Piše: Vuk Bačanović
Veoma cijenim to što je gospodin Dimitrijević odlučio da mi odgovori i utoliko mi je draže što ćemo, poslije duže pauze, imati priliku za jednu pristojnu antropološku polemiku. Jedino je neobično što je moj uvaženi sagovornik već na samom pragu rasprave, prije nego što smo stigli i do prvog argumenta, sa zavidnom sigurnošću otkrio da iza mog teksta stoji nekakav „Nalogodavac sa Osmehom, instagramskim“.
Gospodin Dimitrijević, izgleda, ima rijetku sposobnost da bez suvišnog zadržavanja na posrednim uzrocima prodre pravo do iskona stvari: kao što iz istorijskih katastrofa nepogrešivo iščitava Božju pedagogiju i kaznu, tako i iz jednog polemičkog teksta odmah razabire ko je kome šaputao i s kakvom namjerom. Ja, nažalost, takvim darom nisam obdaren, pa bih se u nastavku ipak držao nešto prozaičnijeg metoda: onoga što je gospodin Dimitrijević napisao i onoga što sam napisao ja.
Gospodin Dimitrijević me uvjerava da „ništa nije izmislio“, jer je riječi Blažene Stojne zapisao vladika Nikolaj. Ne sporim ni Stojninu svetost ni Nikolajev autoritet kao crkvenog pisca – bježeći dakako od s Pravoslavljem nespojivog vjerovanja o nepogrešivim episkopima i svetiteljima – ali istorijski izvor ipak ima nezgodnu naviku da traži datum. A najraniji objavljeni zapis o Stojni koji sam uspio bibliografski potvrditi jeste Nikolajeva Blažena Stojna iz 1926. godine: trideset jednu godinu nakon Stojnine smrti, četrnaest nakon oslobođenja Kosova i osam nakon završetka rata koji bi proročanstvo trebalo da najavljuje. No još je zanimljivija sudbina samoga teksta.
U verziji koju gospodin Dimitrijević prenosi, Stojna Ljubomiru Kovačeviću kaže: „Ti kao ministar treba da zabraniš…“ Nezgoda je samo u tome što se Stojna upokojila 15. februara 1895, dok je Kovačević ministar prosvjete postao tek 25. juna iste godine, odnosno 7. jula po novom kalendaru. Još zanimljivije, patrijarh Pavle, koji se u svojoj bibliografiji upravo poziva na Nikolajevu Blaženu Stojnu iz 1926, Kovačevića naziva „bivšim ministrom predratne Srbije“ i iz Stojninih usta uopšte ne navodi rečenicu „ti kao ministar“.
Vuk Bačanović: Dimitrijević i Ljakić – Krv Aveljeva ne optužuje žrtvu
Dakle, prije nego što ovu priču upotrebimo kao časovnički precizno proročanstvo istorije XX vijeka, valjalo bi najprije utvrditi nešto mnogo prizemnije: kada je u samo proročanstvo proročki ušao ministar koji u vrijeme Blažene Stojne još nije bio ministar. Moguće je, naravno, i to proglasiti novim proročanstvom, ali onda smo već u prilici da svaka hronološka teškoća postaje dodatni dokaz njene natprirodnosti, što je za istoričara pomalo nezgodan metod.
A ni „Srbija neće imati nijedno selo“ ne opisuje ono što se 1915. dogodilo: Srbija je bila okupirana, opustošena i demografski desetkovana (stradalo je približno 19 posto ukupne populacije), ali su njena sela postojala toliko stvarno da su okupatori u njima postavljali kmetove, ubirali poreze, rekvirirali hranu i, nažalost, pojedina od njih i spaljivali.
