Piše: Dražen Vujović
Mnogi sugrađani prepoznaju Dušana Krcunovića kao profesora na Filozofskom fakultetu u Nikšiću i predsjednika Matice srpske – Društvo članova u Crnoj Gori, ali mnogo manje ljudi zna da je već dugo i ozbiljan rekreativni trkač.
Profesor Krcunović u intervjuu za portal RTNK kaže da se rekreativnim trčanjem bavi gotovo četiri decenije, a od 2016. godine počeo je da trenira i sa profesionalcima iz Atletskog kluba “Nikšić”, u želji da se oproba u najtežoj atletskoj disciplini – maratonu. U razgovoru otkriva zašto se maraton poredi sa pozorišnim žanrovima, kakva je veza između filozofije i atletike, ali i da se može kolabirati na stazi.
„Od svoje 50. do 53. godine života uspio sam da istrčim maraton (3:39:40), polumaraton (1:28:59), trku na 10 kilometara (39:43) i na 5 kilometara (18:48), uz rezultate na koje sam jako ponosan i na kojima sam neizmjerno zahvalan svojim prijateljima atletičarima koji su mi pomogli da sve to postignem za relativno kratko vrijeme“, ističe Krcunović.
Da li trening doživljavate kao svojevrsni otklon od posla ili za Vas i trčanje u sebi nosi neku posebnu filozofsku dimenziju?
Često naglašavam analogiju između filosofije i atletike. Kao što je filosofija kraljica nauka, tako je atletika kraljica sportova. Ono što je filosofija za sve ostale nauke, to je atletika za sve ostale sportove.
Ali, veza je mnogo dublja, jer filosofija i atletika slijede životne ideale agonizma, dakle, manifestacija su zdravog duha nadmetanja, slobodoljubivosti, vrijednosti asketskog života, samokontrole, samodiscipline, samoodricanja, samoprevazilaženja i oplemenjivanja čovjeka, “u uzajamnoj potrazi za izvrsnošću”, kako je Džon Kiting definisao zdravo sportsko nadmetanje. Jednom riječju, ima nečega aristokratskog u filosofskom i atletskom držanju i stavu.
Ako biste morali da povežete neko filozofsko učenje sa trčanjem, koje bi to bilo?
Filosofija je specifična naučna disciplina, utoliko što je ona i način razumijevanja svijeta i način življenja u svijetu. Tu svoju specifičnost izražava i putem analogija sa atletikom i njenim asketskim odnosom prema životu.
Platon i Aristotel, a kasnije i stoički filosofi (to su oni kojima dugujemo izraz “stoički podnijeti” nešto), vole da upoređuju svoju etičku praksu oslobađanja od strasti ili njihovog dovođenja pod kontrolu razuma u cilju ovladavanja sobom, sa atletskom samokontrolom. Poslanice apostola Pavla prepune su aluzija na sličnost između hrišćanskog podvižničkog života i atletskog nadmetanja. “Trčimo trku koja nam je dodijeljena”, “trku otrčah, vjeru sačuvah”, to su neki od njegovih poznatih iskaza.
I savremeni mislioci, poput Semjona Franka, tvorca logoterapije ili liječenja smislom, vole da dovode u vezu filosofiju i atletiku, jer ljudski život je jedan agon, borba, nadmetanje i trka u kojoj treba savladati distancu između postojećeg stanja stvari i životnog ideala kome težimo kao svom cilju i smislu.
Prof. dr Dušan Krcunović novi predsjednik Matice srpske – Društva članova u Crnoj Gori
Pamtite li neku anegdotu sa trke?
Maratonsko trčanje je borba sa mislima, ili borba misli i tijela. To iskustvo je jedinstveno, i najbolje ga opisuje anegdota sa Beogradskog maratona koji sam istrčao prije tri godine.
Pitao sam prije trke jednog iskusnog maratonca da mi da neki savjet pred trku. Znajući da radim na Filozofskom fakultetu Nikšiću, gdje predajem filozofske discipline, odgovorio mi je u “akademskom” stilu: “Znaš, profa, prvih 22. km je lirsko, od tada pa do 32. km prolaziš kroz epski žanr, do 38. km si u žanru tragedije, a potom ulaziš u komediju, koja traje sve do 42. km i onih preostalih 195 m”. I bio je u pravu. Agonija mog maratonskog pozorišta tada je trajala 4 sata i 2 minuta.
Takođe, na jednom Podgoričkom maratonu sam dva puta kolabirao i odustao.
O čemu razmišljate i na šta mislite dok trčite 20 i više kilometara?
Dugoprugaško trčanje je meditativna disciplina i pruža mogućnost za istančana razmišljanja koja se mogu pretočiti u akademski tekst. Neke svoje teorijske radove sam koncipirao upravo na treninzima dužine. O ljudima, ćudima, životu, poslu…
Na međunarodnom kongresu helenista prezentovao sam rad o grčkoj ideji agona i savremenoj ideji kompetitivnosti. Grčki agon pokreće društvena osjećajnost, ljubav prema dobru i lijepom, dok je liberalna kompetitivnost izraz socijalnog darvinizma i beskompromisne borbe za opstanak. Do ideje sam došao na treningu dužine sa svojom nikšićkom atletskom družinom.
Ko bi imao veće šanse u trci na 5 kilometara: Vi sa dobrom formom i iskustvom ili neki od Vaših studenata sa svježinom u nogama?
Volio bih da mogu učestvovati u jednom takvom nadmetanju. Ali, nažalost, naša studentska omladina nije zainteresovana za sport, a kamo li za atletska nadmetanja. Nije tome doprinijela samo digitalna tehnologija, već i marginalizacija fizičke i sportske kulture u našem obrazovnom sistemu.
Nedavno sam bio na Univerzitetu u Segedinu. Na prve dvije godine studija na Fakultetu za humanistiku, fizičko vaspitanje je obavezan predmet. Kod nas, obavezno se liftom ide na drugi sprat fakulteta. Stepenište je samo za one koji ne mogu da čekaju ispred lifta zbog gužve.
Dušan Krcunović: Dan državnosti Crne Gore u sjenci osamdesetogodišnjice Agitpropa
Da li ste ikad probali da motivišete kolege profesore da trče?
Kao i u slučaju studenata, nažalost, nema interesovanja za trčanje među kolegama profesorima. Malo ko zna, izvan filosofske struke, da su Platonova Akademija i Aristotelov Likej, po kojima se zovu naše današnje naučne i obrazovne institucije, bila atinska vježbališta. Platon je vježbao sa učenicima i, naravno, s njima zajedno filosofirao.
Teško je objasniti nedostatak interesovanja za sportsku kulturu kod univerzitetskih profesora, ako izuzmemo jedinu profesorsku disciplinu zvanu „publish or perish“, odnosno objavi ili propani.
Izvor: RTNK
