Piše: Stiven Kotkin
Prevod: Miloš M. Milojević
Šta zaista ugrožava autoritarne režime?
Esej je objavljen u internet izdanju časopisa Forin afers 16. decembra 2025. godine; objavljen je u štampanom broju za januar/februar 2026. godine.
Pre, u širim istorijskim okvirima, ne mnogo vremena, države koje su se nekada nalazile iza Gvozdene zavese, i čak neke među nekadašnjim sovjetskim republikama, preobražene su u članove relativno postojanog demokratskog kluba. Neke od onih koje nisu, poput Ukrajine, Gruzije i Kirgistana, prolazile su kroz periode masovnih pobuna protiv štelovanih izbora i slabe, korumpirane uprave uz široko rasprostranjenu javnu težnju da se pridruže Zapadu. Slobodna trgovina je iznova slavljena kao instrument mira; Kantova „teorija demokratskog mira“ je proživljavala preporod.
Zagovaranje zapadnih demokratija, koliko god činjeno na manjkave načine, širilo je strahovanja kroz autoritarne koridore moći. Sve snažnije osude autoritarnih režima tobožnjih zapadnih zavera da se podstaknu „obojene revolucije“ izgledalo je da potvrđuje kretanje u pravcu ka demokratiji. Početkom druge decenije 21. veka spontani ustanci potresli su tvrdo autoritarne oblasti Bliskog istoka i Severne Afrike. Nade za popuštanje političkog stiska istrajavale su u postojanim uporištima [autoritarizma] u Kini, Iranu i Rusiji. Velike demonstracije izbile su u Iranu 2009. godine, zatim su 2011-12. godine slični protesti pratili najavu Vladimira Putina da bi mogao da se vrati na položaj ruskog predsednika nakon kratkotrajnog perioda koji je proveo kao premijer. Mnogi su se čvrsto držali onoga za šta su verovali da su naznake da je Si Đinping, koji je postao najviši kineski lider 2012. godine mogao da bude reformista.
Međutim, za treptaj oka autoritarci su obrnuli ovu dinamiku, potiskujući demokratije u defanzivan položaj, u kojem su one do sada ostale. Arapski autokrati, iranske mule i Putin žestoko su se obračunali sa svojim protivnicima. U Kini, Si je sebe uzdigao na položaj koji nalikuje imperatorskom, sprovodeći još odlučniji oblik autoritarne vlasti. U dobro ustanovljenim demokratijama, za to vreme, proširila su se strahovanja o opadanju liberalnih političkih institucija i normi političkog delovanja.
Autoritarne vlade oslanjaju se na novoosmišljeni skup taktika da potisnu demokratske uticaje iz inostranstva ili iz samih njihovih društava: označavaju organizacije koje primaju finansijska sredstva iz inostranstva kao „strane agente“ (suštinski, izdajnike) i koriste se poreskim istragama kako bi diskvalifikovali opozicione kandidate iz izbornih trka. Ove tehnike se kombinuju sa oprobanim načinima dominacije u medijskom prostoru. Zatim sledi završni udarac: nastavljajući da ukazuju na nepostojeću zapadnu zaveru da ih obori, autoritarni režimi – zahvaljujući tehnološkim inovacijama do kojih su došla slobodna društva – razvijaju nove načine da se agresivno mešaju u demokratske političke zajednice i ponekad ih čak i destabilizuju. Sada, autoritarni vladari posmatraju slobodno izabrane demokratske lidere kako ih hvale i oponašaju.
No, ipak bi trebalo da se pazite onih koji su jednom pozdravljali „doba demokratije“ a sada izvikuju „doba autokratije“. Koliko god snažni ovi režimi delovali – i u stvari koliko snažni i mogu da budu – oni su ispunjeni slabostima. Oni mogu da mobilišu ogromne resurse i ljudstvo kako bi ostvarivali ambiciozne nacionalne projekte ali i da pate od obogaljujućih slabosti koje izazivaju korupcija, kronistički kapitalizam i prenaprezanje sopstvenih snaga. Traju mnogo duže nego što se predviđa dok u isto vreme ostaju ranjivi pred naglim jurišem na blagajne njihovih politički favorizovanih banaka. Uz ispravan strateški pristup mogu biti izbačeni iz ravnoteže. Demokratije, uprkos sve većem gubitku samopouzdanja, koje se graniči sa očajanjem, zadržavaju znatne snage i duboku otpornost i mogu se vratiti na svoje noge.
Šta to zapravo znači?
Šta je autoritarizam? I šta – ili ko – je autoritarni vladar? Uzimajući u obzir koliko je važan ovaj fenomen uvek bio i istaknuto mesto koje je u skorije vreme zadobio, može delovati iznenađujuće koliko je zapravo teško odgovoriti na ova pitanja. U osnovi, autoritarizam uključuje slaba ili gotovo nepostojeća institucionalna ograničenja izvršne vlasti. U početku, autoritarci su neskriveno vladali u ime nekolicine, ali još od Francuske revolucije, nedemokratski režimi su počeli da oponašaju demokratije: štelovani izbori, poslušna zakonodavna tela koja štancuju zakone, ustavna garancija nominalnih prava. „Moderni autoritarizam“, kako ga je definisao politikolog Amos Perlmuter, je vladavina nekolicine u ime mnoštva.
Perlmuter, koji je pisao 1981. godine označio je „autoritarizam/totalitarizam“ kao „najznakovitije političke fenomene ovoga veka“. Ali razdvajanje (ili spajanje) kosom crtom dva pojma prikriva izazov: naime, objasniti razliku između njih. Kako to biva, sociolog Huan Linc se već pozabavio ovim problemom a njegovo iskustvo pruža poučnu pripovest.
Rođen 1926. u Vajmarskoj Nemačkoj, gde je posao njegovog oca bankrotirao zbog hiperinflacije, mladi Linc je posvedočio slomu demokratije i početku Hitlerove diktature. Linc i njegova majka Španjolka preselili su se u Španiju 1932. godine, gde je Linc posvedičio vojnom udaru i građanskom ratu do kojeg je on doveo. Tokom Frankove diktatorske vlasti, diplomirao je na Univerzitetu u Madridu. Zatim je 1950. godine, prešao Atlantski okean kako bi pohađao postdiplomske studije na Univerzitetu Kolumbija, gde je ubrzo počeo da predaje. Premestio se na Jejl i u narednim decenijama postao je jedan od vodećih svetskih stručnjaka za tipove režima i stabilnost demokratskog poretka.
Kada je Linc otpočeo svoje stručno bavljenje ovom temom, svet je sagledavao kao razdeljen na dva osnovna tipa režima: demokratske i totalitarne. Gde bi, pitao se, trebalo smestiti Frankovu Španiju? Očigledno nije bila demokratska ali nije bila ni totalitarna kao nacistička Nemačka ili staljinistički Sovjetski Savez. Klasična shema koju su predložili autori poput Hane Arent, ili Karla Fridriha i Zbignjeva Bžežinskog, nije mogla da uklopi Iberijsko poluostrvo. Linc je 1963. godine predstavio obiman rad Autoritarni režim: Španija.
