Piše: Predrag Nikolić
Dolazak problematičnih osoba iz Srbije, loše maskiranih u turiste, u mali Tivat, i to baš uoči početka velikog Samita, upućuje na sulude namjere. Sigurno i kontraproduktivne za planere i izvođače ove mutne i provincijske operacije. Sada je najvažnije da se ne dozvoli nikakva sjenka na organizaciju samita. I da se zatim detaljnom istragom otkriju sve činjenice i motivi organizatora ove operacije,i prezentuju našoj i međunarodnoj javnosti i pravnim institucijama
MONITOR: U petak u Tivtu počinje Samit Evropska unija – Zapadni Balkan, koji se već najavljuje kao najznačajniji politički skup ikada organizovan u Crnoj Gori. Koja su očekivanja od samita?
LEKIĆ: Izvjesno je da je to najveći skup održan u Crnoj Gori. Učinjen nam je i kompliment da će Tivat i Crna Gora tog dana biti centar Evrope. Tome treba da se radujemo i budemo zahvalni učesnicima skupa.
Ipak, treba se podsjetiti da je proliferacija samita fenomen novog doba i da moderne tehnologije omogućavaju i malim zemljama organizovanje ovakvih skupova.
Biće bitni sadržaj i zaključci Samita, jer živimo u dinamičnim vremenima ubrzavanja istorije kada se prelama i budućnost zemalja Balkana.
MONITOR: Imamo i skandal sa Vučićevom ćaci prethodnicom koja je sletljela u Tivat i ubrzo vraćena u Beograd.
LEKIĆ: Kada odgovaram na vaše pitanje o krajnje problematičnom incidentu u Tivtu još nema dovoljno zvaničnih podataka o svim njegovim dimenzijama. Ali već ih je dovoljno da je jasno da se radi o nečemu za svaku osudu.
Dolazak problematičnih osoba iz Srbije, loše maskiranih u turiste, u mali Tivat, i to baš uoči početka velikog Samita, upućuje na sulude namjere. Sigurno i kontraproduktivne za planere i izvođače ove mutne i provincijske operacije.
Sada je najvažnije da se prvo ne dozvoli nikakva sjenka na organizaciju Samita. I drugo, da se zatim detaljnom istragom otkriju sve činjenice ove operacije, pouzdani motivi organizatora i kao takve prezentuju našoj i međunarodnoj javnosti i odgovarajućim pravnim institucijama.
MONITOR: Predsjednik Crne Gore predložio Vas je za člana Komisije za obavljanje poslova razgraničenja i utvrđivanja državne granice i pripremu za zaključivanje međunarodnih ugovora o državnoj granici sa Hrvatskom. O kakvoj se Komisiji radi, ko su njeni članovi, koja su zaduženja?
LEKIĆ:Zvučaće možda neobično kada vam kažem da o toj komisiji ne znam skoro ništa, pa ni ko su njeni članovi. Bizaran je momenat da ni mediji, ni analitičari — uz časne izuzetke — o tome ne znaju mnogo.
Svoje poglede o pitanju Prevlake sam javno izlagao, nešto opširnije u tekstu pod naslovom ,,Prevlaka između bure i bonace”.
Uzgred, i o nečemu nebitnom: moj odgovor na predlog predsjednika sadržavao je, usmeno i pisano, stav da za eventualni rad u komisiji ili slično ne primam nikakvu materijalnu nadoknadu.
MONITOR:Da li očekujete da budete izabrani u toj Komisiji?
LEKIĆ: Vidite, ja se nisam kandidovao da budem tamo. Kao neko ko se tim pitanjem dugo bavio i ko bi eventualno mogao biti od neke koristi u daljem procesu, prihvatio sam predlog. I to isključivo iz osjećaja lične i javne odgovornosti.
A dalji tok stvari pratiću sa distance i prilično ravnodušno prema nastavku dešavanja, pa i prema samom ishodu. U međuvremenu imam dosta drugih interesovanja i skromnog rada u ovoj životnoj fazi.
Ono što je, naravno, mnogo značajnije jeste da li će crnogorska država, makar u poslednjoj fazi rješavanja ovako krupnog, rekao bih istorijskog pitanja, naći snage za javnu odgovornost u zaštiti svog vitalnog interesa.
