Piše: Miodrag Lekić
U našoj temi važno je osvrnuti se na razliku između prva dva zalivska rata, koja su vodila dva američka predsjednika – otac i sin: Džordž H.V. Buš (mandat 1989–1993) i Džordž V. Buš (mandat 2001–2009).
Između njihovih mandata predsjednik SAD bio je Bil Klinton (1993–2001), koji je započeo u novijoj istoriji epohu otvorenog kršenja međunarodnog prava vodeći NATO rat 1999. protiv SRJ.
Aktuelni vojni udari SAD i Izraela protiv Irana već sada ulaze u istoriju kao Treći zalivski rat.
Ako su prva dva zalivska rata protiv Iraka vodili Buš stariji i Buš mlađi, sada predsjednik Donald Tramp, zajedno sa Izraelom, izvodi vojne udare protiv Irana, što mnogi već nazivaju Trećim zalivskim ratom.
Prvi zalivski rat
(1990–1991) karakterisala je kultura legalnosti, odnosno poštovanje međunarodnog prava.
Nakon što je Irak nelegitimno napao suverenu državu Kuvait s ciljem njenog pripajanja, uslijedila je vojna inicijativa koju su predvodile SAD i predsjednik Buš stariji.
Iako je raspoloženje međunarodnog javnog mnjenja, pa i u Americi, bilo jasno za kažnjavanje Iraka i oslobađanje Kuvajta, američki predsjednik je najprije želio da politički i pravno izgradi punu legalnost vojne intervencije.
Tu se mogu izdvojiti pet momenata. Vodeći politiku „bipartisanship“, odnosno traženje unutrašnjeg konsenzusa republikanaca i demokrata, Buš stariji je u američkom Kongresu dobio podršku obje partije i odluku o intervenciji. Zatim je zatražio mandat Savjeta bezbjednosti Ujedinjenih nacija, koji je i dobio nakon kolektivne debate. Pokrenuo je široku međunarodnu koaliciju za oslobađanje Kuvajta, uključujući ključne arapske države. Zatražio je i dobio uzdržanost Izraela kako se rat ne bi regionalizovao. Zatražio je i dobio političku podršku Pokreta nesvrstanih, kojim je tada predsjedavala Jugoslavija. Sve navedene radnje dale su intervenciji legalni i legitimni karakter, uz jasno ograničen cilj.
Nakon uspješne vojne operacije u Zalivu i oslobađanja Kuvajta, predsjednik Buš stariji svjesno je odustao od marša na Bagdad i svrgavanja Sadama Huseina, iako se takva mogućnost realno otvarala.
To je učinio iz nekoliko razloga:
a) da ne razbije međunarodni konsenzus,
b) da ne destabilizuje region,
c) da legalni rat ne pretvori u imperijalno širenje.
U najkraćem, radilo se o pravednoj i efikasnoj intervenciji uz poštovanje međunarodnog prava – sila je upotrijebljena kao posljednje sredstvo.
Zbog toga Buš stariji u ovom slučaju ostaje primjer kulture međunarodne legalnosti.
Širi politički kontekst
I u odnosima prema Evropi tokom svog mandata Buš stariji je pokazivao umjerenost i privrženost pravilima – često suprotno onome što će kasnije obilježiti američku spoljnu politiku.
Kada se 30. jula 1991. sreo sa Mihailom Gorbačom, predložio je demokratske reforme Sovjetskog Saveza. Sjutradan, 1. avgusta, u govoru u ukrajinskom parlamentu u Kijevu, upozorio je na opasnost „samoubilačkog nacionalizma“, čak sugerišući Ukrajini prije autonomiju nego punu nezavisnost.
Havijer Blas: Amerika mora pošto poto otvoriti Ormuski moreuz
Iz knjige američkog ambasadora u Moskvi Džeki Matloka „Autopsy on an Empire“ mogu se saznati detalji tzv. „džentlmenskih“ dogovora sa Gorbačovom na Malti o ujedinjenju Njemačke i neširenju NATO-a na istok – što kasnije nije ispoštovano.
Drugi zalivski rat
Drugi zalivski rat započeo je 2003. napadom SAD i Velike Britanije na Irak – van legalnog okvira međunarodnog prava.
Ironijom istorije, među glavnim akterima rušenja međunarodnog pravnog poretka našao se upravo Buš mlađi, sin predsjednika koji je 1991. djelovao u skladu s pravilima međunarodne legalnosti.
Intervencija 2003. izvedena je bez saglasnosti Savjeta bezbjednosti UN.
Političko-pravna konstrukcija zasnivala se na tvrdnji da Irak posjeduje oružje za masovno uništenje – što je kasnije i sa zvaničnih američkih mjesta demantovano.
Umjesto međunarodnog konsenzusa lansirana je formula „koalicije voljnih“.
Jedan od ciljeva invazije bio je i „regime change“, odnosno promjena režima, bez jasnog plana za „dan poslije“.
Bilansi tog rata bili su teški: ogromne ljudske žrtve, politički haos, pljačka kulturnog blaga drevne civilizacije, jačanje radikalnog islamizma, dezintegracija države i dugotrajna nestabilnost regiona.
U najkraćem, radilo se o nelegitimnoj intervenciji sa stanovišta međunarodnog prava.
Treći zalivski rat
U toku je Treći zalivski rat.
Istoričari (instant) već označavaju „rat od dvanaest dana“ iz juna 2025. protiv Irana kao uvod u sadašnji širi konflikt.
Zanimljivo je da početke ratova u savremenom svijetu gotovo uvijek prati snažna propaganda, često uz obrazloženje da je riječ o preventivnom sprečavanju većeg zla. Sadašnji rat protiv, bez sumnje, autokratskog i represivnog režima u Iranu obrazlaže se preventivnim sprečavanjem iranskog udara na Izrael. Ipak, ostaje pitanje: da li je rat pokrenut da bi se spriječio veći rat – ili da bi se spriječio mir? Jer i mir je bio na stolu tokom pregovora u Ženevi. Za konačne ocjene moraćemo sačekati kraj konflikta.
Ali već sada je moguće uočiti nekoliko činjenica:
– rat nije pokrenut na osnovu međunarodnog prava;
– nije ni pokušano dobijanje legitimiteta u Ujedinjenim nacijama;
– konflikt je brzo dobio regionalni karakter.
Američko-izraelski napadi na Iran nijesu doveli do promjene režima.
Ali jesu proizveli ekonomski haos na širem prostoru.
Nažalost, već su donijeli ogromne žrtve i razaranja, naročito među civilima – što je postala konstanta savremenih ratova. Ako je cilj bio geopolitičko redefinisanje Bliskog istoka, ni to zasad nije na vidiku. Nije na vidiku razgrađivanje međunarodnog poretka jer taj posao je već završen.
Novi poredak, međutim, još nije izgrađen. Živimo – i to je danas sve češća ocjena – u vremenu neporetka. U takvim uslovima međunarodno pravo sve rjeđe određuje tok svjetske politike. Ako nažalost međunarodno pravo danas kod svjetskih zvaničnika i postoji kao ozbiljna tema.
Izvor: Dan