Uprkos njegovom banalnom naslovu, rad je predstavljao prodor u objašnjavanju trećeg tipa režima. Linc je ponudio uglavnom negativnu definiciju: za razliku od totalitarizma, autoritarni režimi nemaju usredsređen jedinstven izvor vlasti ili sveprožimajuću ideologiju, i mogu da sprovedu samo minimalnu masovnu mobilizaciju. Glavno svojstvo koje poseduju autoritarni režimi, za razliku od onih koja im nedostaju, ukazivao je Linc, jeste ograničeni pluralizam. Razlika ostaje nesigurna, i bez obzira na sva svoja dostignuća, Linc je nije do kraja odredio. Pokušao je sa pojmom „sultanski režimi“ koji se nije primio, a do 2000. godine došao je do pojma haosokratije (vladavina haosa i rulje). Za to vreme nastajao je konsenzus oko previše široke kategorije „hibridnih režima“.
Tipologije mogu katkad da pomognu da se shvati kako se takvi režimi održavaju ili kako se urušavaju ili bivaju zbačeni. Na primer, istraživači su pokazali da su autoritarni režimi koji se oslanjaju na naslednu smenu vlasti uglavnom stabilniji. Ali takvi uvidi teško se prevode u preporuke za političko delovanje. U tu svrhu bolje je odrediti ne tipove nego sastavne činioce – ono što bi se moglo predstaviti kao pet dimenzija autoritarizma – i njihovu podložnost kontradelovanju. Možemo istaći da politički orijentisano sagledavanje neće zadovoljiti one koji su skloni strožim definicijama i pažljivo razrađenim tipologijama. Bez obzira na to, takvo razmatranje može da posluži kao osnov za potiskivanje sadašnjih autoritarnih režima.
Gvozdena pesnica
Prvi aspekt ovih režima je očigledan: nijedan autoritarni režim ne može da opstane bez bezbednosnog aparata i vojnih snaga sposobnih da vrše unutrašnju represiju. U poređenju sa njihovim troškovima za društveno staranje ili ekonomske investicije, autoritarni režimi izdašno rasipaju sredstva na policijske agencije, opremu i obuku onih koji su potrebni za masovnu represiju. Oni troše zapanjujuće resurse na nadzor i cenzurisanje sadržaja na Internetu, društvenim mrežama i na tehnologije koje se koriste u ove svrhe, zajedno sa plaćenim i dobrovoljnim ljudskim nadzorom u komšilucima i na radnim mestima. Prisilni aparati se znatno razlikuju u različitim autoritarnim državama, koje su nasleđivali strukture bezbednosne države od ranijih režima ili od ranijih epoha njihovih sopstvenih režima.
Razmotrimo tajnu policiju iranskog šaha, Savak, koju su razbesneli revolucionari raspustili 1979, da bi vrlo brzo počeli da preuzimaju njen način delovanja, zatvore pa čak i pojedino osoblje i da to sve uključuju u novu organizaciju Savama.
Autoritarni režimi neumorno reorganizuju svoj represivni aparat, ali retko kada pospešuju efikasnost njegovog delovanja. Naprotiv, oni sa umišljajem poveravaju agencijama i operativcima preklapajuće nadležnosti, računajući da će ih to, u izvesnoj meri sputavati. Ponekad su ovakve službe uključene u sabotažu drugih službi, pošto službenici jedne drže da je napadačko delovanje najbolja odbrana protiv kolega koji bi isto tako mogli da se ustreme na njih. U komunističkoj Kini, borba za prevlast između bezbednosne policije i Narodnooslobodilačke vojske ponekad je bila od odlučujuće važnosti u borbi za vlast. U Rusiji, civilni represivni aparat goni vojsku koja koristi svaku priliku da mu osvetnički uzvrati. U međuvremenu, tela za borbu protiv korupcije – kojih je uvek više – se plaše svi, uključujući i sama ta tela, koji podozrevaju jedna od drugih.
Profesionalci angažovani u represivnom aparatu, bilo da je reč o čupačima noktiju ili kompjuterskim hakerima (ponekad su to iste osobe) raspolažu načinima ne samo da smaknu svoje konkurente već i svoje nadređene pa čak i vladara države.
Oni istovremeno osiguravaju opstanak režima po koji predstavljaju i najveću pretnju. Zbog toga, na primer predsednički telohranitelji se gotovo nikada ne integrišu u glavni deo represivnog aparata. U Rusiji pod Putinovom vlašću, kao što je bilo i u Staljinovo vreme, uprava ličnog predsedničkog obezbeđenja (danas poznata kao FSO) stoji osamljena, odvojena od glavnih naslednika KGB-a (FSB-a i SVR-a), više kontraobaveštajnih jedinica i takođe samostalne Nacionalne garde. Paranoja prožima.
Pajtaši i mediokriteti mogu da predvode ključnu bezbednosnu policiju ili oružane snage, što je primećeno u Putinovom ratu protiv Ukrajine, koji je planirao i nadzirao od maja 2024. nekadašnji građevinski predradnik sa kojim je diktator proveo neko vreme, go do pasa, u sibirskim divljinama. Ali bilo bi pogrešno potceniti represivnu snagu ili sposobnost učenja i usavršavanja ovih mehanizama i vojnih snaga. Oni nadziru, uklanjaju, zatvaraju i satiru. Međutim, veoma su razderani, ophrvani ljubomorom, ogorčenošću i zlovoljom, što vladari koriste kako bi uspostavili čvršću kontrolu. Naravno, obaveštajne agencije u Sjedinjenim Američkim Državama i one drugih zapadnih država pažljivo prate ove naprsline i ponekad mogu da vrbuju nezadovoljnike ili ambiciozne pripadnike ovih snaga kako bi došli do insajderskih podataka.
Ovi režimi snažno se napinju da održavaju privid jedinstva i saglasnosti, što ih čini ranjivim kada se obelodane nejedinstvo i nezadovoljstvo. Mnogi zvaničnici u autoritarnim režimima nezadovoljni su zbog izmešanosti vladarevih sa državnim interesima, zbog toga što uzak krug režimskih saradnika gomila sav plen i zbog prikrivenog nacionalnog slabljenja koje se zbog toga dešava. Vašington i njegovi saveznici trebalo bi sistematski da ukazuju na ove podele, kao i na duboko negodovanje koje se oseća unutar režima zbog zloupotrebe i korupcije, ciljajući ka produbljenju razdora između elita i vladara. Naravno, imenovanje određenih nezadovoljnih pojedinaca moglo bi da dovede do njihovog zatvaranja ili pogubljenja. Nepažnja bi se mogla obiti o glavu.
Ipak, nezadovoljstvo, osujećena ambicija i uvređena patriotska osećanja nisu tajna, i mogu se iskoristiti. Kada takvi režimi figurativno ili doslovno gurnu nekog svog zvaničnika kroz prozor – što čine i kada nema nikakvog zapadnog pritiska – demokratije bi trebalo da uoče kako takvi varvarski akti ogoljuju slabost, i kako se režimi plaše njenog širenja. „Spolja čvrst, iznutra krhak“, što je geslo unutrašnje kineske kritike, trebalo bi da bude naziv neumoljive javne kampanje koja podstiče kineski režim da je stalno poriče.
