Piše: Patrik Lorens
Bajdenova administracija i mašinerija Demokratske partije, koja pokušava da Kamalu Haris pomjeri sa drugog mjesta u režimu na prvo, postaje sve zanimljivija iz sedmice u sedmicu, moram reći. Kamalina kampanja je konačno, dva mjeseca nakon što su partijske elite i finansijeri nametnuli njenu kandidaturu mimo svakog oblika demokratskog procesa, objavila platformu koju zovu „Novi put naprijed“, i doći ćemo do toga na vrijeme.
Trenutno me manje zanimaju riječi objavljene na sajtu, a više dva nedavna događaja koja bi trebalo razmotriti zajedno, čak i ako to do sada niko nije učinio. Polako, ali sigurno, postaje jasno putem ovih nedeljnih preokreta kako novi Demokratski režim, ukoliko Haris pobijedi 5. novembra, namjerava da upravlja poslovima imperije. I bez obzira na to koliko naivnih glasača možda misli drugačije, ako Haris preuzme Bijelu kuću, njen posao neće biti ništa drugo nego upravljanje imperijom — ratovima, provokacijama, nezakonitim sankcijama i drugim kolektivnim kaznama, terorističkim klijentima u Izraelu, neo-nacistima u Kijevu. Prošle srijede, 4. septembra, Liz Čejni iznenadila je Vašington i, pretpostavljam, većinu nas kada je objavila da će podržati kandidaturu Kamale Haris za predsjednika.
Nekadašnja kongresmenka Vajominga, kultivator puča i ratna huškačica koja ostaje među najtvrdokornijim jastrebovima u spoljnoj politici desnog krila, nije bila prva Republikanka koja je prešla na drugu stranu u ovoj političkoj sezoni, niti je bila poslednja: dva dana kasnije, isto je učinio i njen otac, Dik Čejni, koji svakako ne treba uvod.
Kamalina kampanja odmah je izrazila svoje zadovoljstvo podrškom ovih „hrabrih patriota“, kako ih je organizacija nazvala u svojim zvaničnim izjavama. Nedelju dana nakon svih ovih visokoprofilnih političkih poteza, predsjednik Džo Bajden sastao se u Ovalnom kabinetu sa Kijrom Starmerom, novim britanskim premijerom, da razmotri ukrajinski prijedlog da se zapadni projektili ispaljuju na mete duboko unutar ruske teritorije. Britanci su spremni da udovolje kijevskom režimu, kao i Francuzi, ali svima — Londonu, Parizu, Kijevu — potrebna je Bajdenova dozvola za širenje rata na ovaj način. U ovom trenutku, Bajden i državni sekretar Blinken nalaze se u fazi „Pa, možda“, a mi treba da budemo na ivici sjedišta pitajući se da li će pristati na ove planove. Ali zar već nismo gledali ovaj film i zar ne znamo kako se završava? Zar nije bilo: „Možda ćemo poslati HIMARS raketne sisteme“, „Možda M-1 tenkove“, „Možda Patriot raketne sisteme“, „Možda F-16“?
Čak i prije susreta Bajdena i Starmera prošle nedelje, Blinken i Dejvid Lami, britanski ministar spoljnih poslova, tokom posjete Kijevu na razgovore sa Volodimirom Zelenskim, već su slali jake nagovještaje da će Bajden ponovo popustiti pred planovima koje su ukrajinski predsjednik i britanski premijer bili upućeni da mu predstave.
Navodno je uslov koji sada Bajden i Blinken insistiraju taj da neće dozvoliti Kijevu da koristi oružje obezbijeđeno od SAD — što se čini različitim od oružja proizvedenog u SAD — protiv ciljeva unutar ruske teritorije. Ovo je samo jedna od onih zamršenih podjela koje Bajdenova administracija pravi kada želi da izgleda promišljeno i oprezno, a nije ni jedno ni drugo.
