Piše: Nebojša Popović
Kinezi često vole da kažu – „Onaj ko želi da se obogati prvo treba da izgradi put“. Nedovoljno razvijena infrastruktura jedan je do glavnih razloga zašto neki djelovi svijeta zaostaju u odnosu na druge.
Izgradnja puteva, željezničkih pruga, elektrana i ekosistema koji omogućavaju gradovima da rastu ne samo što omogućava trgovinsku razmjenu nego i pomaže ljudima da izađu iz siromaštva. Ukratko, čitava istorija civilizacije nas uči da ulaganja u infrastrukturu utiru put za široki privredni i društveni razvoj, pri čemu kao prirodna posledica toga dolazi – bogatije stanovništvo!
Premijer Milojko Spajić najavio je na jučerašnjoj pres konferenciji izgradnju 18 dionica brzih cesti i autoputeva koje bi trebalo da premreže Crnu Goru. Iako su se pitanja crnogorskih medija fokusirala na nešto drugo, ovaj ambiciozan plan daleko je najvažnija informacija koju su mogli da dobiju crnogorski građani.
Ukoliko bi se u dogledno vrijeme ostvarilo makar samo pola od toga što je naveo premijer – Crna Gora više nikada ne bi bila ista država. A Milojko Spajić bi ostao upamćen kao čovjek koji je ušavši u politiku zatekao jednu, da bi po završetku političke karijere pokoljenjima crnogorskih građana ostavio jednu sasvim drugu državu. Crnu Goru koja ima posve novi mentalitet i identitet – i čiji je budući razvoj doslovce na autopilotu.
Nebojša Popović: „Učinimo Evropu ponovo velikom“ – Mađarska je spremna za predsjedavanje EU
Radi se o ideji tolikih razmjera da bi njeno sprovođenje u djelo potpuno promijenilo i unutrašnju i spoljnu politiku i poziciju Crne Gore, kao i teme koje bi u tom slučaju dominantno bile na dnevnom redu u sveukupnom društvenom miljeu. Opcije za politiku zvanične Podgorice eksponencijalno bi se uvećale.
Naravno, kada je riječ o ovako ambicioznim vizijama uvijek čitavu stvar treba uzimati sa zrnom soli. Prevashodno stoga što Crna Gora kao takva trenutno nema kapacitet kao ni dovoljno ljudskih, materijalnih i organizacionih resursa da se sve zamišnjeno brzo i efikasno sprovede u djelo. Ali sama činjenica da u Vladi konačno postoji svijest na koji način treba razvijati državu više je nego ohrabrujuća.
Pitanje prosvete i ljudskih resursa
Na ovom mjestu se naravno dolazi do druge važne tačke koju je Spajić potencirao u svom obraćanju. A to je pitanje kvaliteta i novoa prosvjete u Crnoj Gori. Precizno rečeno – kvaliteta, ali i kvantiteta ljudskih resursa.
Znanje je naime temelj i osnova svakog uspješnog društva. Potencijalno ulaganje do 200 miliona evra u prosvjetu u zemlju koja je u tom toliko važnom segmentu dotakla samo dno – svojevrsna je izjava o namjerama Vlade da se pozabavi jednom od neuralgičnih tačaka i nosećih stubova svake nacije. Zapravo, stvar je poprilično jasna – država koja nije sposobna da pruži kvalitetno obrazovanje je slaba država izvjesno osuđena na tavorenje i propast. U tom smislu, napor u pravcu dugoročnog poboljšanja obrazovnog sistema jednak je samoj misiji spašavanja Crne Gore.
Takođe, ono što se u Crnoj Gori nažalost nedovoljno razumije jeste da su najvredniji resursi u 21. vijeku ljudski resursi. I to je doslovce tako – ne ni čipovi, ni sirovine, niti rude plemenitih metala, i ostale stvari…, već upravo ljudski resursi. U suprotnom treba se zapitati zašto bi čak i jedna Kina danas bila zabrnuta zbog negativnih demografskih trendova u sopstvenom društvu… Šta to zaboga Peking zna čega nikako nisu svjesni u Crnoj Gori?
Iako Spajić to pitanje nije ekslicitno pomenuo, povećanje plata i penzija kroz programe Evropa sad 1 i Evropa sad 2, mogu se smatrati dobrim početnim koracima u pravcu rešavanja ovog problema, za koji se slobodno može kazati da je – majka svih problema Crne Gore.
Nažalost, sama činjenica da su pitanja medija prema premijeru bila dominantno usmjerena na estradne teme koje nisu od vitalnog značaja najbolji je indikator zašto se crnogorsko društvo danas nalazi u stanju u kom se nalazi – a to je da se uopšte ne razumiju promjene koje se dešavaju u svijetu, kao i da se decenijama kaska za dostignućima modernih društava i nacija.
Jer ako Spajića za nešto treba oštro kritikovati – to bi onda bilo u slučaju da premijer ne isporuči ambiciozna obećanja koja je javno dao pred građanima. U suprotnom, dominantni medijski diskurs samo je javni podsjetnih zašto Crna Gora tako dugo pati od obilježja dekadencije i zaostalosti jednog društva…
