tragedija počinje onda kada čitavo društvo prihvati da je novac vrhovno merilo vrednosti. Tada čovek počinje da se vrednuje prema onome što poseduje, a ne prema onome što jeste. Tada uspeh postaje dokaz ispravnosti. Tada se pitanje „Da li je to istinito?“ zamenjuje pitanjem „Da li to donosi dobit?“ I tu se krije najopasnija zabluda našeg vremena, jer bogatstvo može dokazati sposobnost i snalažljivost i upornost, ali nikada ne može dokazati istinu.
Na kraju ostaje jedno staro pitanje koje nijedna tehnologija nije uspela da ukine.Čemu sve to? Čovek može znati kako da rascepi atom, napravi algoritam, osvoji tržište, da stekne bogatstvo ali pitanje zašto ostaje izvan domašaja svake mašine, je u tom što nije tehničko nego ljudsko. I tu počinje ta grozničava granica između znanja i mudrosti.
Možda najveća opasnost našeg vremena nije što će istina biti zabranjena. Mnogo je opasnije ako postane — nebitna. Jer onda više nisu potrebni cenzori. Nisu uopšte neophodni tirani ni lomače. Čovek sam postaje čuvar sopstvenog neznanja. To on čini sasvim dobrovoljno i sa osmehom, ubeđen da je informisan, da je slobodan, ubeđen da zna. Taj privid znanja najopasniji je oblik neznanja koji je čovečanstvo ikada stvorilo.
Zato odbrana znanja ne počinje od univerziteta ni od tehnologije, od države i njenjnih struktura i resursa pa i prinudnih preferencijala, čak i kriminalnih. Ona počinje od jedne stare, gotovo zaboravljene vrline. Ods ljubavi prema istini. Jer čovek može živeti bez mnogih stvari, bez udobnosti, bogatstva, slave, ali ne može dugo živeti bez smisla. Kada izgubi ljubav prema istini, prestaje da traži i time pokreće neobuzdan lančani hod, i tako, kada prestane da traži, prestaje i da razume, kada prestane da razume, tada pristaje na sve. Tada počinje društvo neznanja. A kada jedno društvo dođe do te tačke, njegov najveći problem više nije što ne zna. Nego što više ne želi da zna.
Orvel nije bio veliki zato što je bio pametniji od drugih. Bilo je pametnijih. Pekić nije bio veliki zato što je znao više. Bilo je učenijih. Crnjanski nije bio veliki zato što je imao bolje argumente. Bilo je sistematičnijih.Njihova snaga bila je u tome što su iza ideje stajali čovek, sudbina i slika. Kada Orvel piše o totalitarizmu, ne govori o sistemu, nego čoveku kome je ukraden jezik. I tako Pekić pišući o civilizaciji, on nikada ne govori o institucijama, nego duši koja se postepeno pretvara u mehanizam. Crnjanski pišući o istoriji ne govori o datumima, piše o dubokoj usamljenosti čoveka koji mirno korača kroz ruševine sveta. Zato danas nikako ne ići prema informaciji, nego ići prema suštini čovekovoj i prema konkretnom čovekuu, skloniti kompletnu tehnologiju makar na tren, krenuti ka duši. Nipošto internetu, nego središtu smisla.
Bog u doba profita
Najveće civilizacijske promene ne nastaju onda kada se promene zakoni, pa bogami ni onda kada padnu države, mi kada se pojave nove tehnologije. One nastaju u pravili samo kada se promeni odgovor na jedno jedino pitanje: Šta je najvrednije? Sve ostalo dolazi posle, i zakoni. institucije. Moral, politika, umetnost, obrazovanje, sve je to samo posledica, čovek uvek gradi svet po meri onoga što smatra najvećim dobrom. Zato je istorija u svojoj najdubljoj ravni, istorija ljudskih bogova. Ne onih na nebesima već onih sklupčanih u srcu. Bilo je vremena kada je čovek verovao da je najveće dobro istina. I vremena kada je verovao da je najveće dobro pravda i kada je verovao da je najveće dobro spasenje. Nijedno od tih vremena nije bilo savršeno, ali su ljudi bar znali da postoji nešto iznad njih. Nešto što se ne može kupiti. Nešto čemu se dušom može služiti. Nešto za šta se može živeti pa i ako zatreba — umreti. Savremeni čovek živi u čudnom vremenu. To nije doba potpunog formalnog bezbožništva, ovo vreme je mnogo složenije. Bogovi nisu nestali, samo su im neki moćni ljudi promenili lik i suštinu. Nekada su bili od kamena. Danas su od brojeva. Nekada su im podizani hramovi. Danas im se podižu berze. Nekada su sveštenici tumačili volju bogova a danas to čine oni nadahnuti analitičari tržišta. Nekada su ljudi prinosili žrtve bogovima. Danas prinose svoje živote karijeri, uticaju i profitu. I sve to ljudi smatraju napretkom.
Novac je velika stvar, ali nikada nije bio dovoljno velika da postane smisao. On može zaista kupiti udobnost i sigurnost naravno i neodoljiv privid moći. Ponekad čak i privid ljubavi. Ali postoji jedna stvar koju nikada čovek nije mogao i nikako kupiti.
Opravdanje ljudskog postojanja. Zbog toga su najbogatiji ljudi sveta podjednako smrtni kao i najsiromašniji. Podjednako ranjivi. Podjednako sami pred pitanjem koje ih čeka na kraju svakog života. Zašto? Ne kako. Ne koliko. Ne po koju cenu. Nego ono — zašto.