Hoće li mi neko reći kakvu prokletu razliku će napraviti za Rusiju ako Moskva bude pogođena projektilom poslatim iz Britanije, Francuske ili Sjedinjenih Država? Ovi ljudi se sastaju da planiraju bezumno eskaliranje proksi rata koji ne mogu da dobiju i znaju da ne mogu da dobiju. Očigledna je očajnička priroda ovih razgovora: ovo je moj jednostavan zaključak.
Između ratnih planova i političkih promjena, šta smo bili svjedoci tokom proteklih nekoliko sedmica? To je naše pitanje. Kada su Liz Čejni i njen otac, Dik Čejni, pristupili redovima Kamaline kampanje, Džen O’Mali Dilon, šefica kampanje, pohvalila je Liz zbog njene hrabrosti, a Dika zbog njegovog patriotizma.
Sergej Karaganov: Pobeda u ratu ili raspad Rusije
Drugdje u „Kamalinoj košnici“, kako se navodno zove, liberalni komentatori gotovo su pohvalno dočekali političku migraciju Liz i Dika Čejnija, ignorišući činjenicu da izgleda da je ovo puka oportunistička igra. Džejms Karden je napisao koncizan članak na ovu temu, pod naslovom „Čejni-manija zapaljuje Demokrate“, u izdanju „Američkog konzervativca“ od 12. septembra „Burni aplauz koji je pratio Lizinu objavu … pokazuje gdje liberali sada postavljaju svoje prioritete“, napisao je Karden, „i u velikoj mjeri objašnjava zašto im se ne može vjerovati kada su u pitanju nacionalna bezbjednost.“ Naravno, u oduševljenom prihvatanju Čejnija od strane demokrata ima dosta politike. Ljudi Kamale Haris žele da iskoriste podjele među republikancima i, u slučaju Liz Čejni, da eksploatišu animozitet koji je nastao između nje i Donalda Trampa. Ali moramo pažljivije pogledati da bismo potpuno razumjeli ovaj politički balet. Liz Čejni je jednom imala javnu svađu sa Random Polom oko toga ko je „trampističkiji“. Dik Čejni je kriv za više ratnih zločina, zločina protiv čovječnosti i ratnog profiterstva nego što bi Donald Tramp mogao sanjati u svojim najluđim snovima.
Nema pomena o ovome dok razmatramo ova dva politička prelaska? Nisam čuo ni riječ o tome iznutar Kamaline kampanje. Stiven Koen je nekad voleo da kaže, šaleći se, iako nije uistinu šalivši se, da u Vašingtonu postoji samo jedna stranka i da se ona s pravom zove „Ratna stranka“. Upravo smo dobili podsjetnik na dalekovidnost ovog preminulog i uglednog slaviste. Nema namjere među ljudima koji diktiraju Kamali Haris šta da zagovara da se preispita bilo koja od agresija i nezakonitosti ove nacije, ili da se ponovo razmotre katastrofalno pogrešne spoljnopolitičke odluke Bajdenove administracije, koje su nerazlučive od neokonzervativne agende koju su Demokrate nekad, davno, navodno osporavale.
Pročitajte „Novi put naprijed“, dokument od 13 stranica. Stranica i po posvećena nacionalnoj bezbjednosti i spoljnim poslovima ne predstavlja ništa više nego tiradu posvećenu rusofobiji, sinofobiji, ljubavi prema NATO-u i „najsmrtonosnijoj borbenoj sili na svijetu“, što izgleda predstavlja Kamalin pogled na diplomatski korpus. Ovako razmišlja i zvuči „Ratna stranka“ Stiva Koena. Kao izjava namjere, platforma Haris-Volca u potpunosti je u skladu s Bajdenovom administracijom i njenom vjerovatnom odlukom da eskalira sukob u Ukrajini do tačke rizikovanja Trećeg svjetskog rata, koji Bajden navodno ne želi. Najjasnija i najozbiljnija analiza Bajden-Blinkenove pozicije — da se odobri Kijevu da napadne mete duboko unutar Rusije sa zapadnim projektilima — došla je od Vladimira Putina. Ruski predsjednik je govorio u četvrtak, dan prije Starmerovih razgovora s Bajdenom, u odgovoru na pitanje novinara. Njegova izjava je vrijedna čitanja u cjelosti, s obzirom na očiglednu ozbiljnost koju pridaje razmatranjima Zapada:
„Ono čemu svjedočimo je pokušaj zamjene pojmova. Ovdje se ne radi o tome da li se kijevskom režimu dozvoljava ili ne dozvoljava da pogodi ciljeve na ruskoj teritoriji. On već sprovodi napade bespilotnim letjelicama i drugim sredstvima. Ali upotreba zapadno proizvedenih dalekometnih preciznih oružja je sasvim druga priča. Činjenica je — i pomenuo sam ovo, a svaki stručnjak, i kod nas i na Zapadu, će to potvrditi — ukrajinska vojska nije sposobna da koristi najsavremenije, precizne, dalekometne sisteme koje Zapad isporučuje. Oni to ne mogu. Ovo oružje je nemoguće koristiti bez obavještajnih podataka sa satelita, koje Ukrajina nema. Ovo se može uraditi samo korištenjem satelita Evropske unije, ili američkih satelita — uopšte, NATO satelita. Ovo je prva tačka.
