Piše: Miodrag Lekić
O zločinu nad civilima u Murinu, varošici na sjeveru Crne Gore, dugo nije bilo poželjno govoriti javno.
Ni o troje ubijene djece, koja su tog dana išla u školu. Nijesam u predsjedničkoj kampanji 2013. godine htio da kvarim vrlo intimne odnose između NATO i vrha crnogorske vlasti, koja je, kao što se dobro zna, bila dobrim dijelom akter korupcije i kriminalizacije društva.
Ipak pitam u finalnoj predsjedničkoj debati Filipa Vujanovića – da li će se neko među njihovim NATO prijateljima izviniti za počinjeni zločin nad civilima u Murinu?
I drugo – da li će se raspisati referendum kada najavljeni ulazak Crne Gore u NATO bude došao na red?
Na prvo pitanje nije bilo ni pokušaja odgovora.
Na drugo, kandidat vlasti kaže pred crnogorskom javnošću: „Apsolutno hoće! Jedino na referendumu će se odlučivati o ulasku Crne Gore u NATO“.
Kao što znamo, niko se nikada nije izvinio za onaj vandalski zločin. Ni onako usput, diskretno, stidljivo…iz širokog političko vojnog NATO saveza. Dakle, za zločin 30. aprila 1999. godine u Murinu, zabačenom crnogorskom mjestu bez ikakvog vojno strateškog značaja.
Predstavnik vladajuće stranke na tim izborima se nikada zatim nije izvinio građanima za javno izgovorenu laž da će biti raspisan referendum za ulazak u NATO.
Uzgred, zalagao sam se za referendum kako bi odluka, bilo koja, postala legitimna, i tako smanjila napetosti i podjele u Crnoj Gori.
Ova situacija je otvarala i pitanje: Postoji li poštena Crna Gora u kojoj se izgovorena laž smatra dokazom nepoštenja i nemorala? Smatram da, uprkos slomu mnogih vrijednosti, ona još postoji, makar u djelovima.
Gdje?
Najčešće na nivou običnih ljudi. Često siromašnih. Izgleda, više kao trag prošlosti. Sasvim je druga priča o onima koji su htjeli da budu elita zemlje, pa i predsjednik države.
I da se za ostvarenje takvog cilja može javno lagati.
Ne treba isključiti da u njihovoj svijesti, a po mjeri obrazovanja, laž smatraju vrlinom državne politike. I nikome nije neprijatno kad budu uhvaćeni u laži. O nedostatku stida, da ne govorimo.
Uzmimo, utješimo se, da se možda radi o jednoj istorijskog fazi.
U tom slučaju, postoji nada. Recimo, za etičku obnovu Crne Gore koja je opstajala u istoriji boreći se za istinu.
I kada je izgovorena riječ bila skoro svetinja, izražavajući primarno odgovornost pred ljudima.
Izvor: RTCG