Između poštovanja jednog monaškog predanja i njegovog pretvaranja u retroaktivno precizan istorijski kalendar ipak postoji izvjesna razlika, što gospodinu Dimitrijeviću očigledno izmiče. Ovdje, međutim, nastaje teološka nevolja mnogo ozbiljnija od pitanja da li je Blažena Stojna nešto prorekla ili nije. Gospodin Dimitrijević nam bez mnogo oklijevanja objašnjava da je „propast u Drugom svetskom ratu“ bila posljedica srpskih grijehova i bogoodstupništva. Dobro, ali šta ćemo onda sa samim učenjem Crkve o onima koji su u toj „propasti“ završili u Jasenovcu, Prebilovcima, Garavicama i bezbrojnim drugim stratištima? Sveti arhijerejski sabor i bogoslužbeno predanje ne nazivaju ih bogohulnim primjercima kažnjenog bezbožnog naroda, nego novomučenicima, ljudima koji su naspram ustaškog rasističkog paganizma postradali za pravoslavnu vjeru i posvjedočili Hrista.
Tu čovjek već mora staviti prst na čelo: jesu li ti ljudi pobijeni zato što su bili Hristovi ili zato što Srbi, po tumačenju gospodina Dimitrijevića, nisu bili dovoljno Hristovi? Ako su Jasenovac i Prebilovci Božja kazna zbog „narodnih grehova“, onda su novomučenici, nekako, istovremeno i svjedoci vjernosti Hristu i materijal Božje kaznene ekspedicije protiv nevjernosti Hristu. A ako su, kako Crkva ispovijeda, nevini stradalnici koji su svojim mučeništvom posvjedočili Hrista, onda bi valjalo biti mnogo oprezniji pri proglašavanju čitavog istorijskog pokolja Božjom kaznom.
Naravno, Jevanđelje poznaje pokajanje naroda, posljedice zajedničkog grijeha i biblijski jezik suda. Ali iz toga nikako ne slijedi da je Vladimiru Dimitrijeviću uručen zapisnik sa nebeskog Savjeta bezbjednosti u kojem kod stavke „Jugoslavija, 1941–1945“ piše: razlog intervencije – Srbi psovali i udaljili se od Boga. Upravo nas Jevanđelje upozorava na takvu lakoću: Hristos odbija da žrtve tragedije proglasi većim grešnicima zato što su strašnije postradale.
Zato problem nije u pozivu na pokajanje, koji je sasvim hrišćanski, nego u neobičnoj sigurnosti s kojom se od pokajanja prelazi na dešifrovanje Božje namjere u konkretnom istorijskom pokolju. Jer ako već biramo između privatnog tumačenja gospodina Dimitrijevića i liturgijskog glasa Crkve, onda bih se ipak priklonio ovom drugom: jasenovačka djeca nisu bila Božja opomena zato što su Srbi nedovoljno vjerovali u Hrista; ona su Sveti novomučenici upravo zato što je zločinačka ruka na njih pala kao na Hristove i baš zato što su njegovi, nevine ljude. Upravo zbog toga sam gospodina Dimitrijevića i uporedio sa vehabijskim teologom Zijadom Ljakićem, a ne zato što mislim da su njihove ličnosti, stilovi ili vjerske tradicije istovjetni.
Ljakić je samo neuporedivo neposredniji, pa ono što kod Dimitrijevića dolazi u obliku istoriosofske „antinomije zavjeta“ kod njega izlazi bez svečanog pakovanja: ljude koje smatra bezbožnim i moralno otpalim otvoreno prezire, govori da „bolje nisu ni zaslužili“, priziva im „četnički ražanj“ i „nove Karadžiće i Mladiće“, dakle već se unaprijed gotovo naslađuje „pedagoškom“ funkcijom buduće katastrofe. Razlika je, dakle, u temperamentu, a ne nužno u osnovnom mehanizmu mišljenja: zajednica griješi, Bog povlači zaštitu, neprijatelj dolazi, a pokolj postaje sredstvo duhovnog prevaspitavanja.
Ako taj princip prihvatimo kao pouzdan ključ za teološko čitanje istorije, onda bismo morali ozbiljno uzeti i kuvajtskog vehabijskog propovjednika Lafija Ajida al-Azmija, koji je otišao samo jedan mali, ali pošteniji korak dalje i rat u Gazi otvoreno nazvao „Božjom kaznom njenim stanovnicima“, pozivajući ih da se vrate Bogu i objašnjavajući njihove nesreće grijehom, razvratom i udaljavanjem od Boga.