MONITOR: Da li su vas iznenadile oprečne reakcije povodom ovog predloga?
LEKIĆ:Možda je bilo neobično što nije bilo šireg interesovanja niti znanja o postojanju ne samo ove komisije nego ni o dosadašnjem radu odgovornih, kao ni o stanju pregovora oko Prevlake i razgraničenja. A da je potencijalno uključivanje moje malenkosti u njen rad izazvalo određene odjeke.
I to dvostruke. S jedne strane, imao sam dosta poziva i komentara, naročito iz Boke Kotorske, gdje su obični građani i neka udruženja pozdravili moje potencijalno uključivanje.
S druge strane, bilo je, kako mi je rečeno, nekoliko negodovanja, pa i histeričnih reakcija u medijskim punktovima koji, kako je javno dokazano, funkcionišu i na osnovu uputstava iz zone kriminala. Tu se može uočiti da nema „inovacija“ u olajavanju i plasiranju bezočnih laži, pa i o meni, jer „autori“ bukvalno prenose sadržaje policijsko-mafijaških montaža iz metodologije i vremena Đukanovićeve vlasti.
MONITOR: Bili ste ministar inostranih poslova Crne Gore oktobra 1992, kada je Savjet bezbjednosti UN usvojio Rezoluciju kojom je za područje Rt Oštro – Prevlaka utvrđen poseban status, a nakon toga bavili ste se ovim pitanjem pa ste kao poslanik često govorili o ovom problemu u Skupštini. Da li smo danas bliže rješavanju ovog spornog pitanja?
LEKIĆ:Mislim da smo danas, ovakvim radom, dalje od rješavanja tog pitanja u našu korist. Sve i kao posledica dugogodišnjeg nerada. Da li je to bila slučajna inercija nerada ili ne, dio nekog paket-aranžmana, drugo je pitanje.
Rezolucija Savjeta bezbjednosti UN broj 779 iz oktobra 1992. godine na neki je način internacionalizovala pitanje Prevlake, na kojoj su zatim godinama bili vojnici UN, čime je faktički otvoren diplomatski prostor za rješavanje tog problema.
Time je, opet na izvjestan način, po prvi put relativizovana Badinterova komisija i njen, ne slučajno, bazični princip o apsolutizovanju takozvanih avnojevskih, odnosno republičkih granica.
Isti princip pomenute Badinterove komisije zatim je eklatantno poništen od strane više evropskih i drugih država, recimo priznanjem Kosova.
Prevlaka, odnosno sporni Rt Oštro, naravno nije veličine Kosova. Radi se o nenaseljenom prostoru od nekoliko stotina metara koji prirodno i istorijski zaokružuje Bokokotorski zaliv i determiniše granicu na moru.
Tačno je da sam se u svojstvu poslanika od 2012. do 2023. godine često i kritički osvrtao na neodgovoran odnos vlasti prema neriješenom problemu Prevlake i razgraničenja. I to se jednako odnosilo na vrijeme vlasti DPS-a, Krivokapićeve i Abazovićeve vlade, koje su povodom Prevlake ostvarivale dosljedan i harmoničan kontinuitet ignorisanja tog pitanja.
Zbog toga sam u Skupštini, i to u svojstvu člana parlamentarne većine, glasao za smjenu ministra vanjskih poslova Radulovića (kao i ministarke Bratić, istina drugim povodima), da bih zbog odnosa prema Prevlaci inicirao i kontrolno saslušanje tadašnjeg premijera i ministra vanjskih poslova Abazovića u Odboru za međunarodne odnose.Ipak, moj glas u Skupštini zvučao je kao glas u pustinji.
Sada smo došli gdje smo došli. Bez ozbiljne strategije, taktike, pa čak ni zvanično saopštenog cilja povodom Prevlake.
Stiče se utisak da je glavni adut i argument odgovornih protagonista s ove strane, koji se uporno ponavlja, da nam je Hrvatska prijateljska zemlja. To jeste dobra vijest, ali nisam najsigurniji da ona može zamijeniti ozbiljan diplomatski i stručni rad s ciljem zaštite državnih interesa.