Keš gospodari svime i svakim
Druga važna odlika autoritarnih režima jeste priroda tokova gotovine. Svim vladama su, naravno, potrebni izvori finansiranja i najveći deo njih stiče novac kroz široku lepezu različitih poreza. Porezi čine vlade zavisnim od njihovog naroda, i iako ni autoritarni režimi ne prezaju da i na taj način pribavljaju sredstva, gledaju da izbegnu zavisnost od narodne saglasnosti ukoliko to mogu da izvedu – a mnoge mogu. One raspolažu alternativnim izvorima dohotka, koji često izvire neposredno iz zemlje.
Jedna od najistrajnijih zabluda o autoritarnim režimima jeste ideja da oni počivaju na de fakto društvenom ugovoru, po kojem režimi povisuju nivo životnog standarda u zamenu za političke slobode naroda. Očigledno, ukoliko autoritarni režimi ne uspeju da podignu životni standard, njihov vladajući krug ne priznaje neuspeh da ispuni svoj deo pogodbe i ne napušta vlast. Niti narod može da prisili vladare da izađu pred sud jer se nisu držali ugovora. Autoritarci su srećni ukoliko raste bruto domaći proizvod, ali to im nije nužno, niti osećaju pritisak da zadovolje materijalna htenja običnih ljudi. Neslobodni ljudi ponekad mogu biti lakše pacifikovani ukoliko njihov dohodak raste i ukoliko se širi opseg mogućnosti koji stoji na raspolaganju njihovoj deci. Ali u Kini, autoritarnoj državi za koju se najčešće pretpostavlja da postoji ovakav društveni ugovor, ovi uslovi nikada nisu važili za veliki deo društva. Kineski narod razume pravu sadržinu ugovora u skladu sa čijim odredbama živi: ukoliko zadrže svoje negodovanje i sumnje uglavnom za sebe i javno iskazuju odanost, onda će ih vlasti možda ostaviti na miru.
Autoritarni režimi mogu da prežive sa malo ekonomskog rasta ili bez ekonomskog rasta, zahvaljujući onima koji u ruci drže batinu, ali ne bez dotoka gotovine – a najbolji izvor gotovine potiče od tvari koju je priroda uskladištila u zemlju pre više stotina miliona godina, koja može da se proda na svetskom tržištu za čvrstu monetu. Pored velikih nalazišta nafte ili prirodnog gasa, brza novčana dobit može se ostvariti i putem rudnika dijamanata ili zlata, plemenitih metala i retkih minerala. Sve što je potrebno jeste neka oprema za eksploataciju, radna snaga (često pod prinudom) železničke pruge i luke. Ali ovi režimi takođe pronalaze nove načine da generišu tokove novca. Severna Koreja nekada je masovno krivotvorila novčanice od sto američkih dolara. Onda je inovirala, otkrila da može da vrši hakerske upade na račune stranih centralnih banaka i berze za razmenu kriptovaluta. Režim takođe zarađuje novac, naročito u stranim valutama, na staromodan način: slanjem vojnika i radnika u inostranstvo, uz naknadu.
U slučaju Putinove Rusije, izvoz nafte i gasa pomaže finansiranje režima – toliko da ovi prihodi pokrivaju i do četvrtine troškova vođenja rata u Ukrajini. Kina, Indija i Turska su ukupno kupile rusku naftu u vrednosti od skoro 400 milijardi dolara od 2023. godine, ponešto od toga za sopstvenu potrošnju, ponešto da bi dalje prodale po tržišnim cenama. Moskva se takođe pokazala domišljatom, okupljajući flotu trošnih tankera u senci kao i koteriju sumnjivih osiguravajućih kuća i fiktivnih kompanija (sve znamenitih zapadnih izuma) kako bi izbegla cenovna ograničenja koja su proklamovale Sjedinjene Države.
Ali potreba za gotovinom takođe stvara i ranjivosti. Nafta postaje novac tek kada putuje preko mora ili kada pređe međunarodne kopnene granice i onda se rafiniše i otpremi potrošačima. Vašington i njegovi partneri mogu da sankcionišu naftne rafinerije u Kini, Indiji i Turskoj, podižući troškove ovih država i umanjujući ruski dohodak dok istovremeno pomažu koordinisanje alternativnih izvora [energenatađ. Novi nacrt predloga Evropske unije dopušta državama članicama da se ukrcaju i uzapte sankcionisane tankere flote iz senke. Kada su posredi naftovodi, sposobnosti sajber napada mogu da izazovu ponovljene privremene poremećaje, umanjujući prihode Rusije.
Na prvi pogled, Kina možda izgleda kao izuzetak kada je posredi zamisao da zapadne države mogu da eksploatišu u svoju korist potrebu autoritarnih režima za dotokom novca. Kina koristi najveći deo svojih prirodnih resursa, i najveći je svetski uvoznik sirovina. Ona takođe ubira poreze, uključujući porez na dodatu vrednost koji je najveći izvor njenog dohotka. Ali drugi veliki izvor onoga što zarađuje jeste izvoz gotovih proizvoda, koji obuhvata ugrubo dvadeset odsto kineskog BDP-a i na koji korporacije plaćaju porez. Uzvratne carine i druga trgovinska ograničenja mogla bi stoga da uguše najveći deo režimskih novčanih tokova ako ih sprovodi široka koalicija međusobno koordinisanih zemalja, a koje bi morale da investiraju znatna sredstva u sopstvenu reindustrijalizaciju i alternativne snabdevačke lance – što bi u svakom slučaju trebalo da čine.
Lovačke priče
Treći aspekt autoritarizma jesu pripovesti koje režim pripoveda o sebi, svom narodu, svojoj istoriju i svom mestu u svetu. Autoritarci uvek pokušavaju da istisnu one pripovesti koje ne žele da njihov narod čuje. Ali oni razumeju da čak i efikasno potiskivanje nije samo po sebi dovoljno; takođe im je potrebno da šire viziju nacije i sveta koja je prijemčiva običnim ljudima. Ove pripovesti razlikuju se između različitih režima, ali se njihovi elementi svugde ponavljaju.
One su usmerene da šire strah kako bi učvrstile nacionalno jedinstvo, sadrže tvrdnje o dosluhu unutrašnjih i spoljašnjih neprijatelja: etničkih, verskih i seksualnih manjina, označavajući ih kao teroriste; elite, intelektualce, demokrate (obično ali ne uvek pod znacima navoda); Međunarodni monetarni fond, Jevreje, Džordža Sorosa, strance, Velikog Satanu (Sjedinjene Američke Države), Malog Satanu (Izrael). Autoritarni narativi takođe prizivaju prošle periode nacionalne slave koje su okončale neprijateljske sile ali koji će ubrzo biti povraćeni kada današnje neprijatelje bude satro jedini spasitelj nacije: režim i njegov sadašnji predvodnik.