Izazovna misao gospodina Bačanovića: na šta izaziva, pitanje je sad?
Metodologija je, međutim, suštinski ista: konkretna istorijska katastrofa proglašava se neupitno čitljivim znakom Božje volje, stradanje čitave zajednice tumači se kao posljedica njenog kolektivnog moralnog posrnuća, a tumač sebi dodjeljuje pravo da iz ruševina, gomile leševa i poraza slabije naoružanih iščita tačan sadržaj nebeske presude. Razlika je tu više u geografiji, konfesionalnom rječniku i predmetu kazne nego u samom postupku. A onda pred tijelom novorođenčeta izvučenog iz ruševina moramo imati hrabrosti da kažemo: evo Božje pedagogije, evo kazne za grijehe zajednice. Ja takvu hrabrost nemam. Čini mi se mnogo jevanđelskije priznati da ne raspolažemo stenogramom Božjeg promisla i da, kada dijete leži pod ruševinama, prvi teološki posao nije ustanoviti koji je grijeh njegovog naroda aktivirao nebesku sankciju, nego stati uz žrtvu i imenovati onoga ko je na nju bacio bombu.
Vjerovatno se upravo ovdje najbolje vidi zašto mi je ova vrsta istoriosofije problematična. Gospodin Dimitrijević nam najprije objašnjava da je poslijeratna srpska propast nastupila „pod Titom i komunistima i njihovim današnjim bezbožnim potomcima“, da bi nam zatim, pozivajući se na Svetog Nikolaja, objasnio kako su prethodno bezbožništvo, „hlađenje vere“ i moralno otpadanje upravo „doveli […] do pobede komunista i uspostavljanja titoističke diktature“.
I tu se dvije tvrdnje, kada ih konačno pustimo da se susretnu bez posredovanja proročkog tumača, prilično spektakularno sudare: ako su komunisti došli kao posljedica Božjeg dopuštenja zbog srpskog bezbožništva, onda je bezbožni komunizam istovremeno i kazna za bezbožništvo i uzrok još većeg bezbožništva. Tito tako, htio ne htio, ispada svojevrsni izvršilac nebeske disciplinske mjere, da bi odmah potom bio proglašen glavnim kvariteljem naroda koji je, po istoj konstrukciji, morao već biti dovoljno pokvaren da bi ga Bog Titu uopšte prepustio. Ni pozivanje na Nikolajevu istoriosofiju Svetog Save tu ne rješava stvar.
Dimitrijević izričito piše da su, prema Nikolaju, srpske nesreće posljedica „odstupanja od Boga, Svetog Save i hrišćanskog morala“, te da Bog dopušta ropstvo kao gorku duhovnu medicinu. To jeste jedna od religijskih interpretacija istorije, ali nije član Simvola vjere. Pravoslavlje nas ne obavezuje da svaki istorijski, politički ili filosofski sud svakog svetitelja smatramo nepogrešivim, a još manje da prihvatimo svaku naknadnu šemu kojom će neko Nikolajeve riječi rasporediti po godinama, režimima i nacionalnim katastrofama.
Mogu, dakle, poštovati Svetog Nikolaja i Svetog Savu, a ipak ne prihvatiti pretpostavku da nam je uz njihove ikone ostavljen i nepogrješivi šifrarnik Božjeg promisla u kojem se može pročitati: 1941. kazna za ovo, 1945. kazna za ono, Tito poslan zbog trećega, a njegovi „bezbožni potomci“ zatim krivi što je narod postao upravo ono zbog čega mu je Tito, navodno, i poslan. U jednom trenutku to prestaje biti antinomija i počinje ličiti na kružni tok civilizacijskog saobraćaja iz kojeg Božji promisao nikako ne može izaći, jer svaki izlaz ponovo vodi na Dimitrijevićevo tumačenje.
Osim ako je, naravno, gospodinu Dimitrijeviću sve ovo već šapnuo neki Nalogodavac sa Osmijehom, instagramskim, u kom slučaju se povlačim: protiv otkrivenja iz direktnih instagramskih poruka istoriografija je oduvijek bila prilično nemoćna.