Druga tačka — možda najvažnija, ključna tačka — je da samo NATO vojno osoblje može dodjeljivati misije ovim raketnim sistemima. Ukrajinski vojnici to ne mogu učiniti. Prema tome, ovdje nije pitanje da li se ukrajinskom režimu dozvoljava da udari Rusiju s ovim oružjem ili ne. Ovdje se radi o odluci da li NATO zemlje postaju direktno uključene u vojni sukob ili ne. Ako se ova odluka donese, to će značiti ništa manje nego direktnu uključenost — to će značiti da su NATO zemlje, Sjedinjene Države i evropske zemlje, učesnice u ratu u Ukrajini. Ovo će značiti njihovo direktno uključenje u sukob, i to će jasno dramatično promijeniti samu suštinu, samu prirodu sukoba.
Ovo će značiti da su NATO zemlje — Sjedinjene Države i evropske zemlje — u ratu s Rusijom. A ako je to slučaj, onda, uzimajući u obzir promjenu suštine sukoba, mi ćemo doneti odgovarajuće odluke u odgovor na prijetnje koje će nam biti postavljene.“ Jasno je da postoje ljudi zdrave pameti unutar vašingtonskih političkih krugova koji mogu pročitati ovu izjavu onakvom kakva jeste i razumjeti rizik koji Bajdenova administracija razmatra dok korak po korak ide ka zvaničnoj odluci o pitanju projektila. Ali ti mudriji ljudi izgleda da nisu na vlasti. Prevazilaze ih oni koji misle kao Vilijam Berns, direktor CIA-e, koji vjeruje da Putin blefira i, koliko god to bilo besmisleno, spremni su da provjere da li su u pravu tako što će pozvati taj blef. Evo dijela pisma koje je 17 bivših ambasadora i generala poslalo Bajdenovoj administraciji prošle nedjelje, kako prenosi „Njujork tajms“. Dok čitate ove rečenice, razmislite zašto su potpisnici ovog pisma napisali isto i koliko su sigurni u svoje procjene: „Olabavljenje ograničenja na upotrebu zapadnog oružja neće izazvati eskalaciju Moskve. Znamo ovo jer Ukrajina već napada teritorije koje Rusija smatra svojima — uključujući Krim i Kursk — s ovim oružjem, a odgovor Moskve ostaje nepromijenjen.“ Sada razmislite da li su oni koji su napisali i potpisali ovo pismo, a samim tim i oni koji vode politiku u vezi sa Ukrajinom, razumni ili nerazboriti.
Među navodnim zabrinutostima Bajdenove administracije dok razmatra dozvolu Ukrajini da proširi rat, jeste pitanje kakvu razliku napadi na rusku unutrašnjost mogu napraviti. Bijela kuća i Pentagon žele da vide plan, kako se izvještava. Dobro pitanje, postavljanje pitanja o smislu ove vrste eskalacije, ali nisam siguran da odgovor mnogo znači onima koji sjede za stolom u kabinetu Bijele kuće. Kao što sam ranije više puta tvrdio na ovom prostoru, Bajdenova administracija je nerazborito predstavila ovaj rat kao sukob između demokratije i autokratije.