Antizapadnjaštvo je jedan od jezgrovnih segmenata današnjih autoritarnih režima, i često se u svojim materijalima poziva na zapadne izvore. Neki od najvećih hitova: NATO je napao Rusiju, Zapad podstiče prevrate i postavlja marionetske vlade, Zapad teži da održi hegemoniju nad svetskom većinom. I onda je tu najjednostavnija i najefikasnija od svih autoritarnih pripovesti: „Istok jača, Zapad opada“.
Havijer Blas: Tramp sada ima svoju sopstvenu naftnu imperiju
Ljudi koji žive pod ovih režimima, međutim, ne prihvataju zdravo za gotovo režimske narative. Ponekad im se moraju pokazati uverljivi neprijatelji, saboteri i špijuni, a plauzabilne pripovesti o američkom neprijateljstvu prema Kini i Rusiji (za koje je poželjno da pristižu od samih Amerikanaca) moraju se navoditi zajedno sa onim koje nisu tako uverljive. Režimske pripovesti moraju se obraćati običnim ljudima, njihovom osećaju osujećene pravde, njihovim borbama i težnjama. Nije sve što sadrže ovi narativi u skladu sa iskustvima ljudi, ali mnogi ljudi će zanemariti odstupanja sve dok ponešto iz njih odgovara onome što su doživeli. Kineska nacija i ruska nacija bile su, uistinu, velike civilizacije, i jedva da bilo ko ko nastanjuje ova mesta osporava da zaslužuju da ponovo budu velike.
Središnja važnost narativa u delovanju, održavanju legitimnosti i opstanku autoritarnih režima čini ih ranjivim. Posebno su ranjivi onde gde su najaktivniji: u baratanju istorijom. Kina pripoveda neke priče o onome što zove „vekom poniženja“ koji je započeo početkom 19. veka, i to odzvanja kod velikog dela kineskog naroda. Ali postoje i uverljive pripovesti o više od pola veka samoponiženja pod Komunističkom partijom Kine: KPK je ubila daleko više Kineza nego što je to ikada učinjeno stranim delovanjem. Na sličan način, Komunistička partija Kine prisvaja zasluge za kinesko ekonomsku čudo, ali bum je posledica prevashodno marljivosti i domišljatosti kineskog naroda; partijski funkcioneri su često bili paraziti privezani za ekonomski uspeh zemlje, prisvajajući poslove onda kada bi oni postali uspešni. Partijska kasta je sama veliki branitelj kineske civilizacije i konfučijanstva. Ali KPK je i dalje skrnavitelj filozofskih i verskih tradicija kao i nebrojano mnogo spomenika, i progonitelj monaha, pisaca i umetnika.
Da bi ispričale ove suprotne pripovesti demokratije moraju više da ulažu u prodornu komunikaciju i uverljivi sadržaj. Slavni dani Glasova, kako su američke i evropske radio stanice emitovane u Sovjetskom Savezu bile poznate, davno su okončani pre nego što im je početkom ove godine Trampova vlada ukinula finansiranje. Postalo je teško održavanje virtualnih privatnih mreža (virtual private networks, ili vi-pi-en) koje omogućavaju ljudima da izbegnu ograničeni pristup Internetu u zemljama kao što je Kina; to je, istini za volju, Vašington jedva i pokušavao da izvede. KPK, u međuvremenu, kontroliše algoritam aplikacije Tik tok, koja je pretežni izvor vesti za gotovo polovinu Amerikanaca mlađih od trideset godina.
Deljenje kolača
Četvrta dimenzija autoritarizma jeste kontrola koju režim uspostavlja nad životnim prilikama: put duž kojeg država duboko prodire u živote svojih podanika. Što više država služi kao glavni poslodavac, teže je ljudima da odbiju da je hvale, još teže da govore protiv nje. U režimskim rukama, raspolaganje stambenim prostorom postaje oružje, da li putem državnog vlasništva, procedura za upisivanje vlasništva ili izdavanja boravišnih dozvola, kao što je u kineskom gradskom hukou sistemu registrovanja domaćinstava. Obrazovanje pod državnom kontrolom znači da vlasti mogu da onemoguće upis dece u škole ukoliko roditeljska porodica odbije da učini neki zadatak koji joj je naložen. Pojedinci i porodice počinju dobrovoljno da služe režimu, čak iako ga preziru, u nadi da će dobiti ili zadržati zaposlenje, mesto gde bi mogli živeti, ili mogućnosti obrazovanja; dobiti šansu za letovanje u državnom odmaralištu; ili samo obezbediti pasoš ili izlaznu vizu. Na neke načine, kontrola nad svakodnevnim poslovima osnažuje režim više nego njegov represivni aparat – i ne zahteva dalekosežne oblike „visokotehnološkog autoritarizma“.
Naravno, svega nekolicina država može u potpunosti da kontroliše životne prilike. Crno tržište i korupcija cvetaju, obezbeđujući alternativne prostore i mogućnosti. Ali što više država kontroliše vaše životne mogućnosti, to ona spram vas ima više moći, odnosno sa manje moći sami raspolažete. Na najvišem nivou takve kontrole, autoritarne države postaju totalitarne. One do kraja dovode potčinjavanje, podstiču denunciranje bilo kakvog sumnjivog odstupanja. Komšije se okreću jedni protiv drugih, kolege protiv kolega, i sami ljudi potkopavaju društvene veze i poverenje koje bi moglo u drugim prilikama da obezbedi izvesnu autonomiju od države.
Kontrola autoritarnog režima nad životnim prilikama jeste još jedno izvorište snage ali je i nešto što stvara slabosti – iako je u pitanju manje slabosti nego kada su posredi druge spomenute dimenzije. Privatni sektor može, teorijski, da obezbedi vitalni melem. Ukoliko možete da pokrenete sopstveni posao, pridružite se drugima koji to čine ili slobodno prelazite od jednog do drugog privatnog poslodavca na osnovu kvalifikacija i predanog rada, onda ste manje podložni državnoj kontroli. Isto važi za mogućnosti da se kupi ili u najam uzimaju privatni stambeni objekti, pohađa nedržavna škola ili formiraju nevladine organizacije.
Ali autoritarni režimi mogu da ostvaruju ogroman uticaj nad privatnim delom ekonomije, i posebno nad najvećim poslodavcima, kada jedna osoba ili mala grupa osoba ponekad poseduju preduzeće (ili raspoloživi stambeni fond). Štaviše, oštre ekonomske sankcije osmišljene da kazne režime često umesto toga kažnjavaju obične ljude i isključuju privatna preduzeća iz poslovanja ili ih usmeravaju da potraže pomoć od režima. To je ono što se desilo u Rusiji nakon nametanja zapadnih sankcija pošto je Putin proširio svoj rat protiv Ukrajine u februaru 2022. godine. Štaviše, čak i kada je privatnom tržištu dopušteno da se razmaše, autoritarni režimi mogu da uhvate ljude u ekonomsku klopku, kao što se desilo kada je Si odlučio da ispumpa balon kineskog tržišta nekretnina, ostavljajući nebrojene milione sa ogromnim dugovima, nedovršenim nekretninama i bez poslova – čime su postali ranjiviji i zavisniji od režima. Ipak, sloboda koja se zasniva na zakonitoj tržišnoj aktivnosti manjeg obima može biti dar sa neba.