MONITOR: Koliko je pitanje Prevlake presudno u odnosima sa Hrvatskom i kako će ono uticati na finalizaciju našeg puta ka EU?
LEKIĆ:Izuzetno je važno. Mislim prije svega na interese države, ali i građana, pa i njihove svijesti. Pređeni put odnosa ovdašnjih zvaničnika prema Hrvatskoj govori o širokom repertoaru — od, s jedne strane, arogancije, prijetnji i podsticanja mržnje, u čemu je rani Đukanović sa svojim antologijskim izjavama bio sam vrh toga, do, s druge strane, demonstracije dosta mučne inferiornosti koja nerijetko vrijeđa dostojanstvo države i samih građana.
S treće strane, treba konstatovati i povremenu neadekvatnost izjava određenih protagonista sa hrvatske strane, kako u neskrivenim nostalgijama, možda i pretenzijama prema Boki Kotorskoj, tako i u presuđivanjima apodiktičnim sudovima i tonovima oko spornih pitanja.
Ako bih napravio kraći izlet u istoriju dva naroda, vrlo je uočljiv kontrast sa dostojanstvom koje je pokazivano u teškim vremenima naše zajedničke istorije i solidarnosti tokom vjekovne borbe protiv stranih dominacija i tuđina. O tome lijepo i trajno svjedoče i pisma, odnosno dopisivanje Njegoša sa banom Josipom Jelačićem i Stankom Vrazom. Istina, živimo u drugom vremenu, ali nije naodmet podsjetiti se pozitivnog nasljeđa istorije.
Ostaje mi da ponovim ono što sam mnogo puta govorio: mi treba iskreno da gradimo najbolje moguće odnose sa Hrvatskom. Uz bazičan princip uzajamnog poštovanja.
Oko spornih pitanja treba uvažavati državu Hrvatsku i argumente hrvatske strane, kao što treba ozbiljno i argumentovano zastupati naše.
MONITOR: Učlanjenje Crne Gore u EU mnogi vide kao maltene gotovu stvar. Koji su izazovi koji to mogu usporiti ili spriječiti na domaćem i spoljnjem planu?
LEKIĆ: Dobro je što kod nas postoji polet i entuzijazam za EU. I što nas drugi, ipak ne baš svi, ohrabruju u tome.
Nije dobro što se, umjesto ozbiljnog rada i polaganja još nepoloženog ispita demokratske i pravne zrelosti, ovdje pravi atmosfera trijumfalizma, ponekad i sa neukusom propagandno-karnevalskog stila.
Smatram da je važno pratiti velike geopolitičke promjene koje su u punom jeku u svijetu i samoj Evropi. Jer će i to bitno uticati na sudbinu prijema u članstvo EU.
Ne bi bilo dobro da, zagledani u evropske zvijezde, ne vidimo šta se dešava u današnjoj evropskoj zajednici punoj iskušenja — od geopolitičkih i ekonomskih do vojnih. Morali bismo biti spremni za ono što dolazi.
MONITOR: Politički ste veteran. Kako biste okarakterisali i ocijenili sadašnju političku scenu u odnosu na ranije?
LEKIĆ:Da, bio sam savremenik nekoliko ciklusa novijeg istorijskog razdoblja kada su se zemlja, njeni politički, ekonomski i državno-pravni statusi mijenjali. Ostajala je ista teritorija i isti građani na njoj. I lijepa rujna zora koja nekada najavljuje i svitanje. Mada još sasvim ne sviće. Drugim riječima, ostala su mnoga iskušenja. Iznutra i izvana. Napredovali smo i nazadovali.
Crna Gora je, uprkos svemu, na nogama. Ponekad izgleda i na klecavim. Da li će se ona ukotviti u svoj magistralni pravac — kada joj opasnosti unutrašnje autodestrukcije i spoljne pretenzije neće moći ništa — ostaje i dalje neizvjesno.
Za njen istorijski pravac jesu važni geopolitički izbori savezništava, ali je još važnija snaga neophodne unutrašnje kohezije i posjedovanje samosvijesti o istorijskim temeljima Crne Gore.
Izvor: Monitor
