Kako dominantno polje mišljenja svake epohe otkriva središte njene civilizacije
Piše: Dimostenis Mihopulos
Preveo: Nikola Gačević
Svaka velika istorijska epoha iznjedri svoje vlastito, preovlađujuće polje mišljenja. Ne radi se jednostavno o nekoj akademskoj sklonosti niti o uskoj stručnoj specijalizaciji. Središnje područje mišljenja svake civilizacije otkriva način na koji ona shvata čovjeka, društvo i samu stvarnost. Ono pokazuje šta ta civilizacija smatra središtem svijeta i koja istina služi kao temelj i oslonac njenog zajedničkog života.
U drevnoj vaseljeni (οἰκουμένη) težište duhovnog i intelektualnog života nalazilo se u filosofiji. Filosof nije bio neka marginalna umna figura, odvojena od društva, već čovjek koji je nastojao da protumači biće, poredak svijeta i mjesto čovjeka u njemu. Misao se kretala oko pitanja istine, načela svijeta, kosmičke harmonije i smisla polisa, odnosno društvenog života.
Sam grad (ή πόλη), odnosno država, shvatan je kao odraz jednog dubljeg poretka. Platon traga za pravednom državom ne kao za tehničkim sistemom upravljanja, već kao za izrazom harmonije između duše i svijeta. Aristotel čovjeka naziva „političkim bićem“ (πολιτικόν ζῷον), jer društvo nije tek sporazum zasnovan na interesu, nego prirodno ispunjenje i ostvarenje ljudskog postojanja. Stoga filosofija djeluje kao središte oko kojeg se organizuje čitav kulturni i civilizacijski život, jer se traganje za istinom smatra najuzvišenijom ljudskom djelatnošću.
Sa pojavom hrišćanskog svijeta dolazi do pomjeranja središta. Teologija preuzima ulogu glavnog tumačećeg okvira stvarnosti. Istorija se više ne shvata kao beskrajni krug uspona i padova, već kao put koji ima smisao, početak i cilj. Vrijeme postaje istorija spasenja.
Ovo pomjeranje predstavlja događaj od svjetskoistorijskog značaja. Ličnost zadobija središnje mjesto u razumijevanju čovjeka i svijeta. Čovjek se više ne tumači prvenstveno kao razumno ili političko biće, već kao postojanje prizvano na odnos, opštenje i zajednicu. Istina više nije neka apstraktna ideja, nego ličnosna stvarnost. Zajednica, sa svoje strane, prestaje da počiva isključivo na zajedničkom porijeklu ili na zakonskom poretku, nego se utemeljuje na zajednici ličnosti, na njihovom međusobnom odnosu i ljubavi.
Zato teolog postaje ličnost koja izražava najdublju duhovnu podlogu svoje epohe. Ne radi se o usko shvaćenoj „religijskoj“ ulozi, u savremenom značenju te riječi. Teologija djeluje kao sveobuhvatni okvir za tumačenje svijeta, politike, istorije i smisla ljudskog života. Arhitektura, umjetnost, politika i cjelokupno društveno ustrojstvo oblikuju se unutar tog teološkog središta.
Moderno doba donosi novo pomjeranje. Središnje mjesto sada pripada političkom filosofu i teoretičaru društvenog ugovora. Od Hobbes (Tomas Hobs) i Locke (Džon Lok) do Rousseau (Žan Žak Ruso), čovjek počinje da se shvata prvenstveno kao autonomna individua. Društvo se više ne posmatra kao prirodna ili organska zajednica, već kao plod sporazuma između pojedinačnih jedinica vođenih sopstvenim interesima.
Ova promjena korjenito mijenja prirodu politike. Politika postepeno prestaje da se smatra traganjem za opštim dobrom i pretvara se u mehanizam upravljanja suprotstavljenim željama. Država djeluje kao garant prava, ugovora i individualnih sloboda. Sloboda se shvata prvenstveno kao oslobađanje pojedinca od svake prethodno postojeće hijerarhije, tradicije ili veze sa zajednicom.
U savremenom dobu odigrava se još dublja promjena. Ulogu središnjeg mislioca više ne zauzima ni filosof, ni teolog, pa čak ni politički teoretičar. Tu ulogu sada zauzima ekonomista.
To ne znači jednostavno da je ekonomija (οἰκονομία) stekla veći značaj. To znači nešto mnogo dublje. Znači da je čitava civilizacija počela da tumači čovjeka, društvo i istoriju kroz ekonomske kategorije.
Čovjek se sada predstavlja prvenstveno kao jedinica proizvodnje i potrošnje. Sloboda se poistovjećuje sa mogućnošću izbora na tržištu. Napredak se mjeri gotovo isključivo pokazateljima razvoja, učinka i porasta potrošnje. Uspjeh društava procjenjuje se na osnovu bruto domaćeg proizvoda (BDP-a), tokova kapitala, kreditnog rejtinga i berzanskih indeksa.
Čak se i jezik mijenja. Građani se pretvaraju u „ljudski kapital“. Obrazovanje se shvata kao „investiranje u vještine“. Društvo se vrednuje prema kriterijumima produktivnosti. Politička rasprava svodi se na pitanja tržišta, investicija, podsticaja i tehnokratskog upravljanja.
Unutar ovakvog okvira, ekonomija prestaje da bude sredstvo i pretvara se u ontologiju. Ona više ne djeluje unutar jedne civilizacije, nego sama postaje okvir unutar kojeg se shvata stvarnost. Sve što se ne može izmjeriti, postepeno se smatra beznačajnim. Sve što ne donosi zaradu, ne donosi učinak (uvijek ekonomski), izgleda kao da je lišeno smisla.
Tako, međutim, počinje da se razgrađuje sam civilizacijski poredak. Zajednica se povlači pred pojedincem. Žrtva biva zamijenjena interesom. Istorijsko pamćenje gubi svoj značaj pred neposrednošću potrošnje. Istina se pretvara u subjektivnu sklonost, a politika se svodi na upravljanje funkcionalnim sistemima.
Zato savremena kriza nije jednostavno ekonomska ili politička. Ona je kriza središta. Savremeni čovjek raspolaže sa više sredstava nego ijedna prethodna epoha, ali se teško suočava sa odgovorima na temeljna pitanja (koja kad-tad izađu iz njega ili pred njim). Zašto postoji? Koja je svrha društva? Kuda se kreće istorija?
Svaka civilizacija se, na kraju, organizuje oko onoga što smatra najvišom istinom. Kada je središte bila filosofija, svijet je tragao za kosmičkim poretkom. Kada je središte bila teologija, tragao je za smislom istorije i za ličnošću. Kada je središte preneseno na pojedinca, društvo se organizovalo oko prava i volje.
Danas, kada je središte svedeno na ekonomsku funkciju, čovjeku prijeti opasnost da izgubi ne samo zajednicu nego i sam razlog svoga postojanja. Jer nijedna civilizacija ne može dugoročno opstati ako zna samo kako funkcioniše, ali ne i zašto postoji.
Izvor: antifono.gr