Pogodno ili podrivajuće?
Peta i konačna dimenzija autoritarizma nije svojstvo samog režima već geopolitičko okruženje u kojem obitava. Globalni poredak može da pogoduje ili da potkopava autoritarne poretke, i gotovo uvek to je neka kombinacija i jednoga i drugoga. Ono što je važno jeste stupanj i putanja duž koje se stvari kreću.
To je dimenzija u kojoj Sjedinjene Države raspolažu sa najviše mogućnosti da potkopaju autokrate. Za sistem koji je navodno oblikovan da osigura cvetanje demokratskih ideala i slobodnog tržišta, svetski poredak koji predvode SAD je tokom dugo vremena zapanjujuće mnogo pogodovao autokratskim režimima. Razmotrimo, na primer, činjenicu, da je takvim režimima često potreban masivan transfer tehnologije, pošto uobičajeno zaostaju za najnaprednijim ekonomijama, koje su demokratska društva. Ove su više nego raspoložene da dopuste privatnom sektoru svojih ekonomija da snabdeva nedemokratske države, uključujući Putinovu Rusiju i komunističku Kinu, onime što im je potrebno za njihov razvod. Prema navodima novinara Fajnenšel tajmsa Patrika Mekdžija (McGee) iz 2016. godine, Epl se obavezao da investira 275 milijardi dolara tokom pet godina kako bi pomogao Siju da preobrazi Kinu u ključno čvorište lanaca snabdevanja i džina kvalifikovane radne snage.
Autoritarnim režimima takođe je očajnički potreban pristup izdašnim tržištima na Zapadu na kojima bi prodavali svoja prirodna dobra i gotove proizvode. Ključno američko unutrašnje tržište otvoreno je za komunističku Kinu 1980. godine i za Rusiju 1992. kada je ovima dat status „najpovlašćenije nacije“. Obe su na kraju bile primljene u Svetsku trgovinsku organizaciju a da nisu ispunile zadate uslove za prijem niti su bile deo američkog bezbednosnog poretka. Autoritarcima je dozvoljeno da se slobodno koriste svetskim finansijskim sistemom i primaju strane direktne investicije, koje su u kineskom slučaju često prolazile kroz Hong Kong pod britanskom upravom. Danas, komentatori na kineskom jeziku o međudržavnoj trgovini i investicijama u Indiju naglašeno upozoravaju da se ne ponove greške koje je Vašington načinio u odnosima sa Kinom.
Evropske države, posebno Nemačka, postale su ključni kupci ruskih energenata, čije se crpljenje moglo razviti u ovolikoj meri samo u saradnji sa velikim zapadnim naftnim kompanijama i uslužnim firmama. Na vrhuncu pre opšte invazije na Ukrajinu 2022. godine, ruski gas obuhvatao je, po zapremini, 45 odsto evropskog uvoza. Čak i četiri godine kremaljskog pokušaja da zbriše ukrajinski suverenitet, Rusija i dalje obezbeđuje oko 12 posto evropskog uvoza gasa. Evropske države su 2024. godine potrošile više novca uvozeći rusku energiju nego što su opredelile za finansijsku pomoć Ukrajini, čime su zapravo podmirivale troškove ruske agresije.
Japan se pokazao kao jedno od najvažnijih izvorišta tehnologije i stranih direktnih investicija u autoritarnu Kinu, ali Evropa takođe produbljuje svoju zavisnost od Kine, postajući izdašno tržište za kineski izvoz dok se ova uspinje uz lanac dodate vrednosti. Međutim, u ovom pogledu Sjedinjene Države su najveći prestupnik. Namerno prenošenje američkih proizvodnih kapaciteta i kritično važnih lanaca snabdevanja u zemlju kojom monopolno upravlja komunistički režim bio je jedan od onakvih darova koji oduzimaju dah i kakvi teško da su ikada dati jednom autoritarnom režimu, veći čak od obilja tehnologija koje su SAD i evropske države podarile Staljinovom Sovjetskom Savezu. Bogatstvo stvoreno zapadnim tehnološkim transferima učinilo je Kinu prvom zemljom u istoriji koja je postala najveća svetska trgovinska nacija bez prave mornarice; Kina se rado oslanja na američku flotu za obezbeđivanje svetskih pomorskih ruta. Peking onda koristi pribavljena sredstva da sagradi sopstvenu mornaricu koja sada pretiče američku.
Ništa lakše nego kritikovati ovakvu ludost. Namera, međutim, nikada nije bila da se pruži podrška autoritarnim režimima već da se oni potkopaju ili barem da se ublaže – da se izvede ono što su Zapadni Nemci označili kao Wandel durch Handel, ili promena putem trgovine. Zapadne vlade i komentatori mogu da pogledaju spektakularne uspehe posleratne Zapadne Nemačke i Japana kao i dve nekadašnje japanske kolonije, Južne Koreje i Tajvana, i samo da zamisle slične preobražaje postkomunističke Rusije ili čak komunističke Kine. Ali evroazijske kopnene imperije su bile istrajno autokratske tokom najvećeg dela svog postojanja, uprkos višestrukim pokušajima demokratskih revolucija. Odbijale su da se povežu sa Zapadom, čak i kada su od njega pozajmljivale ideje i tehnologije, i ponosno su isticale nadmoćnost svojih civilizacija.
Kada je kineski predvodnik Deng Sjaoping formulisao politiku „reformi i otvaranja“ krajem sedamdesetih godina dvadesetog veka to nije bilo preuzimanje obaveze da se postane odgovorni sudeonik u međunarodnom poretku koji predvode SAD. To je bila strategija korišćenja ovog poretka da modernizuje žalosno ubogu Kinu, pritisnutu komunističkom vlašću, dok prikriva svoje namere i kupuje vreme, koliko god je potrebno, pre nego što preuzme zasluženo mesto u alternativnom globalnom poretku koji bi oblikovao Peking. To se desilo brže nego što je Deng ili bilo ko drugi mogao i da zamisli. Komunistička partija Kine je takođe bila svesna da su prethodne komunističke partije koje su izvele političku liberalizaciju zapravo shvatile da u stvari same sebe likvidiraju, kao što se desilo u Mađarskoj 1956. godine, Čehoslovačkoj 1968. i u Sovjetskom Savezu osamdesetih godina 20. veka. Da sovjetski lider Mihail Gorbačov nikada nije došao na vlast ili da nikada nije pokušao da sprovede liberalizaciju, KPK bi možda i sama prihvatila sopstvenu samoubilačku političku liberalizaciju. Mesto toga, kinesko vođstvo je naučilo svoju političku lekciju.