To je pitanje koje je moderna civilizacija postepeno prestala da postavlja.Naučila je kako da produži život. Kako da poveća proizvodnju. Kako da ubrza komunikaciju. Kako da osvoji prostor i da kontroliše prirodu. Samo nije naučila čemu sve to služi.Tako je stvoren svet koji ima sve više sredstava i sve manje svrhe. Svet u kome raste moć. A slabi smisao. Svet u kome čovek može razgovarati sa drugom stranom planete, a ne može razgovarati sa sopstvenom dušom.Možda je zato najveća kriza našeg vremena duhovna, a ne ekonomska. Ne zato što je nestalo bogatstva. Nego zato što je nestalo mere.
Jer novac nije opasan kada služi čoveku. Opasan postaje kada čovek počne da služi njemu. Tada se dešava nešto strašno. Istina se meri, postaje isplativa ili neisplativa. A kada se o isplativosti istine počinje raspravljati istina iščezava. Pravda postaje korisna ili beskorisna. Smara. Čovek postaje resurs. Ljubav postaje loša ili dobra investicija. Zar je to ljubav. A onaj stari, isuviše stari—Bog postaje suvišan. Ne zato što je dokazano da ne postoji, već zato što više nikome taj Bog nije koristan. I tu počinje velika zabluda, jer čovek može teturati bez Boga kao ideje, ali ne može dugo živeti bez Boga kao pitanja. Bez onoga što je veće od njega. Bez onoga što prevazilazi njegov interes, onoga što ga poziva da bude više nego što jeste. Kada izgubi ključeve vertikale, ostaje samo horizontala. Samo korist. Samo uspeh. Samo profit. I trajanje.
I tada počinje ono što bih nazvao tihom smrću čoveka. Ne biološkom. Duhovnom. Zato me ne zabrinjava svet u kome ljudi više ne veruju u Boga. Takvih je vremena bilo, biće. Brine me svet u kome više niko ne veruje ni u istinu, ni u ljubav, ni dostojanstvo, ni u žrtvu, ni u smisao. Jer tamo gde nestane sve što nema cenu, ostaje samo ono što se može kupiti. A čovek je suviše velik da bi stao u cenu. I suviše dubok da bi stao u profit. I suviše je čovek tragičan da bi stao samo u uspeh. Ma možda će se čitava ta istorija našeg vremena svesti na samo dve rečenice. Prva će biti rečenica epohe: „Tamo su pare.“ Druga će biti rečenica čoveka:„Tamo je čovek.“A od izbora između te dve jasne rečenice zavisiće ne samo sudbina civilizacije, već odgovor na ono najstarije ono najpitanje: Da li smo stvoreni samo da živimo ili da razumemo zašto živimo.
Od života do neživota
Da li je moguć povratak čoveku? „Information is not knowledge. Knowledge is not wisdom.“ Informacija nije znanje. Znanje nije mudrost.“The greatest danger is not ignorance, but the illusion of knowledge.“Najveća opasnost nije neznanje, već privid znanja.(često se pripisuje Danijel DŽ. Burstin)“Wer nichts weiß, muss alles glauben.“Ko ništa ne zna, mora u sve da veruje.“Die Wahrheit braucht keine Mehrheit.“Istini nije potrebna većina. „Penser, c’est dire non.“Misliti znači reći ne.(Alen)“L’homme est né libre, et partout il est dans les chaînes.“Čovek je rođen slobodan, a svuda je u okovima.(Ž.Ž. Ruso). Društvo neznanja nije nastalo zato što ljudi nemaju pristup znanju, već onda kada su prestali da razlikuju znanje od informacije, istinu od utiska i smisao od koristi. Jer šta je znanje bez ljubavi? Tehnika. Sredstvo vladanja. Mehanizam kontrole i sredstvo sticanja novca i moći. Ljubav je način odnosa prema svetu. Ljubav prema istini. Ljubav prema čoveku. Ljubav prema istoriji. Ljubav prema smislu.To su četiri stuba koji stoje nasuprot društvu neznanja i saznajemo da čovek može da živi bez istine kao što može da živi bez svetlosti ali takav život postepeno postaje neživot. Može i da diše, i da radi i da zarađuje, i da kupuje i troši, čak i da bude uspešan. Ali nije živ, jer život nije prosto trajanje već odnos, prema drugome, prema istini, prema smislu i prema ljubavi.
Postoje ljudi koji su živi, a ne žive. Ustaju. Rade. Zarađuju. Troše. Zabavljaju se. Stare. I umiru. A između rođenja i smrti gotovo da se ništa nije dogodilo. Ne zato što nisu imali vremena, ni zato što nisu imali mogućnosti, nego zato što nisu imali ljubav. Jer bez ljubavi prema istini čovek prestaje da traži. Bez ljubavi prema čoveku prestaje da razume. Bez ljubavi prema istoriji prestaje da pamti a bez ljubavi prema smislu prestaje da se pita. I počinje neživot. Neživot nije smrt, smrt ima svoje dostojanstvo.
Neživot je prazno odustajanje od života pre smrti. Saršeno tih. Uredan. Prilagođen. Društveno prihvatljiv. I zato je opasniji od smrti. Jer, čovek koji je umro, više ne može izgubiti sebe a ko živi neživot gubi sebe svakoga dana. Pomalo. Neprimetno. Bez buke i otpora, sve dok ne zaboravi da je ikad bio otvoren za istinu, slobodu i za ljubav.
Konačna suprotnost društvu neznanja je zajednica ljudi koji još uvek vole istinu više nego korist, čoveka više nego interes i smisao više nego uspeh. Tada „Tamo su pare“ prestaje da bude poslednja rečenica civilizacije. I pojavljuje se druga, mnogo starija i mnogo snažnija: „Tamo je čovek“. A tamo gde je čovek još uvk postoje izgledi.
