Molim čitaoca da ne odustane iza riječi filozof u rečenici koja kaže da je filozof Sloterdajk rekao da naše sjećanje nikad ne seže do samog početka. To je lako dokazati tvrdnjom da niko ne pamti momenat vlastitog rođenja. Slično je i sa osjećajem za državotvorni početak. U 10. pasusu leži poenta. Do tada, pazimo…
Biće da prosječan Srbin na ulici pred kamerom misli da su Nemanjići naša prva dinastija. No što je bilo ranije, koji to imenom vladari?, potom: da li je uopšte moguće da su tamo neki Sloveni masovno naselili naše južne prostore u 7. vijeku a ne prije… – pitanja su na koja šjor Sloterdajk kaže da ih ne možemo odgonetnuti. Niko ne pamti trenutak vlastitog rođenja, pa tako ni srpska civilizacija. Promislio sam pa kazao – civilizacija, zbog kulture i zbog dvojice careva. Dušana i Uroša.
No hajde. Predlažem da suzimo fokus na glavni grad Boke Kotorske, unazad mnogo godina prije negoli su mi se tamo, kao novorođenom, oči obojadisale u plavo. Poslije 600-godišnjeg vizantijskog uživanja u sigurnosnoj sjeni, Stefan Nemanja promijenio je zastavu nad gradom 1185. i preporučivao se, mahom ljeti, u svom vjernom, serbskom, stonom, ljubljenom i slavnom gradu sve do 1371. Storija o postanku današnje turističke i kriminalističke meke kazuje gdje su upravo Kolhiđani, našavši se za krmom Argonautima, Jasonu, Herkulu, Tezeju, Poluksu, Kastoru i Orfeju – u potjeri za simbolom svega pomorskog bogatstva, zlatnom runu – osnovali Kotor. Druga kazuje gdje je baš car Stefan Dušan počeo kopati temelje da gradi Kotor u planini. Vila Alkima, grčki Snažna, rekla mu je da grad ne gradi tako visoko, gdje mu nema brodu pristaništa i gdje mu nema konju poigrišta, nego da grad gradi na obali. Pa tako i bi…
Prohujalo vrijeme smjenjivalo je čak i tempe pasate – kako se uz upotrebu romanizama danas kaže za minula vremena: Boka je bila pod upravom Ilira do 168. g. pre n. e., Rimljana do 476. g., Vizantije do 1180. g. (uključujući doba dukljansko-zetskih vladara, od Časlava do Bodina).
Bila je pod upravom Nemanjića do 1371. g., Mađara do 1384. g., bosanskih vladara do 1391. g., samostalnog Kotora do 1420. g., Venecije do 1797. g. (ovde uključujemo period turske uprave u Grblju, Risnu i Herceg Novom 1482–1687, odnosno Grblja 1718. g.). Bila je pod upravom Austrije (prva okupacija, od 1797. do 1806), Rusije, od 1806. do 1807, Francuske od 1807. do 1813, u državnoj zajednici Crne Gore i Boke 1813–1814. g., opet pod upravom Austrije 1815–1918. g., pod upravom Kraljevine Jugoslavije od 1918…
Na pragu 10. pasusa moram da priznam kako sam zaozbiljno promišljao da za života posjetim sve glavne gradove Boke Kotorske – i da poslednji od njih bude pustolovno finale mog života. Ali avaj! Bez obzira gdje u prošlosti podvukli crtu, glavnih je gradova Boke Kotorske tako mnogo. O jedini fjord na Mediteranu otimali su se, i imali ga – Carigrad, Rim, Venecija, Stambol, Petrograd, Pariz, Beč, Rim, Berlin… ne računamo li domaće glavne gradove Cetinje (1813), Beograd (1918), Podgoricu (2006), te Vašington (2017). Vjerujem da čitalac ne poznaje nikog ko deklarativno ne putuje. Niti vjerujem da čitalac ima vjere u geografski performans koji nadilazi performerske ideje fetive Marine Abramovič: Nikola Malović ostaće ukotvljen, čime kao 11. generacija iz porodice sa pomorskim iskustvom dokazuje nemoguće. Da je uprkos izazovima koje za tijelo i duh predstavljaju Rim, Venecija, Istanbul, Moskva, Pariz, Beč, Berlin… – avanturistički život moguć i u kori od oraha. Boke je Kotorske, naime, toliko mnogo. Da li sam ikad bio nogom na najvećem zalivskom ostrvu, Svetom Marku? Ne, nisam. Da li je bio moj otac? Ne, nije. Đed? Nije ni on, da se pamti… Pa, kako je to moguće?
Moguće je.
Kora od oraha zna biti kosmos.
Eto nama rezloga za nastavak storije s bokokotorske nulte nadmorske, s jedine geografije na svijetu na kojoj naš narod i dalje živi uz more.
Nikola Malović
Izvor: Pečat