Srdačnom dobrodošlicom zatvorenih, neliberalnih režima u otvoreni, liberalni svetski poredak, Vašington i njegovi saveznici nisu iskazivali nepoznavanje istorije. Oni su samo kao vodiča odabrali pogrešnu istoriju. Ponekad je svetski poredak bio, kako je i nameravano, podrivački usmeren protiv autoritarizma. Ponekad je dopuštao ili čak podsticao Sjedinjene Države i druge demokratske države da donose onakve odluke koje su pogodovale autokratama. Ključno tržište i pristup [tržištu i tehnologiji, prim. prev] predstavlja najsnažniju polugu uticaja koje Sjedinjene Države i Zapad imaju spram autoritarnih režima. Ona je u suštini protraćena.
Međutim, i dalje preostaju prilike za snažne kontraudarce. Ruski izvoz nafte i gasa i kineski izvoz industrijskih proizvoda predstavljaju žile kucavice njihovih ekonomija. Kina, na primer, može da uveća svoju kupovinu ruske nafte i gasa, ali ne može da nadomesti sav dohodak koji bi Rusija izgubila ukoliko bi Evropa uspela da se u potpunosti oslobodi uvoza ruske energije. I Rusija može da kupuje više industrijskih proizvoda od Kine, ali ne može da nadomesti sav prihod koji bi Kina izgubila ukoliko bi Sjedinjene Države i evropske države značajno umanjile svoj uvoz tih dobara.
Uprkos jasnoći ovih ranjivosti, SAD i njihovi prijatelji ne mogu da se odluče da li (i kako) da umanje rizik (de-risk) koji predstavljaju njihovi odnosi sa Kinom ili kako da ostvare približavanje ili čak neku vrstu velike pogodbe. Bore se da se suprotstave Rusiji dok svetska potražnja za energijom raste, posebno pošto Kina kontroliše veliki deo snabdevanja alternativnim izvorima energije. Istovremeno, Vašington se okrenuo protiv svojih saveznika zbog iskorišćavanja američkih bezbednosnih garancija i manjkavostima u sprovođenju trgovinskog reciprociteta, iako je i jedno i drugo Vašington donekle ohrabrivao. Neuspeh zapadne velike opklade na podrivanje velikih evroazijskih autokratija je po prvi put okrenuo zapadne države jedne protiv drugih. U međuvremenu, saradnja autoritarnih režima, posebno Pekinga i Moskve, postaje sve dublja. Ipak, ove države su na kraju suočene sa ozbiljnim ograničenjima, koja postaju ogoljena kada se njihova partnerstva suoče sa objedinjenim kapacitetima zapadnih država i njihovih partnera.
Savezništva su izgrađena na poverenju i privlačnosti, onome što je poznato i kao meka moć, i ona su najefikasnija alatka kojima demokratija raspolažu u svojoj borbi protiv autokratija. Svakako, antizapadno i posebno antiameričko raspoloženje postojano je prisutnu u svim delovima sveta (kao i u samim Sjedinjenim Državama), delimično i zbog stvarne istorije evropskog i američkog imperijalizma i zbog puke prevlasti američke moći. Ova ideologija pruža dobru priliku autoritarnim režimima – ali mnoge ljude koji žive pod ovim režimima privlače zapadni ideali, institucije i životni stil. Ova meka moć je velikim delom spontana pojava, pre nego što je nešto čime mogu upravljati vlade. Ipak, uspešni demokratski primeri valjanog upravljanja, visokog životnog standarda, društvene pokretljivosti i slobode uvek će biti najsnažnija podrivačka snaga protiv autoritarizma. Ali Sjedinjene Države su možda, na različite načine, udaljene [od valjanog upravljanja, prim. prev] koliko su bile sedamdesetih godina 20. veka.
Odraz u ogledalu
Dolazimo do glavnog problema za koji se svi pretvaraju da ga ne vide: američkog predsednika Donalda Trampa, čiji je drugi predsednički mandat izazvao strepnje u zemlji i inostranstvu o američkom autoritarizmu. Nakon svega, ukoliko je predsednik autoritarac ili ukoliko SAD postaju autoritarna država, kako bi one mogle da predvode svet u borbi protiv autoritarizma?
Upozorenja o slomu američke demokratije delimično proističu iz razočaranosti o promenama politike o spornim pitanjima: imigraciji, borbi protiv kriminala, energiji, abortusu i stranim savezništvima. Žestina i opseg Trampove kontrarevolucije zapanjili su progresističke revolucionare i znatno veći broj Amerikanaca sa političkog levog centra koji su se decenijama saglašavali (ili su bili ućutkivani) sa levičarskim pravoverjem koje je premrežilo i preoblikovalo institucije poretka. Ono što mnogi među njima vide kao autoritarni napad na te institucije, veći deo Amerikanaca vidi kao zakasneli povratak zdravom razumu. Ova stalna borba za premoć unutar američkih institucija svedoči o njihovoj stalnoj vrednosti i njihovoj nepodložnosti trajnijem potčinjavanju.
Jedna američka institucija, međutim, mogla bi se smatrati problematičnom, kao što su to antifederalisti obrazlagali osamdesetih godina 18. veka i kao što je to Linc činio dva veka kasnije: naime, prezidencijalizam. Trampovo vršenje predsedničkih ovlašćenja nikoga ne bi trebalo da iznenadi. Izvršne naredbe – koje Ustav ne predviđa izričito– potiču još od Džordža Vašingtona, i mnogi predsednici su im pribegavali. Uskraćivanje (odlaganje ili povlačenje sredstava koje je odobrio Kongres) takođe nije prisutno u Ustavu, ali predsednici iz obeju stranaka su se time koristili. Moć da se daju apsolutna pomilovanja, eksplicitno pripisana utemeljujućim dokumentom, korišćena su uz dvostranačku neumerenost. Tramp je bestidni, usredsređeni zlonamerni korisnik ovog zlosrećnog nasleđa vršenja izvršne vlasti. Ali njegovi prethodnici bi ga prepoznali.
Istoričar Artur Šlezinger džunior, objavio je knjigu The Imperial Presidency (Imperijalno predsedništvo) 1973. godine. On je bio blagonaklon prema etalonu ovog fenomena, Frenklinu Ruzveltu, prema čijoj politici je bio naklonjen (demokrate su sklone da prigrle predsedničku moć onda kada njihova stranka drži ovaj položaj). Cezarizam inherentan izvornom američkom predsedništvu nije pojačan samo Nju dilom već takođe usponom zemlje do statusa supersile. Ipak, on bi daleko manje značio ukoliko bi Kongres radio svoj posao. Nakon zloupotreba američkog predsednika Ričarda Niksona, Kongres je nastojao da ograniči imperijalno predsedništvo, ali kako su decenije prolazile uglavnom je podbacivao u obavljanju ovoga zadatka. Naprotiv, kongresne većine često su potčinjavale prerogative ovog tela predsednicima iz svojih stranaka i sabotirale su delovanje institucije obogaljujućim proceduralnim promenama, kao što je centralizovanje moći izvan kongresnih komiteta.