Shodno tome, oni mogu rizikovati razne vrste iznenadnih eskalacija, ali ne mogu priuštiti da izgube. Na scenu sada, možda po unaprijed osmišljenom scenariju, stupa Vladimir Zelenski, koji kaže da želi da pokaže Bajdenu, a zatim i Haris i Trampu, svoj „plan za pobjedu nad Rusijom“. „Vašington post“ je u petak objavio da će ovaj plan sadržavati vrlo malo dijelova. „Svi tačke zavise od Bajdenove odluke“, rekao je ukrajinski predsjednik na nedavnoj konferenciji u Kijevu. Kao što je „Vašington post“ primijetio, Zelenski je do sada oklijevao da otkrije ove tačke, ali postoje izvještaji, iako još uvijek nepotvrđeni, da ih ima tri. Prva tačka je odobrenje za upotrebu projektila, druga je osiguranje da će NATO rasporediti sisteme protivvazdušne odbrane kako bi zaštitio zapadnu Ukrajinu, a treća — obratite pažnju na ovo — je garancija da će NATO poslati kopnene trupe u pozadinske zone sukoba kako bi Oružane snage Ukrajine mogle rasporediti više svojih vojnika na front.
Ovi prijedlozi, ako budu potvrđeni, u potpunosti su usmjereni u jednom pravcu: stalna tema kijevskog režima ostaje uvlačenje Zapada dublje u rat, na isti način na koji izraelski premijer Benjamin Netanjahu vječno pokušava isto u zapadnoj Aziji. Zelenski, izraelski premijer, Bajden: Svjetski problem u ovom trenutku, ili jedan od njih, je taj što niko od ovih ljudi ne može sebi priuštiti da izgubi ratove koje je njihova arogancija dovela do toga da započnu. Anglosaksonci i Amerikanci vjerovatno će dati zvaničnu izjavu o upotrebi dalekometnih projektila protiv Rusije nakon što Generalna skupština UN-a završi svoje zasjedanje 28. septembra. Starmer je nedavno nagovijestio da je to moguće. U najboljem ishodu, utvrdićemo da je Putin uzdrmao Vašington i London toliko da će se povući od ovog najnovijeg plana za eskalaciju. To je moguće. Ali, treba da podsjetimo sebe da SAD i ostale NATO sile do sada nisu mnogo puta pravile korak unazad.
M.K. Bhadrakumar, bivši indijski diplomata koji objavljuje stalno promišljeni bilten „Indijska udarna linija“, objavio je u ponedjeljak, 16. septembra, članak u kojem tvrdi da anglo-američke sile pretvaraju proksi rat u Ukrajini u ruski rulet. Evo dijela Bhadrakumarovog razmišljanja. Storm Šadous su projektili koje bi Starmer dozvolio Kijevu da ispali na Rusiju ako Bajdenova administracija odobri plan: „Moskva predviđa da bi plan SAD-UK mogao biti da se testiraju prvo (otvoreno) korišćenjem britanskog dalekometnog vazdušno-lansiranog krstarećeg projektila Storm Šadou, koji je već isporučen Ukrajini. U petak je Rusija protjerala šest britanskih diplomata koji su bili raspoređeni u ambasadi u Moskvi kao jasno upozorenje da će odnosi Ujedinjenog Kraljevstva i Rusije biti pogođeni. Rusija je već upozorila Ujedinjeno Kraljevstvo na ozbiljne posljedice ako Storm Šadou bude korišćen za napad na rusku teritoriju.
Ono što situaciju čini izuzetno opasnom je da igra mačke i miša, koja je do sada uključivala prikriveno učešće NATO-a u ratu u Ukrajini, prelazi u igru ruskog ruleta koja prati zakone teorije vjerovatnoće.“ Badrakumar je u pravu, po mom mišljenju, ali sa jednim malim nedostatkom u svojoj argumentaciji. Amerikanci i Britanci možda igraju, koliko god bili neozbiljni, ali Rusi ne igraju.
Izvor: ScheerPost