Tom Donilon: Veliki šahovski majstor – strategije Zbignjeva Bžežinskog
Trampov drugi mandat ima neke novitete: na primer, njegovo vršenje apsolutne vlasti nad telima federalne vlade i osobljem, takozvanom administrativnom državom. Ovi činovi potkrepljuju se pozivanjem na teoriju poznatu kao „jedinstvo izvršne vlasti“ (unitary executive). Sadašnji Vrhovni sud uopšte uzev iskazuje snažnu podršku ovom obliku obuhvatne predsedničke moći, u ime držanja odgovornim karijernih službenika. Konzervativci su se dugo žalili kako republikanci odabiraju predsednike samo da bi onda njihovu politiku opstruirala federalna birokratija. Problem je stvaran, iako prenaglašen. A Trampov odgovor – političke čistke i nametanje ulizica širom izvršne vlasti – nije melem. Teorija jedinstva izvršne vlasti daje privid legitimnosti njegovim naredbama Ministarstvu pravde da podiže osvetničke optužnice protiv njegovih kritičara i da blagonaklono postupa prema njegovim pristalicama koje su kršile zakon, ali zaveštaće podjednako opravdanje sličnom postupanju njegovih naslednika.
Tramp je takođe teatralno prekoračivao svoja ustavna ovlašćenja, uključuući uvođenjem, suspendovanjem i ponovnim uvođenjem carina i koristeći se šablonskim deklaracijama o „vanrednim prilikama“ (Jedna od njegovih objava na društvenim mrežama koja odudara spram ostalih beleži: „Onaj ko spasava svoju zemlju ne krši nijedan zakon“). On je pritiskao univerzitete, advokatske kancelarije, medijske kompanije odgovarajući na stvarne probleme, ali njegovo delovanje je više bilo usmereno da nanese štetu ovim entitetima – i da proširi dominaciju nad njima – nego što je oblikovalo trajna rešenja. Iako sudovi deluju sporo i kroz različite nivoe, sudije koje su imenovali predsednici iz obeju stranaka presudile su da su mnogi od ovih koraka nezakoniti.
Kritičari Trampovih autoritarnih nauma i metoda imaju prava i ukazuju na brige koje deli većina birača, koji opravdano zazorno gledaju na njegovu patetičnu zavist prema [stranim, prim. prev] moćnicima, demonstrativno surovo sprovođenje imigracionih zakona, performativno raspoređivanje jedinica Nacionalne garde po gradovima, zloupotrebe i očevidno sukobljavanje interesa epskih razmera. Tramp i njegove pristalice slave njegovu jedinstvenu sklonost prema prekršajima ove vrste – i onda, kada ga institucije uzmu na odgovornost, žale se kako prema njemu nepravično postupaju. Ipak, čak i u svojim najgorim periodima, Trampov predsednički mandat nije usmerio Sjedinjene Države duž neke nepovratne putanje ka autoritarizmu.
Ništa ne pruža bolji uvid u otpornost demokratskih poredaka nego pedantno istraživanje autoritarnih režima. Sjedinjene Države ne raspolažu istinskim aparatom prisile, još manje onakvim aparatom na koji bi odlazio lavovski deo njihovog budžeta. Za prihod, vlada zavisi ne na neku mašineriju koja obezbeđuje priticanje gotovine već u potpunosti na poreske obveznike (i glasače) koji su uključeni u ogromnu, otvorenu tržišnu ekonomiju. Različiti narativi se besprekidno uzajamno osporavaju, a pribegavanje propagandi izaziva otpor i ismevanje. Država u vrlo maloj meri upravlja životnim prilikama. Ništa što je vremenskim mandatom ograničeni i politički onemoćali (lame duck) Tramp uradio, ili što bi još uvek mogao da pokuša, neće znatno pomeriti raspored činilaca u bilo kom od ovih domena. Što se tiče pete dimenzije, moć Kine ima potkopavajući uticaj na demokratije, uključujući i Sjedinjene Američke Države, koje su nevešto usvojile mere koje podsećaju na trgovinski merkantelizam Komunističke partije Kine. Ali ti činioci ne mogu se međusobno susticati i voditi ka potpunom samouništenju američkog otvorenog modela.
Pre nego institucionalni autoritarizam, ono što preti Sjedinjenim Državama jeste dvopartijsko fiskalno ludilo, duboko krunjenje osnovnog rada uprave, teško narušeno javno poverenje u institucije i izostanak zajedničkog nacionalnog narativa, što je sve uzajamno povezano. Tramp nije podmetnuo ove požare, a on ih neće ni ugasiti. On i mnogi među njegovim protivnicima pothranjuju i doprinose krajnjoj rasejanosti zemlje i rezultujućoj nesposobnosti da iznađe robusnu strategiju nacionalne obnove koja bi dovela autoritarizam u nepovoljniji položaj.
Zavodljivost nepromenljivih hijerarhija, zamišljenog zlatnog doba ili transformativne moći nasilja može opstati u otvorenim, tolerantnim društvima, a politički preduzetnici mogu, na neko vreme, da se njima bave. Populizam u svojim različitim pojavnim oblicima može da dotakne probleme ali retko može da ih reši. urušavanje učinka vlade pomaže da populisti budu izabrani, ali njihovo upravljanje dodatno podstiče urušavanje, i ta dinamika, zajedno sa ogoljenom korupcijom, potkopava njihovu popularnost. Jedna od stalnih snaga svakog istinskog liberalnog poretka – unutrašnjeg ili međunarodnog – jeste da u njegovom okvirima ileberalizam može da postoji, i da nanosi štetu, a da ne predstavlja egzistencijalnu pretnju. Institucije i građani takvog poretka ne bi trebalo ni da precenjuju rizike niti da potcenjuju svoju sopstvenu snagu i sposobnost da odnesu prevagu.
Nema garanata
Primarna tema Lincovog razmatranja, Franko, je dugo mrtav, kao i njegova autoritarna Španija. Svaki silnik na vlasti kao i onaj vlastodržac koji bi da postane silnik će, u jednom trenutku, biti mrtav. Za autoritarne režime preživljavanje je nesigurno, i nikada ta nesigurnost nije veća nego tokom neizbežne sukcesije.
Ali borba protiv autoritarizma zahteva strpljenje i odlučnost. To ne znači da će biti zbačen svaki takav režim niti, istini za volju, bilo koji od njih. Sjedinjene Države mogu da zbace slabije autoritarne režime, ali ne mogu da osiguraju njihovu smenu povoljnijom alternativom. Iznova i iznova, Vašington je pokazivao da mu nedostaju složena sredstva, razumevanje kulture i istrajna pažnja da bi uspostavio postojane ustanove vladavine prava i demokratsku političku kulturu na stranom tlu, bilo putem snage oružja, diplomatijom, trgovinom ili nekom kombinacijom ovih činilaca. Osim toga, Vašington ne može direktno da zbaci autoritarne vlade koje raspolažu nuklearnim oružjem kao što su Kina i Rusija a da ne rizikuje Armagedon. Umesto toga, cilj bi trebalo da bude oblikovanje okruženja koje čini autoritarne režime manje sigurnim u sopstvenu dugovečnost i, stoga, više zaokupljenim domaćim stvarima te manje sposobnom da se upuste u rizično nasilno ponašanje na strani. Poželjan ishod je proaktivno nadmetanje u različitim domenima i povremena saradnja – drugim rečima, hladni rat umesto vrelog rata.
Borba protiv autoritarizma takođe zahteva da demokratske zemlje pospreme stvari u svojim kućama, što je posebno urgentno učiniti u SAD zbog njihove veličine. Nijedna zemlja u zabeleženoj istoriji nije istovremeno grupisala toliko moći u toliko različitih sfera. To što se Amerikanci duboko razmimoilaze oko toga šta pogoduje a šta preti snazi njihove zemlje, kao i oko odgovarajućeg stepana američkog učešća u svetskim poslovima, je samo po sebi snaga. Ono što, međutim, nije, jeste gubitak zajedničkog razumevanja onoga što čini pozitivni nacionalni identitet i svrhu. Neki zastupaju gledište da bi SAD, umesto da povećaju raspoložive resurse i da ih troše na nastojanja da se neprijatelji izbace iz ravnoteže, trebalo da više investiraju u sebe i u svoje prednosti, uključujući postojeće i nove odnose sa saveznicima, prijateljima i partnerima. Ova pozicija počiva na lažnoj dilemi: ponovo osmišljavanje nacionalne svrhe i učvršćivanje odnosa jeste, u stvari, izbacivanje neprijatelja iz ravnoteže.
Ni SAD ni Kina neće iščeznuti. Stoga, one moraju da dele ovu planetu. Vašingtonska putanja ne može biti jasnija: stvoriti znatne poluge moći koje se mogu iskoristiti za pregovore (ili za nametanje, zajednički sa bliskim državama) povoljnijih i stabilnijih uslova za deljenje sveta. Trebalo bi da se teži održanju otvorenih i sigurnih svetskih dobara, ekonomskih sporazuma koje povećavaju mogućnosti kod kuće i u inostranstvu, i suverenosti – koje nametnute sfere uticaja (koje se lažno označavaju kao multipolarni svet) temeljno ugrožavaju ali koje savezništva pojačavaju.
Poratni poredak predvođen SAD nije propao. Uspeo je. Njegov cilj bio je da omogući „uspon ostatka“ i on je to učinio, na spektakularan način. Ali zemlje koje su gradile i predvodile poredak nisu bile spremne za predvidljivi ishod tog uspeha: relativno manji udeo u globalnom bruto domaćem proizvodu naprednih, bogatih zemalja Grupe sedam i relativno veći udeo svih ostalih, uz prateće zahteve da se njihov glas sa više uvažavanja sasluša. Sadašnji svetski poredak mora da se prilagodi novom dobu, onom u kojem Kina – prevashodni uživalac ovog poretka – poseduje sredstva, a ne samo ambiciju, da pokuša da ga zameni.
Nakon Drugog svetskog rata, uređena sloboda ustanovljena je u znatnom delu sveta zato što su Sjedinjene Države bile supersila i zato što su tako delovale, po zlu ali i po dobru. Danas, potražnja za prisustvom i delovanjem američke moći suštinski je neograničena: uključenje Ukrajine u NATO, odbrana Tajvana, potpisivanje bezbednosnog sporazuma sa Saudijskom Arabijom. Ponuda, međutim, nije. I zato se Vašington mora prilagoditi. Obavezivanje mora biti usklađeno sa sposobnostima. Ovo se konačno dešava. Kako Sjedinjene Države nužno (iako mušičavo) uravnotežuju svoje svetsko prisustvo da bi mogle da se nose sa novim okolnostima, moguće je sagledati nešto što se može nazvati horizontalizmom srednjih sila (middle-power horizontalism): dublja ekonomska i bezbednosna saradnja, posebno među zemljama Severne Evrope i Indo-pacifičkog regiona. To je izuzetno ohrabrujuć razvoj, koji je delimično izazvan Trampovim delovanjem – što je svojevrsna mreža dodatne integracije koja ne podrazumeva potiskivanje SAD već osnaživanje njihove predvodničke uloge. To će biti generacijski zadatak.
Svi glavni autoritarni režimi pokazali su svoju posvećenost ostvarenju neograničenog suvereniteta potiskivanjem američke moći iz njihovog neposrednog okruženja i raskidanjem vašingtonskih savezništava. Svi dele zajednički cilj da potkopaju i oslabe Sjedinjene Države i njihove saveznike na svaki način na koji mogu.
Bez obzira na to što nisu meta vazduhoplovnog bombardovanja ili amfibijske invazije, otvorena društva su pod stalnim napadom. Kina, Iran, Severna Koreja, Rusija i drugi nezapadni autoritarni režimi šire dezinformacije, pribavljaju poverljive lične podatke, kradu intelektualnu svojinu, uznemiravaju a ponekad i otimaju svoje građane na zapadnom tlu zbog ispoljavanja slobode govora, plaćaju kriminalce i pripadnike bandi u zapadnim društvima da podmeću paljevine ili vrše sabotaže, postavljaju zloćudni softver u finansijskim, električnim i vodovodnim sistemima, i mnogo toga drugog. „Mir“ u smislu blaženog vremena između ratova je iščezao. Siva zona je nova zona sumraka.
Bez obzira na sve, budućnost i dalje može biti oblikovana i sigurna svetska javna dobra mogu biti iznova osmišljena tokom još jednog dugog perioda. Ukrajinci su stali pred opštom ruskom invazijom i uvukli su čitav Zapad u borbu. Izraelci su otupeli zube brojnih iranskih ispostava i čak i samoj islamskoj republici, i onda su u sukob uvukli i Vašington. Tajvanci na trima uzastopnim izborima izglasavaju onog predsedničkog kandidata kojeg najviše prezire KPK. Sjedinjene Države ne mogu da uklone niti da preoblikuju evroazijske autoritarne režime, ali mogu da se povrate i, u tom procesu, otežaju autoritarnim režimima da usmeravaju svoje snage i da učine lakšim njihovo sputavanje unutrašnjim slabostima. Američki eksperiment uvek se morao nositi sa napadima nereda, haosa i sumnje. Ali Sjedinjene Američke Države periodično sebe iznova otkrivaju i obnavljaju, ponekad na temeljan način, i to moraju još jednom učiniti. Njihovi autoritarni neprijatelji pokazuju istrajnost i odlučnost, ali priroda njihovih režima uvek predstavlja i priliku: njihovi lojalisti su njihovi istinski neprijatelji u sopstvenim redovima.
Stiven Kotkin je viši saradnik (Kleinheinz Senior Fellow) na Huverovom institutu i američki istoričar, istraživač sovjetske istorije i istorije totalitarnih političkih poredaka; pisao je o Staljinovoj epohi sovjetske istorije; za sada su objavljena dva toma opsežne biografije Josifa Staljina na engleskom jeziku, Stalin: Paradoxes of Power (Staljin: Paradoksi moći, 2014) i Stalin: Waiting for Hitler (Staljin: Čekajući Hitlera, 2018); u pripremi je treći, i završni, tom Stalin: Totalitarian Superpower, 1941–1990s (Staljin: totalitarna supersila)
Izvor: Forin Afers
